1, 2. (a) Koji je bio Jehovin naum za Kanaance općenito? (b) Što je Jehova učinio, i koja se pitanja postavljaju?

UTABOREN u moapskim ravnicama Izrael je 1473. pr. n. e. pažljivo slušao Mojsija. Pred njima je s druge strane Jordana ležao veliki izazov. Mojsije je Izraelcima prenio Jehovin naum da će im pomoći da poraze sedam moćnih kanaanskih naroda u Obećanoj zemlji. Veliku utjehu pružile su im Mojsijeve riječi: ‘Predat će ih Jehova Bog tvoj tebi, i ti ih razbij.’ Izrael nije smio sklapati saveze s njima niti im se smilovati (5. Mojsijeva 1:1; 7:1, 2).

² Pa ipak, Jehova je poštedio jednu obitelj iz prvog grada koji je Izrael napao. Bog je također zaštitio ljude iz još četiri grada. Zašto je to učinio? Što nas izvanredni događaji povezani s preživljavanjem tih Kanaanaca uče o Jehovi? I kako ga možemo oponašati?

3, 4. Kako je na neke pojedince u Kanaanu djelovalo ono što su čuli o pobjedama Izraelaca?

³ Tokom 40 godina, koliko je Izrael bio u pustinji prije nego što je ušao u Obećanu zemlju, Jehova je štitio svoj narod i borio se za njega. Južno od Obećane zemlje, Izrael je naišao na aradskog kralja, koji je bio Kanaanac. Izraelci su uz Jehovinu pomoć kod Horma porazili njega i njegov narod (4. Mojsijeva 21:1-3). Kasnije je Izrael krenuo uzduž granica zemlje Edoma te otišao prema sjeveru, i to sjeveroistočno od Mrtvog mora. Na tom su području, koje je nekada pripadalo Moabu, živjeli Amorejci. Amorejski kralj Sehon nije dozvolio Izraelcima da prođu kroz njegovu zemlju. Započeo je rat s Izraelom kod Jaze, očito sjeverno od doline Arnona, gdje je i ubijen (4. Mojsijeva 21:23, 24; 5. Mojsijeva 2:30-33). Još sjevernije, u Bazanu, nad ostalim Amorejcima vladao je Og. Iako je Og bio div, nije se mogao mjeriti s Jehovom. Ubijen je u Edraju (4. Mojsijeva 21:33-35; 5. Mojsijeva 3:1-3, 11). Glas o tim pobjedama te priče o izlasku Izraelaca iz Egipta snažno su utjecali na neke pojedince koji su živjeli u Kanaanu. *

⁴ Izraelci su nakon prelaska Jordana ušli u Kanaan i utaborili se u Galgali (Jozua 4:9-19). Nedaleko od njih nalazio se zidinama opasan grad Jerihon. Kad je Kanaanka Rahaba čula što je sve Jehova učinio, osjetila se potaknutom djelima dokazati svoju vjeru. Stoga je Jehova prilikom uništenja Jerihona poštedio nju i sve koji su bili s njom u kući (Jozua 2:1-13; 6:17, 18; Jakov 2:25).

5. Zašto su se Gabaonjani odlučili na lukavi potez?

⁵ Izrael je zatim iz nizinskog dijela tog područja, u blizini rijeke Jordana, otišao prema središnjem gorju. U skladu s Jehovinim uputama Jozua je postavio zasjedu u napadu na grad Haj (Jozua 8. poglavlje). Kad su čuli za taj daljnji poraz, mnogi su se kanaanski kraljevi udružili kako bi zajedno krenuli u rat (Jozua 9:1, 2). Heveji, stanovnici obližnjeg grada Gabaona, postupili su drugačije. ‘Oni učiniše prijevaru’, stoji u Jozui 9:4. I oni su, kao i Rahaba, čuli kako je Jehova  spasio svoj narod iz Egipta te kad je porazio Sehona i Oga (Jozua 9:6-10). Gabaonjani su shvatili da je uzaludno pružati otpor. Stoga su, da bi spasili Gabaon i okolna tri grada, a to su Kafira, Berot i Karijat-Jarim, poslali u Galgalu k Jozui izaslanike koji su glumili da dolaze iz neke daleke zemlje. Prijevara je uspjela. Jozua je sklopio savez s njima i tako im zajamčio da će ih ostaviti na životu. Tri dana kasnije Jozua i Izraelci shvatili su da su bili prevareni. No budući da su se zakleli Jehovom, morali su poštovati sklopljeni savez (Jozua 9:16-19). Je li Jehova to odobravao?

6. Kako je Jehova reagirao na savez koji je Jozua sklopio s Gabaonjanima?

⁶ Gabaonjanima je dozvoljeno da sijeku drva te da donose vodu za Izraelce, a čak i za “oltar Jehovin” u šatoru za obožavanje (Jozua 9:21-27). Osim toga, Jehova im je pomogao učinivši čudo kad ih je napalo pet amorejskih kraljeva sa svojom vojskom. Tuča je ubila više neprijatelja negoli sva Jozuina vojska. Jehova je čak uslišio Jozuinu molbu da se zaustave Sunce i Mjesec kako bi neprijateljima nanio potpuni poraz. “Ne bi takvoga dana ni prije ni poslije”, rekao je Jozua, “da Jehova posluša glas čovječji, jer Jehova vojeva za Izraela” (Jozua 10:1-14).

7. Koje su se Petrove riječi pokazale istinitima u slučaju nekih Kanaanaca?

⁷ Rahaba i njena obitelj, koji su bili Kanaanci, te Gabaonjani bojali su se Jehove i postupili su u skladu s tim. Ono što su doživjeli jasno pokazuje istinitost riječi koje je apostol Petar kasnije izgovorio: “Bog nije pristran, nego mu je u svakom narodu prihvatljiv onaj tko ga se boji i čini ono što je pravedno” (Djela apostolska 10:34, 35).

8, 9. Kako Jehovina nepristranost dolazi do izražaja u ophođenju s Abrahamom i izraelskim narodom?

⁸ Učenik Jakov skrenuo je pažnju na Božju nezasluženu dobrotu u ophođenju s Abrahamom i njegovim potomstvom. On je zbog vjere, a ne zbog svoje nacionalnosti, postao “Jehovin prijatelj” (Jakov 2:23). A Abrahamova vjera u Jehovu i ljubav prema njemu donijeli su blagoslove njegovim potomcima (2. Dnevnika 20:7). Jehova je obećao Abrahamu: “Zaista ću te blagosloviti i sjeme tvoje veoma umnožiti, da ga bude kao zvijezda na nebu i kao pijeska na brijegu morskom.” No zapazi obećanje iz sljedećeg retka: “Blagosloviće se u sjemenu tvojem svi narodi na zemlji” (1. Mojsijeva 22:17, 18; Rimljanima 4:1-8).

⁹ Jehova nije bio nimalo pristran prema Izraelu. Njegov način postupanja zapravo otkriva što sve on može učiniti za osobe koje su mu poslušne. Time dokazuje vjernu ljubav koju gaji prema svojim vjernim slugama. Iako je Izrael bio Jehovina “predraga svojina”, to nije značilo da drugi narodi nisu mogli osjetiti Božju naklonost (2. Mojsijeva 19:5, St; 5. Mojsijeva 7:6-8). Istina, Jehova je  iskupio Izrael iz egipatskog ropstva te izjavio: “Samo vas poznah između svih plemena zemaljskih.” No Jehova je preko proroka Amosa i drugih obećao divnu budućnost i ljudima iz ‘svih naroda’ (Amos 3:2; 9:11, 12; Izaija 2:2-4).

10. Kako je Isus oponašao svog Oca u pokazivanju nepristranosti?

¹⁰ Isus, koji je točna slika svog Oca, oponašao je Jehovinu nepristranost tokom svoje zemaljske službe (Hebrejima 1:3). Njegov glavni zadatak u to vrijeme bio je pronaći ‘izgubljene ovce doma Izraelovog’. Ipak, nije oklijevao svjedočiti Samarićanki na zdencu (Matej 15:24; Ivan 4:7-30). Isto tako, učinio je čudo kad ga je za to zamolio jedan stotnik, očito ne-Židov (Luka 7:1-10). Dakle, osim što je djelima pokazivao da voli Božji narod, pomagao je i ostalima. I Isusovi učenici propovijedali su posvuda. Postalo je jasno da uvjet za dobivanje Jehovinog blagoslova nije nečija nacionalnost, nego stav. Ponizne osobe iskrenog srca koje su čeznule za istinom prihvatile su dobru vijest o Kraljevstvu. Za razliku od toga, ponosni i oholi ljudi prezirali su Isusa i njegovu poruku. “Javno te hvalim, Oče, Gospodaru neba i zemlje”, rekao je Isus, “jer si ove stvari pažljivo sakrio od mudrih i umnih, a otkrio si ih maloj djeci. Da, Oče, jer se tebi svidjelo da bude tako” (Luka 10:21). Kad je naše ophođenje s drugima odraz ljubavi i vjere, postupamo nepristrano, znajući da se to sviđa Jehovi.

11. Kako je kršćanska skupština u prvom stoljeću pokazivala nepristranost?

¹¹ U kršćanskoj skupštini u prvom stoljeću Židovi i ne-Židovi bili su ravnopravni. “Slava i čast i mir za svakoga tko radi ono što je dobro”, objasnio je Pavao, “najprije za Židova, a tako i za Grka. Jer kod Boga nema pristranosti” * (Rimljanima 2:10, 11). Hoće li im Jehova pokazati nezasluženu dobrotu nije ovisilo o njihovoj nacionalnosti, nego o tome kako su reagirali kad su čuli za Jehovu i sve što im pruža otkupnina njegovog Sina, Isusa (Ivan 3:16, 36). Pavao je napisao: “Nije Židov onaj koji je to izvana, niti je obrezanje ono koje je izvana, na tijelu. Nego je Židov onaj koji je to iznutra, i njegovo je obrezanje obrezanje srca po duhu, a ne po pisanom zakoniku.” Zatim je, poigravši se izrazom “Židov” (koji znači “Judin”, a “Juda” znači “hvaljen”), dodao: “Njegova hvala ne dolazi od ljudi, nego od Boga” (Rimljanima 2:28, 29). Jehova nepristrano daje hvalu. A mi?

12. O čemu se govori u Otkrivenju 7:9, i na koga se to odnosi?

¹² Apostol Ivan je kasnije u viziji vidio vjerne pomazane kršćane kao duhovni narod od 144 000 osoba, “zapečaćenih iz svakog plemena Izraelovih sinova”. Nakon toga vidio je “veliko mnoštvo (...) iz svih nacija i plemena i naroda i jezika, kako stoje pred prijestoljem i pred Janjetom, obučeni u bijele duge haljine; i palmine su im grane u rukama” (Otkrivenje 7:4, 9). Prema tome, nema te nacionalne ni jezične skupine kojoj nije dozvoljeno da bude dio današnje kršćanske skupštine. Bez obzira na to otkuda potječu, ljudi mogu preživjeti dolazeću ‘veliku nevolju’ i piti iz ‘izvora voda života’ u novom svijetu (Otkrivenje 7:14-17).

13-15. (a) Kako možemo prevladati rasne i kulturne razlike? (b) Navedi primjere koji pokazuju koliko je dobro biti prijateljski naklonjen ljudima.

¹³ Jehova nas dobro poznaje, kao što dobar otac poznaje svoju djecu. Slično tome, kad upoznamo druge zanimajući se za njihovu kulturu i porijeklo, razlike koje postoje među  nama postaju nevažne. Više ne gledamo tko je koje nacionalnosti, a prijateljstvo i ljubav postaju sve snažniji. Jedinstvo jača (1. Korinćanima 9:19-23). To je vidljivo u djelu misionara koji služe u stranim zemljama. Oni pokazuju osobno zanimanje za ljude koji tamo žive, a to im pomaže da se brzo uklope u tamošnje skupštine (Filipljanima 2:4).

¹⁴ Pozitivni rezultati koji usljeđuju kad se pokazuje nepristranost jasno su vidljivi u mnogim zemljama. Aklilu, koji je rodom iz Etiopije, osjećao se jako usamljeno dok je živio u Londonu, glavnom gradu Velike Britanije. Taj ga je osjećaj sve više obuzimao jer mu se činilo da ljudi nisu naklonjeni osobama iz drugih zemalja, što se može primijetiti u mnogim suvremenim evropskim velegradovima. Nešto sasvim drugo doživio je kad je došao na kršćanski sastanak u Dvoranu Kraljevstva Jehovinih svjedoka. Prisutni su ga srdačno pozdravili i on se uskoro počeo osjećati ugodno. Njegova zahvalnost prema Stvoritelju sve je više rasla. Ubrzo je počeo prenositi dobru vijest o Kraljevstvu drugima na tom području. Jednog dana kad ga je brat koji je s njim išao u službu propovijedanja upitao koje ciljeve ima u životu, Aklilu je odmah rekao kako se nada da će jednom biti dio skupštine u kojoj će se govoriti njegovim jezikom, amharskim. Kad su starješine engleske skupštine u koju je išao saznali za to, rado su organizirali da se održi javno biblijsko predavanje na Akliluovom materinjem jeziku. Predavanju su prisustvovali mnogi stranci, a i Britanci koji su tako pružili podršku prvom sastanku za javnost koji je u Velikoj Britaniji održan na amharskom. Danas su Etiopljani i drugi na tom području ujedinjeni u skupštini koja dobro napreduje. Mnogi su uvidjeli da ih ništa ne sprečava da zauzmu stav za Jehovu i to su dokazali tako što su se krstili kao kršćani (Djela apostolska 8:26-36).

¹⁵ Naš karakter i porijeklo razlikuju se. No nisu razlog da se netko osjeća više ili manje vrijednim; to je naprosto nešto što nas čini različitima. Kad su na otoku Malti gledali krštenje onih koji su se nedavno predali Jehovi i odlučili mu služiti, mjesna braća i sestre bili su presretni, a posjetiocima iz Velike Britanije potekle su suze radosnice. Braća s Malte i iz Velike Britanije na različite su načine pokazala svoje osjećaje, a njihova duboka ljubav prema Jehovi ojačala je veze kršćanskog bratstva (Psalam 133:1; Kološanima 3:14).

16-18. Ispričaj iskustvo koje pokazuje da je u kršćanskoj skupštini moguće pobijediti predrasude.

¹⁶ Kako naša ljubav prema Jehovi i kršćanskoj braći sve više raste, to možemo sve bolje oponašati Jehovu u tome kako gledamo na druge. Bilo koju predrasudu koju smo možda nekad osjećali prema ljudima određenih nacionalnosti, rasa ili kultura možemo  pobijediti. Uzmimo kao primjer Alberta, koji je služio u britanskoj vojsci tokom Drugog svjetskog rata, a Japanci su ga zarobili kad su 1942. osvojili Singapur. Oko tri godine radio je na “željezničkoj pruzi smrti”, i to blizu dijela koji je dobio ime most preko rijeke Kwai. Kad je oslobođen na kraju rata, imao je 32 kilograma, slomljenu čeljust i nos, bio je obolio od dizenterije i malarije te je imao kožno oboljenje. Tisuće onih koji su bili zarobljeni zajedno s njim prošlo je daleko gore, a mnogi nisu ni preživjeli. Kad je Albert 1945. stigao kući, bio je ogorčen i nije želio ni čuti za Boga i religiju zbog svih strahota koje je vidio i osobno doživio.

¹⁷ Njegova supruga, Irene, postala je Jehovin svjedok. Da bi joj udovoljio, bio je na nekoliko sastanaka u mjesnoj skupštini Jehovinih svjedoka. Paul, jedan mladi kršćanin koji je bio u punovremenoj službi, dolazio je k Albertu da bi s njim proučavao Bibliju. Albert je uskoro shvatio da Jehova ljude procjenjuje ovisno o tome kakvo je njihovo srce. Predao je svoj život Jehovi i krstio se.

¹⁸ Paul se kasnije preselio u London, naučio japanski i krenuo u skupštinu japanskog govornog područja. Kad je nekim Jehovinim svjedocima koji su došli u posjet iz Japana predložio da odu u njegovu bivšu skupštinu, braća su se sjetila Albertovih snažnih predrasuda prema ljudima iz te zemlje. Otkako se Albert vratio u Veliku Britaniju, nije želio sresti nikoga iz Japana, pa su se braća pitala što će se dogoditi. No nisu se trebali brinuti — Albert je prema tim gostima pokazao pravu bratsku naklonost (1. Petrova 3:8, 9).

19. Koji nam savjet apostola Pavla može pomoći ako imalo naginjemo pristranosti?

¹⁹ “Nije dobro gledati tko je tko”, napisao je mudri kralj Salamun (Priče Salamunove 28:21). Lako je biti blizak s onima koje dobro poznajemo. Međutim, možda ponekad nismo skloni pokazivati zanimanje za one koje ne poznajemo tako dobro. Takva pristranost ne pristaje Jehovinom sluzi.  Svi bismo sigurno trebali slijediti Pavlov jasan savjet da se ‘raširimo’ — da, raširimo se u svojoj ljubavi prema sukršćanima koji potječu iz raznih sredina (2. Korinćanima 6:13).

20. Na kojim područjima života trebamo oponašati Jehovu, našeg nepristranog Boga?

²⁰ Bez obzira na to imamo li nebeski poziv ili se nadamo vječnom životu na Zemlji, nepristranost nam omogućava da budemo ujedinjeni kao jedno stado, pod jednim Pastirom (Efežanima 4:4, 5, 16). Ako oponašamo Jehovu, našeg nepristranog Boga, to nam može pomoći u našoj kršćanskoj službi, u obitelji i u skupštini — zapravo na svim područjima života. Na koji način? O tome će biti riječi u sljedećem članku.