JEDNA veoma radosna no prilično tiha grupa okupila se u ljeto 1997. na oblasnom kongresu Jehovinih svjedoka. U Koreji je to bio prvi kongres za gluhe i osobe s oštećenim sluhom. Najveći broj prisutnih iznosio je 1 174. Cijeli program — predavanja, intervjui i drama — iznosio se na korejskom znakovnom jeziku, a sve što se događalo na pozornici prikazivalo se na velikom ekranu vidljivom iz svakog dijela kongresne dvorane. Bio je to vrhunac mnogih godina napornog rada brojnih volontera.

Doći će vrijeme kada će se u zemaljskom raju ‘uši gluhima otvoriti’ (Izaija 35:5). No da bi netko, uključujući i gluhe osobe, mogao živjeti u tom raju, on prvo mora doći u duhovni raj, odnosno u duhovno blagostanje Božjeg radosnog naroda. Mora postati predani i kršteni Svjedok Jehove i dozvoliti mu da ga on poučava (Mihej 4:1-4).

Iako se tijekom 1960-ih gluhim osobama propovijedalo u određenoj mjeri, tek je u 1970-ima nekoliko njih počelo dolaziti na sastanke Jehovinih svjedoka u Seulu, glavnom gradu Južne Koreje. Jedan brat mogao je brzo pisati pa je na školsku ploču bilježio glavne misli programa i biblijske retke koje se čitalo.

Godine 1971. u gradu Taejonu Svjedok koji je imao gluhog sina počeo je njega i njegove prijatelje koji su također bili gluhi poučavati o Kraljevstvu. Nekoliko revnih pojedinaca iz te grupe sada predvodi u skupštinama koje djeluju na znakovnom jeziku (Zaharija 4:10).

Da bi još više gluhih osoba upoznalo Jehovu i Isusa te stupilo na put života, bilo je potrebno puno više rada i volontera (Ivan 17:3).  Zato je priličan broj Jehovinih svjedoka naučio znakovni jezik i doživio lijepa iskustva.

Park In-sun je 15-godišnjak koji si je zadao cilj da nauči znakovni jezik. Zbog toga se zaposlio u jednoj tvornici u kojoj je radilo 20 gluhih osoba. Osam mjeseci radio je s njima kako bi naučio jezik i upoznao način razmišljanja gluhih osoba. Sljedeće je godine postao opći pionir, odnosno propovjednik koji mnogo vremena posvećuje propovijedanju o Kraljevstvu, i počeo poučavati grupu gluhih ljudi zainteresiranih za biblijsku istinu. Grupa je brzo rasla i uskoro je na nedjeljne sastanke dolazilo više od 35 osoba (Psalam 110:3).

Potom su se u Seulu počeli održavati sastanci isključivo na znakovnom jeziku. Brat Park In-sun služio je kao specijalni pionir u toj sve većoj grupi. Do tada je već dobro svladao znakovni jezik. Bilo je mjeseci kada je biblijski studij vodio s čak 28 gluhih osoba. Mnogi od njih napredovali su i postali Jehovini svjedoci.

Zahvaljujući ovakvom marljivom volonterskom radu, u Seulu je u listopadu 1976. osnovana prva skupština koja je djelovala na znakovnom jeziku. Imala je 40 objavitelja i 2 opća pionira. Time se dalo poticaj za sličnu službu u drugim korejskim gradovima. Trebalo je doći do još mnogo gluhih osoba koje su žeđale za dobrom viješću.

Možda se pitaš kako su braća došla do gluhih osoba. Za mnoge su saznali tako što ih je netko preporučio. Isto tako, braća su zamolila vlasnike trgovina rižom da im daju imena i adrese gluhih ljudi. Takve informacije davale su i neke državne službe. Sustavno propovijedanje gluhima bilo je tako uspješno da su s vremenom osnovane četiri skupštine koje djeluju na znakovnom jeziku. Mnoge mlade kršćane potaknulo se da nauče znakovni jezik.

Podružnica Jehovinih svjedoka dodijelila je tim skupštinama specijalne pionire koji su naučili znakovni jezik. A u novije vrijeme u te se skupštine dodjeljuje i braću koja završe Školu za osposobljavanje slugu kako bi ih duhovno jačala.

No tu su i teškoće koje treba savladati. Služiti na ovom području znači da se treba potruditi da bi se shvatilo način života gluhih ljudi. U svom načinu razmišljanja i postupanja oni su vrlo otvoreni. To ponekad iznenadi druge ljude i dovede do nesporazuma. Nadalje, kada Jehovini svjedoci vode biblijski studij s gluhim ljudima, moraju im pomoći da dobro nauče svoj, znakovni, jezik te ih poticati da i sami više čitaju i proučavaju.

U svojim svakodnevnim aktivnostima gluhe se osobe susreću s teškoćama koje su drugima posve strane. Komuniciranje sa zaposlenicima u državnim službama i u zdravstvenim ustanovama, kao i obavljanje nekih uobičajenih administrativnih stvari, često im zna biti velik problem. Ipak, zbog toga što im Jehovini svjedoci iz susjednih skupština s ljubavlju pomažu, gluhe su osobe  u kršćanskoj skupštini spoznale što je pravo bratstvo (Ivan 13:34, 35).

U Pusanu, glavnom lučkom gradu na jugu Koreje, jedan Jehovin svjedok sreo je dva gluha čovjeka koji su na komadić papira napisali: “Sviđa nam se raj. Pokažite nam gdje se u Bibliji govori o vječnom životu.” Brat je zapisao njihovu adresu i dogovorili su se da ih posjeti. Kada ih je posjetio, soba je bila puna gluhih osoba koje su došle čuti poruku o Kraljevstvu. Ovo iskustvo potaklo ga je da počne učiti znakovni jezik. Uskoro je u Pusanu osnovana skupština koja djeluje na znakovnom jeziku.

Jedan brat iz te skupštine primijetio je da dva gluha čovjeka razgovaraju na znakovnom jeziku te im je pristupio. Saznavši da se upravo vraćaju s jednog vjerskog skupa, pozvao ih je da u dva sata poslijepodne dođu u Dvoranu Kraljevstva. Oni su došli i s njima se počelo proučavati Bibliju. Nedugo zatim prisustvovali su oblasnom kongresu zajedno s još dvadesetero gluhih prijatelja. Neki od njih predali su svoj život Jehovi. Dvojica služe kao starješine, a jedan kao sluga pomoćnik u skupštinama koje djeluju na znakovnom jeziku.

S obzirom na to da neki gluhi ljudi žive dosta daleko od skupština koje djeluju na znakovnom jeziku, braća često trebaju uložiti veliki napor i biti uporna kako bi im redovito prenosila duhovne pouke iz Biblije. Naprimjer, jedan 31-godišnji gluhi čovjek živio je od prodaje ribe koju bi lovio blizu jednog otoka. Za biblijsku poruku čuo je od svog mlađeg brata koji se susreo s Jehovinim svjedocima. U želji da zadovolji svoje duhovne potrebe, ovaj je gluhi ribar brodom putovao 16 kilometara do Tongyounga, primorskog mjesta na jugu Koreje. Tamo se trebao naći sa specijalnim pionirom iz skupštine koja djeluje na znakovnom jeziku u gradu Masanu. Pionir je tako svakog ponedjeljka morao prijeći 65 kilometara samo da bi proučavao Bibliju s ovim ribarom.

A ovaj je pak morao prijeći 16 kilometara brodom i zatim putovati još 65 kilometara autobusom kako bi došao na nedjeljne sastanke u gradu Masanu. No njegova se upornost isplatila. U nekoliko mjeseci bolje je naučio znakovni jezik, naučio je više korejskih slova i — što je najvažnije — saznao koji je jedini način da razvije odnos s Jehovom. Uviđajući važnost sastanaka i redovitog propovijedanja, preselio se na područje skupštine koja djeluje na znakovnom jeziku. Je li to za njega bilo lako? Nije. Trebao je napustiti ribarenje kojim je mjesečno zarađivao i do 3 500 eura, ali odlučnost se isplatila. Napredovao je u istini, krstio se i sada radosno služi Jehovi sa svojom obitelji.

Dobra vijest o Kraljevstvu često se prenosi usmenim putem. Međutim, da bi se poruka iz Božje Riječi prenijela što točnije, vrlo je važno da se biblijska učenja prezentiraju u obliku trajnog zapisa. Zato su iskusni starješine prvog stoljeća pisali knjige i pisma (Djela apostolska 15:22-31; Efežanima 3:4; Kološanima 1:2; 4:16). Danas putem knjiga i drugih kršćanskih publikacija dobivamo obilje duhovne hrane. Ta se literatura prevodi na oko 380 jezika, uključujući i razne znakovne jezike. Radi prevođenja na korejski znakovni jezik podružnica ima poseban prevodilački odjel. Odjel za videoprodukciju snima videokasete na znakovnom jeziku. Na taj je način duhovna hrana dostupna svim gluhim osobama u skupštinama diljem Koreje — kako objaviteljima dobre vijesti tako i zainteresiranim ljudima.

Iako su mnogi dobro ovladali znakovnim jezikom te surađuju na proizvodnji videofilmova, uglavnom se najboljim prevoditeljima pokažu oni koji imaju gluhe roditelje. Oni znaju znakovni jezik od ranog djetinjstva. Stoga ne samo da točno prevode pojmove nego i svojim gestama i izrazima lica unose u poruku osjećaje i smisleno naglašavaju, te na taj način dopiru do uma i srca ljudi.

Kao što je već spomenuto, u Koreji se sada redovito održavaju kongresi i sastanci pokrajine na znakovnom jeziku. Da bi se takvo što moglo ostvariti, potrebno je mnogo rada, novca i truda. No oni koji prisustvuju tim skupovima zahvalni su za njih. Nakon završetka programa mnogi ne žele odmah otići, već uživaju u dobrom društvu i vode izgrađujuće razgovore o izvrsnoj duhovnoj pouci koju su upravo primili. Očito je da služba na tom jedinstvenom jezičnom području ima svoje izazove, ali duhovni blagoslovi čine tu službu vrijednom truda.