VJERUJEŠ li da je postojao Albert Einstein? Vjerojatno ćeš odmah potvrdno odgovoriti — ali zašto? Većina ga ljudi nije osobno srela. Ipak, pouzdani izvještaji o njegovim postignućima dokazuju da je postojao. Njegov utjecaj vidljiv je u tome što znanost koristi otkrića do kojih je on došao. Naprimjer, mnogi koriste električnu struju koju se dobiva iz nuklearne energije, uz čije je oslobađanje usko vezana čuvena Einsteinova formula E=mc² (energija je masa puta brzina svjetlosti na kvadrat).

Ista logika može se primijeniti i kada govorimo o Isusu Kristu, kojeg se smatra najutjecajnijim čovjekom u povijesti.  Zapisi koji govore o njemu i očigledan utjecaj kojeg je imao na čovječanstvo snažan su dokaz da je postojao. No, koliko god bilo zanimljivo nedavno arheološko otkriće kosturnice s natpisom o Jakovu, opisane u prethodnom članku, vjerovanje u to da je Isus bio povijesna ličnost ne ovisi o tom niti o bilo kojem drugom predmetu. Činjenica je da dokaz Isusovog postojanja nalazimo u zapisima svjetovnih povjesničara koji govore o njemu i njegovim sljedbenicima.

Naprimjer, razmisli o svjedočanstvu Josipa Flavija, židovskog povjesničara iz prvog stoljeća koji je bio farizej. On spominje Isusa Krista u svom djelu Židovske starine. Iako neki niječu autentičnost prvog komentara o Isusu, u kojem ga Josip naziva Mesijom, profesor Louis H. Feldman sa sveučilišta Yeshiva kaže da je malo onih koji sumnjaju u autentičnost drugog komentara. U njemu Josip kaže: “[Prvosvećenik Ananija] sazvao je suce Sanhedrina i pred njih doveo čovjeka po imenu Jakov, brata Isusa zvanog Krist” (Židovske starine, XX, 200). Da, čak je i farizej, član sekte koja se otvoreno protivila Isusu, potvrdio postojanje “Jakova, brata Isusovog”.

Dokaz Isusovog postojanja vidljiv je po utjecaju na aktivnosti njegovih sljedbenika. Kada je oko 59. n. e. apostol Pavao bio u zatvoru u Rimu, vodeći ljudi židovske zajednice rekli su mu: ‘Za ovu sektu nam je poznato da se posvuda govori protiv nje’ (Djela apostolska 28:17-22). Nazvali su Isusove učenike ‘ova sekta’. Ako se zaista posvuda govorilo protiv njih, ne bi li bilo za očekivati da su i svjetovni povjesničari pisali o njima?

Tacit, koji je rođen oko 55. n. e. te ga se smatra jednim od najvećih svjetskih povjesničara, spomenuo je kršćane u svojim Analima. Izvještavajući o tome kako ih je Neron optužio za veliki požar koji je 64. n. e. zadesio Rim, on kaže: “Podmetne Neron krivce i stavi na najrafiniranije muke one koji su bili omraženi sa svojih gadosti, a koje prosti narod nazivaše kršćanima. Ime im to dolazi od Krista, koji, za Tiberijeva vladanja, bude pogubljen po naredbi prokuratora Poncija Pilata.” Pojedinosti iznesene u ovom izvještaju podudaraju se s onim što o Isusu piše u Bibliji.

Jedan drugi pisac koji je govorio o Isusovim sljedbenicima bio je Plinije Mlađi, namjesnik Bitinije. Oko 111. n. e. Plinije je pisao caru Trajanu tražeći od njega upute o tome kako postupati s kršćanima. Napisao je da su ljudi koji su bili lažno optuženi kao kršćani zazivali bogove i iskazivali štovanje Trajanovom kipu kako bi dokazali da nisu kršćani. Plinije nastavlja: “Kažu mi da prave kršćane nije moguće prisiliti na takvo što.” Sve to potvrđuje da je Krist zaista postojao, da je imao sljedbenike koji su zbog vjere u njega bili spremni dati i svoj život.

Nakon razmatranja onoga što povjesničari iz 1. i 2. stoljeća govore o Isusu Kristu i  njegovim sljedbenicima, The Encyclopædia Britannica (izdanje iz 2002) zaključuje: “Ti neovisni izvještaji pokazuju da u antičko doba čak ni protivnici kršćanstva nisu sumnjali u to da je Isus bio povijesna ličnost, što se prvi put, i to neutemeljeno, osporavalo na kraju 18, tokom 19. i početkom 20. stoljeća.”

“Gotovo svi dokazi potrebni za povijesnu rekonstrukciju Isusovog života i djela te gledišta prvih kršćana o njegovom značaju nalaze se u Novom zavjetu”, kaže The Encyclopedia Americana. Sumnjičave osobe Bibliju možda neće prihvatiti kao dokaz da je Isus postojao. Ipak, dva argumenta temeljena na biblijskim izvještajima naročito snažno potvrđuju da je Isus doista bio stvarna osoba.

Već smo spomenuli da Einsteinove znamenite teorije dokazuju da je postojao. Slično tome, Isusova učenja dokaz su njegovog postojanja. Neka nam kao primjer posluži Propovijed na gori, dobro poznat Isusov govor (5-7. poglavlje Mateja). Apostol Matej zabilježio je reakciju ljudi na tu propovijed: “Mnoštvo je bilo zapanjeno njegovim načinom poučavanja; jer ih je poučavao kao onaj tko ima autoritet” (Matej 7:28, 29). S obzirom na utjecaj koji je ta propovijed vršila na ljude tijekom svih ovih stoljeća, profesor Hans Dieter Betz je rekao: “Utjecaj koji Propovijed na gori vrši, općenito uzevši, daleko nadilazi granice judaizma i kršćanstva, pa čak i zapadne kulture.” Dodao je da ta propovijed ima “osebujnu i univerzalnu privlačnost”.

Razmisli o ovim kratkim, praktičnim i mudrim riječima iz Propovijedi na gori: “Tko te god ošamari po desnom obrazu, okreni mu i drugi.” “Dobro pazite da svoju pravednost ne provodite pred ljudima.” “Nikada [se] ne brinite tjeskobno za sutrašnji dan, jer će sutrašnji dan imati svoje vlastite tjeskobne brige.” “Ne bacajte svoje bisere pred svinje.” “Stalno molite, i dat će vam se.” “Sve (...) što želite da ljudi čine vama, tako činite i vi njima.” “Uđite na uska vrata.” “Prepoznat ćete ih po njihovim plodovima.” “Svako dobro drvo donosi dobar plod” (Matej 5:39; 6:1, 34; 7:6, 7, 12, 13, 16, 17).

Nesumnjivo si čuo neku od ovih izjava ili sličnu misao. Možda su u tvom jeziku neke od njih postale poslovicama. Sve su one uzete iz Propovijedi na gori. Utjecaj ove propovijedi na mnoge narode i kulture snažno je svjedočanstvo da je “veliki učitelj” doista postojao.

Pretpostavimo da je netko izmislio jednu ličnost koja se zove Isus Krist. Recimo da je taj čovjek bio dovoljno pametan da izmisli učenja koja se u Bibliji pripisuju Isusu. Ne bi li Isusa i njegova učenja pokušao učiniti što prihvatljivijima za sve ljude? No apostol Pavao je primijetio: “Židovi pitaju za znakove i Grci traže mudrost; a mi propovijedamo Krista stavljenog na stup, što je Židovima uzrok spoticanja, a nacijama ludost” (1. Korinćanima 1:22, 23). Poruka o Kristu koji je stavljen na stup nije privlačila ni Židove, a niti druge narode. No to je bio Krist o kojem su propovijedali kršćani prvog stoljeća. Zašto su govorili o Kristu koji je stavljen na stup? Jedino logično objašnjenje jest da su pisci Kršćanskih grčkih pisama rekli istinu o Isusovom životu i smrti.

Drugi argument koji potvrđuje da je Isus bio povijesna ličnost jest to što su Isusovi sljedbenici neumorno propovijedali o njegovim učenjima. Prošlo je tek oko 30 godina otkako je Isus započeo svoju službu, a Pavao je mogao reći da se dobra vijest “propovijedala u svem stvorenju koje je pod nebom” (Kološanima 1:23). I zaista, Isusova su se učenja unatoč protivljenju proširila po cijelom tadašnjem svijetu. Pavao, koji je i sam bio proganjan kao kršćanin, napisao je: “Ako Krist nije ustao, naše je propovijedanje  doista uzaludno, i naša je vjera uzaludna” (1. Korinćanima 15:12-17). Ako bi propovijedanje o Kristu koji nije uskrsnuo bilo uzaludno, koliko bi to tek bilo propovijedanje o Kristu koji nikad nije ni postojao. Kao što stoji u pismima Plinija Mlađeg, kršćani prvog stoljeća bili su spremni umrijeti zbog svoje vjere u Krista Isusa. Riskirali su život zbog Krista zato što je on bio stvaran. On je, kao što Evanđelja i kažu, doista postojao i hodao Zemljom.

Da bi neki kršćanin mogao propovijedati, morao je vjerovati u uskrsnuće Isusa Krista. U svojim mislima i ti si možeš predočiti uskrsnulog Isusa kad se sam osvjedočiš da on i danas vrši utjecaj na život ljudi.

Kratko prije nego što je bio pribijen na stup Isus je iznio značajno proročanstvo o svojoj budućoj prisutnosti. Također je ukazao na to da će uskrsnuti i sjesti s desne strane Bogu čekajući vrijeme za obračun sa svojim neprijateljima (Psalam 110:1; Ivan 6:62; Djela apostolska 2:34, 35; Rimljanima 8:34). Tada će krenuti u akciju i zbaciti s neba Sotonu i njegove demone (Otkrivenje 12:7-9).

Kada će se sve to dogoditi? Isus je učenicima dao ‘znak svoje prisutnosti i završetka sustava stvari’, odnosno ovog zlog svijeta. Taj znak koji nam pomaže da prepoznamo njegovu nevidljivu prisutnost obuhvaća velike ratove, nestašicu hrane, potrese, pojavljivanje lažnih proroka, porast bezakonja i velike pošasti. Takvi kobni događaji ne bi nas trebali iznenaditi jer zbacivanje Sotone Đavla znači “jao zemlji”. Đavo je došao u blizinu Zemlje “s velikim gnjevom, znajući da ima malo vremena”. Pored toga, znak uključuje i propovijedanje dobre vijesti o Kraljevstvu “po cijeloj nastanjenoj zemlji za svjedočanstvo svim narodima” (Matej 24:3-14; Otkrivenje 12:12; Luka 21:7-19).

Kao što se svaki dio slagalice točno uklapa s drugim dijelovima, tako se i događaji koje je Isus prorekao točno uklapaju u tijek zbivanja. Od izbijanja Prvog svjetskog rata godine 1914. vidimo složeni znak nevidljive prisutnosti Isusa Krista. On vlada kao Kralj Božjeg Kraljevstva i ima snažan utjecaj. To što ovaj časopis sada držiš u rukama dokaz je da se i danas propovijeda o tom Kraljevstvu.

Želiš li još bolje razumjeti što za tebe znači činjenica da je Isus stvarna osoba, proučavaj Bibliju! Zašto ne bi upitao Jehovine svjedoke o pojedinostima povezanim s Isusovom prisutnošću?