Idi na sadržaj

Idi na kazalo

Životna priča

Sretan je onaj kome je Bog Jehova

Sretan je onaj kome je Bog Jehova

Dvorana je već bila unajmljena. Očekivali smo oko 300 prisutnih na pokrajinskom sastanku u Porcupine Plainu (Saskatchewan, Kanada). U srijedu je počeo padati snijeg, a u petak je bila prerijska mećava, pa je vidljivost bila jako slaba. Temperatura je bila 40 Celzijevih stupnjeva ispod nule. Sastanku je zajedno s nekoliko djece prisustvovalo 28 osoba. Imao sam 25 godina i bio sam pomalo zabrinut, budući da je ovo bio prvi pokrajinski sastanak koji sam posjetio kao tek imenovani pokrajinski nadglednik. Prije nego vam ispričam kako se sastanak odvijao, želio bih vam objasniti kako je došlo do toga da sam imao prilike služiti u toj divnoj službi.

BIO sam sedmi od osam sinova u našoj obitelji. Najstariji je bio Bill, nakon njega Metro, pa John, Fred, Mike i Alex. Ja sam se rodio 1925, a Wally je najmlađi. Živjeli smo nedaleko od grada Ukraine (Manitoba) gdje su moji roditelji, Michael i Anna Didur imali malo imanje. Tata je radio na održavanju željezničke pruge. Zbog posla je trebao stanovati u baraci koja se nalazila na udaljenom mjestu uz prugu, što nije bilo prikladno mjesto za podizanje velike obitelji, tako da smo živjeli na imanju. Tata je veći dio vremena izbivao iz kuće, pa nas je odgajala majka. Povremeno je znala otići do tate na tjedan ili duže, što nije bio problem jer nas je naučila kuhati i pripremati obroke te obavljati druge kućanske poslove. Budući da smo bili grkokatolici, majka nas je već odmalena učila neke molitve i druge vjerske običaje.

Doticaj s biblijskom istinom

Već sam kao mlada osoba želio razumjeti Bibliju. Naš je susjed bio Jehovin svjedok i redovito nas je posjećivao kako bi nam pročitao nešto iz Biblije o Božjem Kraljevstvu, Harmagedonu i blagoslovima novog svijeta. Majku to uopće nije zanimalo, no zanimalo je Mikea i Alexa. Štoviše, ono što su čuli potaknulo ih je da zbog savjesti odbiju služiti vojsku u vrijeme Drugog svjetskog rata. Mike je nakon toga kraće vrijeme bio u zatvoru, a Alex je bio poslan u radni logor u Ontario. S vremenom su i Fred i Wally prihvatili istinu. No moja tri starija brata nisu. Majka se dugi niz godina čak protivila istini, a onda nas je sve iznenadila kad je odlučila služiti Jehovi. Krstila se s 83 godine. Umrla je kad je imala 96 godina. Tata je također bio povoljno naklonjen istini prije nego je umro.

Sa 17 godina otputovao sam u Winnipeg kako bih pronašao posao i priključio se osobama koje su mi mogle pomoći u proučavanju Biblije. Premda je u to vrijeme djelo Jehovinih svjedoka bilo pod zabranom, redovito su održavali sastanke. Prvi sastanak kojem sam prisustvovao održavao se u jednoj privatnoj kući. Budući da sam odgajan kao grkokatolik, u početku mnogo toga nisam razumio. No s vremenom sam razumio zašto Biblija ne podupire podjelu na svećenike i laike te zašto Bog ne odobrava blagoslivljanje oružja (Izaija 2:4; Matej 23:8-10; Rimljanima 12:17, 18). Bilo mi je realnije i razumnije vjerovati u život u Raju na Zemlji nego u odlazak na neko daleko, vječno prebivalište.

Uvjeren da sam pronašao istinu, predao sam svoj život Jehovi i krstio se 1942. u Winnipegu. Nakon što je 1943. zabrana djelovanja Jehovinih svjedoka u Kanadi bila ukinuta, djelo propovijedanja snažno je krenulo naprijed. Biblijska je istina sve snažnije utjecala i na moje srce. Imao sam prilike služiti kao sluga u skupštini, sudjelovati u akciji pozivanja ljudi na javna predavanja te propovijedati u udaljenim područjima. Veliki kongresi kojima sam prisustvovao u Sjedinjenim Državama znatno su doprinijeli mom duhovnom napretku.

Pojačano služim Jehovi

Godine 1950. krenuo sam u pionirsku službu, a u prosincu iste godine bio sam pozvan da služim kao pokrajinski nadglednik. Mnogo mi je značilo što me za tu službu osposobljavao Charlie Hepworth, iskusan i vjeran brat s kojim sam surađivao u jednoj pokrajini blizu Toronta. Bio sam jako sretan što me posljednji tjedan dana poučavao moj brat Alex, koji je već služio kao pokrajinski nadglednik u Winnipegu.

Nikada neću zaboraviti prvi pokrajinski sastanak kojem sam prisustvovao kao pokrajinski nadglednik, koji sam spomenuo u uvodu. Sasvim je razumljivo da sam bio zabrinut kako će se sastanak odvijati. No naš oblasni nadglednik, brat Jack Nathan, pobrinuo se da imamo što raditi i da budemo sretni. Učesnici koji su došli iznijeli su program u skraćenom obliku. Zatim smo pričali iskustva, vježbali prezentacije za službu od kuće do kuće, vršenje ponovnih posjeta i imali smo prikaze kako voditi biblijske studije. Pjevali smo pjesme Kraljevstva. Imali smo izobilje hrane. Skoro svaka dva sata imali smo pauzu za kavu i kolače. Jedni su prespavali na klupama i podiju, a drugi na podu. U nedjelju se mećava malo stišala, tako da je javnom predavanju prisustvovalo 96 osoba. Ovaj mi je sastanak bio korisno iskustvo, jer sam naučio nositi se s otežanim okolnostima.

Sjeverna Alberta, British Columbia i Yukon, zemlja polarnog sunca, sljedeća su područja gdje sam služio kao pokrajinski nadglednik. Bilo je dosta naporno putovati neravnom Aljaskom autocestom od Dawson Creeka u British Columbiji do Whitehorsea u Yukonu (udaljenost od 1 477 kilometara) i usput svjedočiti ljudima koje sam susreo, a uz to sam morao biti i oprezan. Zbog lavine i klizavog, strmog terena te slabe vidljivosti za vrijeme mećave putovanje je predstavljalo pravi izazov.

Bilo je doista dojmljivo promatrati kako je istina dopirala do ljudi tamo daleko na sjeveru. Jednom smo Walter Lewkowicz i ja svratili do neke kućice nedaleko od Lower Posta (British Columbia), jednog mjesta uz Aljasku autocestu blizu granice s Yukonom. Znali smo da netko živi u njoj jer smo vidjeli tračak svjetla kako dopire kroz prozorčić. Bilo je oko devet sati navečer. Pokucali smo. Muški glas pozvao nas je da uđemo, što smo i učinili. Jako smo se iznenadili kad smo ugledali starijeg čovjeka na krevetu kako čita Kulu stražaru! Da stvar bude zanimljivija, časopis koji je čitao bio je novijeg datuma od časopisa koji smo nudili. Objasnio nam je da časopise prima poštom koja stiže avionom. Mi još nismo imali najnovije časopise, jer smo više od osam dana bili odvojeni od skupštine. Čovjek s kojim smo razgovarali zvao se Fred Berg i već je nekoliko godina bio pretplaćen na časopise, no to je bilo prvi puta da ga je posjetio netko od Jehovinih svjedoka. Fred nam je ponudio da prespavamo kod njega. Razgovarali smo s njim o mnogim biblijskim istinama i pobrinuli se da ga posjete braća koja su ovuda redovito prolazila.

Nekoliko sam godina služio u tri male pokrajine koje su se protezale na istočnoj strani od grada Grande Prairiea (Alberta) pa sve do Kodiaka (Aljaska) na zapadu, što je udaljenost od preko 3 500 kilometara.

Bilo je divno promatrati kako Jehova pokazuje svoju nezasluženu dobrotu ljudima u tim udaljenim područjima jednako kao i ljudima bilo gdje drugdje te kako Božji duh utječe na um i srce onih koji imaju ispravan stav prema vječnom životu. Jedna od tih osoba bio je i Henry Lepine iz Dawson Citya (Yukon), današnjeg Dawsona. Henry je živio u jednom zabačenom predjelu. Čak preko 60 godina nije odlazio iz tog rudarskog kraja gdje se kopalo zlato. No zahvaljujući snazi Jehovinog duha, taj je 84-godišnjak odlučio putovati 1 600 kilometara u jednom smjeru kako bi prisustvovao pokrajinskom sastanku u Anchorageu, premda nikada nije bio na skupštinskom sastanku. Bio je oduševljen programom i druženjem s braćom. Nakon što se vratio u Dawson City, vjerno je služio Jehovi sve do smrti. Mnogi koji su poznavali Henrya pitali su se što ga je potaknulo da u tim godinama ode na tako daleki put. Tako je još nekoliko starijih osoba upoznalo istinu zahvaljujući Henryu, koji im je na indirektan način dao dobro svjedočanstvo.

Jehova mi pokazuje nezasluženu dobrotu

Bio sam presretan kad sam 1955. godine primio poziv da pohađam 26. razred Biblijske škole Gilead Društva Watchtower. Školovanje koje sam tamo primio ojačalo mi je vjeru i pomoglo mi da se približim Jehovi. Po završetku škole poslan sam u Kanadu, gdje sam nastavio služiti kao pokrajinski nadglednik.

Sljedeću godinu dana služio sam u pokrajini Ontario. Zatim sam ponovno bio poslan u veličanstvenu Aljasku. I danas se sjećam predivnog krajolika uz ceste, čistih, svjetlucavih jezera i nazubljenih planinskih lanaca sa snježnim vrhovima. Ljeti bi se doline i livade pretvorile u predivan tepih posut poljskim cvijećem raznih boja. Zrak je svjež, a voda čista. Medvjedi, vukovi, losovi, sobovi i ostale divlje životinje nesmetano lutaju prirodom, svojim domom.

No služba na Aljaski ipak je bila pravi izazov — s jedne strane zbog promjenjivog vremena, a s druge zbog velikih udaljenosti. Od istočnog do zapadnog kraja pokrajine bilo je 3 200 kilometara. Osim toga, u ono vrijeme nije bilo predviđeno da pokrajinski nadglednik dobije automobil na korištenje. Tako su me braća koja su tamo živjela prevozila od skupštine do skupštine. No ponekad sam morao putovati autostopom i zaustavljati kamione i turiste.

Zanimljivo je što mi se jednom dogodilo na dionici Aljaske autoceste između Tok Junctiona (Aljaska) i Scotty Creeka (Kanada), a to su dva mjesta gdje su se nalazile carinarnice međusobno udaljene oko 160 kilometara. U Tok Junctionu prošao sam američku carinarnicu te autostopom prešao otprilike 50 kilometara. No nakon toga nije naišlo niti jedno vozilo, pa sam nastavio pješice. Hodao sam deset sati i prešao više od 40 kilometara. Kasnije sam saznao da je ubrzo nakon što sam prešao carinarnicu promet bio zaustavljen na ovom dijelu ceste jer je nedaleko od carinarnice lavina zatrpala cestu. Temperatura je oko ponoći pala na 23 Celzijeva stupnja ispod nule, a do najbližeg mjesta gdje bih se mogao skloniti bilo je još 80 kilometara. Hitno mi je trebalo mjesto gdje ću se skloniti i odmoriti.

Jedva sam hodao, a onda sam uz cestu ugledao napušteni automobil koji je djelomično bio prekriven snijegom. Mislio sam da bih, ako uspijem ući u njega, mogao prespavati na sjedištu i tako preživjeti onu hladnu noć. Kad sam razgrnuo snijeg s vrata i otvorio ih, ustanovio sam da u automobilu nema ničeg, ostao je samo goli, metalni pod. Srećom, nešto dalje uz cestu naišao sam na neku praznu kućicu. Uz dosta muke uspio sam ući u nju i zapaliti vatru, a onda sam odspavao nekoliko sati. Ujutro sam uspio pronaći prijevoz do prve kuće, gdje sam konačno nešto pojeo i stavio zavoj na izranjavane ruke.

Djelo na sjeveru napreduje uz Jehovinu pomoć

Prvi posjet Fairbanksu jako me ohrabrio. Imali smo divan uspjeh u službi propovijedanja i u nedjelju je javnom predavanju prisustvovalo oko 50 osoba. Sastanak smo održali u malom misionarskom domu, gdje su živjeli Vernor i Lorraine Davis. Prisutni su virili iz kuhinje, spavaće sobe i hodnika kako bi čuli predavanje. Budući da je odaziv bio tako velik, znali smo da Fairbanks treba Dvoranu Kraljevstva kako bi djelo propovijedanja moglo napredovati. Tako smo uz Jehovinu pomoć kupili kuću s velikom dvoranom u kojoj se nekada organiziralo ples i prebacili je na drugu, prikladnu lokaciju. Dali smo iskopati bunar, napravili toalet i uveli grijanje. Za godinu dana Dvorana Kraljevstva u Fairbanksu bila je u upotrebi. Kasnije je napravljena i kuhinja tako da se 1958. u ovoj dvorani održao oblasni kongres kojem je prisustvovalo 330 osoba.

U ljeto 1960. krenuo sam automobilom na dalek put u svjetsku centralu Jehovinih svjedoka u New Yorku, gdje sam pohađao tečaj koji je bio pripremljen za sve putujuće nadglednike koji su služili u Sjedinjenim Državama i Kanadi. Imao sam prilike razgovarati s bratom Nathanom Knorrom i drugom odgovornom braćom o tome da se na Aljaski otvori podružnicu. Nekoliko mjeseci kasnije primili smo radosnu vijest da će Aljaska od 1. rujna 1961. imati svoju podružnicu. Za podružnicu se trebao brinuti brat Andrew K. Wagner. On i njegova supruga Vera služili su 20 godina u Brooklynu, a bili su i u putujućoj službi. Kad je osnovana podružnica na Aljaski, pokrajinskom nadgledniku bilo je puno lakše jer više nije morao tako daleko putovati, pa se više mogao posvetiti potrebama skupština i udaljenih područja.

U ljeto 1962. na Aljaski su se odigrali neki radosni događaji. Svečano je otvorena podružnica i održan je oblasni kongres u Juneauu. U Juneauu i Whitehorseu (Yukon) izgrađene su nove Dvorane Kraljevstva, a na udaljenim područjima oformljeno je nekoliko novih grupa objavitelja.

Povratak u Kanadu

U Kanadi je živjela Margareta Petras s kojom sam se dopisivao nekoliko godina. Reta, kako smo je zvali, započela je pionirsku službu 1947, a 1955. završila je Školu Gilead te je služila kao pionir u istočnoj Kanadi. Zaprosio sam je i ona je pristala. Vjenčali smo se u veljači 1963. u Whitehorseu. Iste godine ujesen počeo sam služiti kao pokrajinski nadglednik u zapadnoj Kanadi, gdje smo u ovoj službi proveli sljedećih 25 godina.

Kasnije su se pojavili neki zdravstveni problemi pa smo 1988. imenovani za specijalne pionire, a služili smo u Winnipegu (Manitoba). Pored toga smo oko pet godina radili na održavanju jedne Kongresne dvorane. I danas radosno sudjelujemo u djelu stvaranja učenika koliko nam okolnosti to dopuštaju. U pokrajinskoj službi započeli smo mnogo biblijskih studija, ali bismo ih predali drugima. Danas nam Jehova u svojoj nezasluženoj dobroti također pomaže da započnemo nove studije, no sada s radošću možemo promatrati kako te osobe napreduju do predanja i krštenja.

Iz iskustva znam da je služba Jehovi najbolji način života. Takav je život smislen, pruža zadovoljstvo i svakim danom jača našu ljubav prema Jehovi. To donosi istinsku sreću. Bez obzira na to kakve teokratske odgovornosti imamo i na kojem dijelu Zemlje služimo, i mi poput psalmista možemo reći: “Sretan je narod kojemu je Bog Jehova!” (Psalam 144:15, NS).

[Slika na stranicama 24 i 25]

U pokrajinskoj službi

[Slika na stranici 25]

Kod Henrya Lepine u Dawson Cityu. Ja sam lijevo

[Slika na stranici 26]

Prva Dvorana Kraljevstva u Anchorageu

[Slika na stranici 26]

Reta i ja, 1998.