TE ISTE godine liječnik mi je priopćio šokantnu vijest da bolujem od multiple skleroze, koja je neizlječiva. To me dotuklo. Kad sam pročitao kako multipla skleroza utječe na organizam, uplašio sam se. * Izgledalo je da ću do kraja života morati živjeti s tom zlokobnom prijetnjom. Kako ću se brinuti za svoju suprugu Milagros i trogodišnjeg sina Ismaela? Hoćemo li se uspjeti nositi sa situacijom? Još nisam znao odgovore na ta pitanja, a već sam doživio sljedeći težak udarac.

Otprilike mjesec dana nakon što mi je dijagnosticirana bolest, pretpostavljeni me pozvao u svoj ured i rekao mi da tvrtka treba ljude koji imaju “dobar imidž”, a netko tko boluje od teške bolesti — premda u ranoj fazi — ne može ostaviti dobar dojam. Na licu mjesta dobio sam otkaz. Tako je moja karijera u trenu završila!

Nastojao sam se držati hrabro pred svojom obitelji, no jedva sam čekao da budem sam  kako bih razmišljao o novim okolnostima i budućnosti. Borio sam se sa sve jačom depresijom. Najviše me pogodilo to što je tvrtka preko noći odlučila da joj više nisam potreban.

Sretan sam što sam u tom teškom periodu ipak imao nešto u životu na što sam mogao računati da će mi dati snage. Otprilike 20 godine prije nego se sve to dogodilo postao sam Jehovin svjedok. Stoga sam se usrdno molio Jehovi i govorio mu kako se osjećam te koliko sam zabrinut za budućnost. Moja supruga, koja također dijeli moja uvjerenja, pružala mi je veliku podršku, a mnogo mi je značila i podrška bliskih prijatelja koji su mi pomagali i suosjećali sa mnom (Priče Salamunove 17:17).

Pomagalo mi je i to što sam imao obaveze prema drugima. Želio sam dobro odgojiti sina, naučiti ga mnogo toga, igrati se s njim i poučavati ga u službi propovijedanja. Stoga se nisam smio predati. Osim toga, bio sam starješina u skupštini Jehovinih svjedoka i moja su me kršćanska braća i sestre trebali kako bih ih jačao. Da sam dozvolio da mi zbog bolesti oslabi vjera, kakav bih primjer pružio drugima?

Život mi se neminovno promijenio i u zdravstvenom i u financijskom pogledu — u nekim stvarima nagore, no u nekima nabolje. Jednom sam čuo jednog liječnika da je rekao: “Bolest ne mora uništiti čovjeka, ali ga mijenja.” Shvatio sam da te promjene mogu biti i pozitivne.

Prije svega, “trn u tijelu” pomogao mi je da bolje razumijem zdravstvene probleme drugih i da suosjećam s njima (2. Korinćanima 12:7). Sad sam kao nikad dotad razumio što znače riječi iz Priča Salamunovih 3:5, gdje stoji: “Uzdaj se u Jehovu svim srcem svojim, a na svoj razum ne oslanjaj se.” Što je još važnije, nove okolnosti pomogle su mi da uvidim što su najvrednije stvari u životu te što donosi pravo zadovoljstvo i osjećaj osobne vrijednosti. Još sam uvijek mogao mnogo učiniti u Jehovinoj organizaciji. Isusove riječi: “Više je sreće u davanju nego u primanju” za mene su poprimile novo značenje (Djela apostolska 20:35).

Ubrzo nakon što mi je bila dijagnosticirana multipla skleroza, zajedno s drugim kršćanima koji su se spremno odazvali prisustvovao sam jednom seminaru u Madridu, a svrha mu je bila da nas se osposobi za unapređivanje suradnje između liječnika i njihovih pacijenata koji su Jehovini svjedoci. Svi koji su željeli sudjelovati u tome kasnije su bili u nekom od Odbora za kontaktiranje s bolnicama koje se organiziralo. Za mene je ovaj seminar stigao u pravi čas. Dobio sam nov, bolji posao koji mi je pružio daleko više zadovoljstva od bilo kojeg svjetovnog posla.

Na seminaru smo naučili da je zadatak članova ovih novoosnovanih Odbora za kontaktiranje s bolnicama posjećivati bolnice, razgovarati s liječnicima i održavati prezentacije zdravstvenim radnicima, a sve sa svrhom da se unaprijedi suradnja i spriječe problemi koji bi mogli nastati uslijed neslaganja u mišljenjima. Ovi odbori pomažu Jehovinim svjedocima da pronađu liječnike koji su ih spremni liječiti bez krvi. Naravno, budući da mi medicina nije struka, trebao sam naučiti mnoge medicinske izraze te mnogo toga o medicinskoj etici i organizaciji bolnica. No sa seminara sam se vratio  kući kao nov čovjek, spreman za nov izazovan posao.

Bolest me polako, ali nemilosrdno sve više onesposobljavala, no ja sam kao član Odbora za kontaktiranje s bolnicama imao sve više obaveza. Dobio sam invalidsku mirovinu, pa sam imao više vremena posjećivati bolnice kako bih razgovarao s liječnicima. Premda sam ponekad doživio razočaranja, ustanovio sam da mi ovaj posao ide bolje nego što sam mislio, a i donosi mi veću radost nego što sam očekivao. Danas se više ne mogu kretati bez invalidskih kolica, no to mi ne predstavlja ogroman problem. Sa mnom uvijek ide još netko iz Odbora. Osim toga, liječnici su naviknuti razgovarati s osobama u invalidskim kolicima, a ponekad me saslušaju čak s većom pažnjom kad vide koliko sam truda uložio da bih ih posjetio.

U posljednjih deset godina obišao sam stotine liječnika. Neki su gotovo odmah bili spremni surađivati. Dr. Juan Duarte, kardiokirurg iz Madrida koji jako drži do toga da se poštuje savjest pacijenata, odmah je bio spreman surađivati. Otada je izvršio preko 200 operacija bez krvi na Jehovinim svjedocima iz raznih dijelova Španjolske. Narednih nekoliko godina sve je više liječnika vršilo operacije bez krvi. Tome su doprinijeli razgovori koje smo s njima redovno vodili, ali i napredak na polju medicine te izvrsni rezultati beskrvne kirurgije. Uvjereni smo i da je Jehova blagoslovio naš trud.

Naročito me raduje uspjeh koji smo postigli posjećujući nekoliko kardiokirurga specijaliziranih za operacije djece. Jedan tim od dva kirurga i njihovih anesteziologa posjećivali smo dvije godine. Dali smo im medicinsku literaturu u kojoj se iznose iskustva drugih liječnika na tom području. Naš je trud urodio plodom 1999, u vrijeme održavanja Medicinske konferencije o kardiovaskularnoj kirurgiji dojenčadi. Pod stručnim vodstvom jednog kirurga iz Engleske, koji je surađivao s Jehovinim svjedocima, spomenuta dvojica kirurga izvršila su vrlo zahtjevnu operaciju aortnog zaliska na jednoj bebi čiji su roditelji Jehovini svjedoci. * I roditelji ove bebe i ja bili smo presretni kad je jedan od kirurga izašao iz operacijske dvorane kako bi nas obavijestio da je operacija uspjela i da se poštivalo savjest roditelja. Ova dvojica liječnika danas redovito vrše operacije na Jehovinim svjedocima iz cijele Španjolske.

Posebno me raduje kad mogu pomoći svojoj kršćanskoj braći u ovakvim situacijama. Kad braća zatraže pomoć Odbora za kontaktiranje s bolnicama, obično se nalaze u jednoj od najtežih situacija u životu. Potrebna im je operacija, a liječnici u mjesnim bolnicama ili nisu spremni ili nemaju mogućnosti izvršiti operaciju bez krvi. No kad braća saznaju da ovdje u Madridu postoje kirurzi specijalisti na svim područjima medicine koji su spremni na  suradnju, braći je odmah mnogo lakše. Sjećam se kako se lice jednog zabrinutog brata u bolnici ozarilo čim nas je ugledao.

Proteklih su godina članovi Odbora za kontaktiranje s bolnicama posjećivali i suce. Ostavili bi im priručnik Briga za obitelj i liječenje prihvatljivo Jehovinim svjedocima, koji je posebno namijenjen državnim službenicima kako bi se upoznali s našim stavom o krvi te s postojećim beskrvnim medicinskim alternativama. U Španjolskoj se neko vrijeme često dešavalo da su liječnici tražili sudske naloge kako bi pacijentima prisilno dali transfuziju krvi, pa je doista bilo potrebno da posjetimo suce.

Prostorije suda u kojima rade suci doista su impresivne. Kad sam prvi put prolazio hodnicima suda u svojim kolicima, osjećao sam se tako neznatnim. A onda se dogodila mala nezgoda zbog koje sam se tek osjećao jadno — ispao sam iz kolica i pao na koljena. Kad me nekoliko sudaca i odvjetnika vidjelo u tom nezgodnom položaju, odmah su mi priskočili u pomoć, no bilo mi je grozno neugodno.

Premda suci isprva nisu znali zašto smo ih posjetili, većina je bila ljubazna. Sudac kojeg smo prvo posjetili već je neko vrijeme razmišljao o našem stavu, pa je želio potanko razgovarati s nama. Kad smo ga sljedeći put posjetili, sam me odveo do svog ureda i pažljivo nas je saslušao. Budući da je prvi razgovor bio uspješan, moji suradnici i ja više nismo osjećali strah koji smo ispočetka imali, a ubrzo smo doživjeli daljnje lijepe rezultate.

Iste smo godine razgovarali s još jednim sucem koji nas je lijepo primio i ostavili smo mu priručnik Briga za obitelj, a on je obećao da će ga pročitati. Sucu sam dao i svoj telefonski broj kako bi nas u hitnom slučaju mogao nazvati. Nazvao me nakon dva tjedna i rekao da je jedan kirurg iz mjesne bolnice od njega zatražio sudski nalog kako bi jednoj našoj sestri koju je trebao operirati mogao dati transfuziju krvi. Sudac nas je zamolio da mu pomognemo pronaći rješenje kojim bi se poštivala želja te pacijentice da ne primi krv. Lako smo pronašli drugu bolnicu u kojoj su kirurzi operirali tu pacijenticu bez krvi. Sudac je bio presretan kad je čuo kako je problem riješen i obećao da će i ubuduće u sličnim situacijama tražiti našu pomoć.

 S liječnicima smo često razgovarali o pitanju medicinske etike, jer smo ih željeli potaknuti da poštuju prava i savjest pacijenta. Jedna bolnica u Madridu s kojom surađujemo pozvala me da prisustvujem etičkom simpoziju koji je organizirala. Simpoziju su prisustvovali brojni etičari pa sam im imao prilike objasniti naš biblijski stav. Ovaj je simpozij bio koristan i meni, jer sam stekao bolji uvid u to kakve sve teške odluke liječnici moraju donositi.

Jedan od predavača na simpoziju bio je uvaženi profesor Diego Gracia, koji redovno organizira etičke simpozije za liječnike iz cijele Španjolske. On je, s obzirom na transfuziju krvi, u potpunosti podržao naše pravo na informirani pristanak. * Zahvaljujući redovnom kontaktu s profesorom Graciom nekoliko je predstavnika iz španjolske podružnice Jehovinih svjedoka imalo prilike razgovarati s njegovim bivšim studentima, koji su jedni od najboljih liječnika u zemlji, i objasniti im naš stav.

Naravno, premda imam posao koji mi pruža zadovoljstvo jer mogu pomagati svojoj braći i sestrama, time još uvijek nisu riješeni svi moji problemi. Zdravstveno stanje mi se konstantno pogoršava. No sretan sam što su sačuvane moje mentalne sposobnosti. Zahvaljujući svojoj supruzi i sinu, koji se nikad ne žale, još uvijek mogu udovoljavati obavezama koje imam. Ne bih to uspio bez njihove pomoći i podrške. Bez njihove pomoći ne mogu čak ni zakopčati hlače ili obući kaput. Naročito me veseli što svake subote idem u službu propovijedanja sa svojim sinom Ismaelom. On me vozi u kolicima po susjedstvu, tako da svima mogu propovijedati. Također još uvijek mogu udovoljavati skupštinskim odgovornostima koje imam kao starješina.

Posljednjih dvanaestak godina proživio sam mnoge teške trenutke. Ponekad me više pogodi kad vidim koliko obitelj trpi zbog moje nemoći nego sama bolest. Znam da im je jako teško, premda mi to ne kažu. Ne tako davno u godini dana umrli su mi punica i otac. Te sam iste godine postao potpuno vezan za kolica. Otac je živio s nama, a umro je od jedne druge degenerativne bolesti. Brinući se za njega, Milagros se pitala hoću li i ja jednog dana biti tako bolestan.

S druge pak strane, budući da se zajedno borimo s poteškoćama, ujedinjeni smo kao obitelj. Premda sam iz direktorske fotelje dospio u invalidska kolica, život mi je sada zapravo bolji jer se u potpunosti mogu posvetiti služenju drugima. Pomažući drugima lakše podnosimo svoju bol, a Jehova zaista ispunjava svoje obećanje da će nam davati snage u teško vrijeme. I ja poput Pavla doista mogu reći: “Za sve imam snage uz pomoć onoga koji mi daje snagu” (Filipljanima 4:13).