PRIJE tri tisuće godina David je bježao od izraelskog kralja Saula. Jednom je od Nabala, čovjeka koji je imao mnogo ovaca i koza, zatražio hrane i vode. Ustvari, Nabal je bio dužnik Davidu i njegovim ljudima budući da su oni jedno vrijeme štitili njegova stada. Međutim, Nabal im nije želio pokazati gostoljubivost. Čak se izvikao na Davidove ljude i izgrdio ih. Nabal se igrao vatrom jer David nije bio osoba s kojom se moglo poigravati (1. Samuelova 25:5, 8, 10, 11, 14).

Nabalov stav nije odražavao tradicionalnu bliskoistočnu gostoljubivost koju se pokazivalo posjetiocima i strancima. Kakvo si je ime Nabal stekao? U Bibliji piše da je bio “tvrda srca i opak” te ‘nevaljao čovjek’. Njegovo ime znači “bezuman”, a tako se zaista i ponašao (1. Samuelova 25:3, 17, 25). Bi li ti želio da te kao takvog ljudi pamte? Jesi li prema drugima krut i nepopustljiv, osobito ako si po nečemu iznad njih? Ili si pak ljubazan, gostoljubiv i uviđavan?

Zbog svoje se grubosti Nabal našao u opasnosti. David i 400 njegovih ljudi pripasali su mačeve i krenuli prema Nabalu da ga kazne. Nabalova žena Abigajila čula je što se dogodilo. Znala je da će sigurno doći do obračuna. Što da učini? Brzo je spremila puno hrane i krenula u susret Davidu i njegovim ljudima. Kad se susrela s njima, počela je preklinjati Davida da ne prolijeva krv bez razloga. Davidovo se srce smekšalo. Saslušao je njene molbe i smirio se. Ubrzo nakon toga Nabal je umro. Potom je David uzeo Abigajilu za ženu jer je uočio njene dobre osobine (1. Samuelova 25:14-42).

Kakav si je glas Abigajila stekla? Bila je “žena razumna”. Očito je bila uviđavna i praktična te je znala kako i kada nešto treba učiniti. Postupila je odano kad je svog bezumnog muža i cijeli svoj dom spasila od tragedije. Nakon što je umrla, ostala je na glasu kao razborita žena (1. Samuelova 25:3).

Prebacimo se sada u prvo stoljeće n. e. i osvrnimo se na Isusovih 12 apostola. Jedan od najistaknutijih i najtemperamentnijih nesumnjivo je bio Petar, ili Kefa, nekadašnji galilejski ribar. On je očito bio energična osoba koja se nije ustezala izraziti svoje osjećaje. Naprimjer, jednom je prilikom  Isus svojim učenicima prao noge. Kako je Petar reagirao kad je na njega došao red da mu se opere noge?

Petar je Isusu rekao: “Gospodine, ti da meni pereš noge?” Isus je nato rekao: “Ono što ja činim ti sada ne razumiješ, ali razumjet ćeš poslije.” Petar je odgovorio: “Nikada ti meni nećeš prati noge.” Jesi li zapazio Petrovu odlučnu i impulzivnu reakciju? Kako je Isus na to reagirao?

Odgovorio mu je: “Ako te ne operem, nećeš imati udio sa mnom.” Nato je Šimun Petar rekao: “Gospodine, onda ne samo moje noge nego i ruke i glavu.” Petar je sad otišao u drugu krajnost! Ali kod njega se uvijek znalo što misli. Kod njega nije bilo pretvaranja ni dvoličnosti (Ivan 13:6-9).

Petra pamtimo i po njegovim tipično ljudskim slabostima. Naprimjer, triput se odrekao Krista pred ljudima koji su ga optužili da je sljedbenik Isusa iz Nazareta kojem se sudilo. Kad je Petar shvatio da je pogriješio, gorko je zaplakao. Nije se ustezao pokazati bol i žaljenje. Značajno je i to da su o Petrovom odricanju pisali pisci Evanđelja — najvjerojatnije zato što im je sam Petar to ispričao! Bio je dovoljno ponizan da prizna svoje greške. Imaš li ti tu vrlinu? (Matej 26:69-75; Marko 14:66-72; Luka 22:54-62; Ivan 18:15-18, 25-27).

Nekoliko tjedana nakon što se odrekao Krista, Petar se ispunio svetim duhom te je na Pentekost hrabro propovijedao mnoštvu Židova. To je bio pouzdan znak da ga je  uskrsnuli Isus smatrao dostojnim povjerenja (Djela apostolska 2:14-21).

Jednom drugom prilikom Petar je upao u drugačiju zamku. Apostol Pavao objasnio je da se prije dolaska neke židovske braće u Antiohiju Petar bez ustezanja družio s ne-židovskim vjernicima. No počeo se odvajati od njih “u strahu od onih iz obrezanja” koji su upravo stigli iz Jeruzalema. Pavao je razotkrio Petrova dvostruka mjerila (Galaćanima 2:11-14).

Ipak, tko je od učenika istupio u kritičnom trenutku kad je bilo očito da će Isusa napustiti mnogo njegovih sljedbenika? Bio je to trenutak kad je Isus otkrio nešto novo, govoreći koliko je važno jesti njegovo tijelo i piti njegovu krv. Rekao je: “Ako ne jedete tijelo Sina čovječjeg i ne pijete njegovu krv, nemate život u sebi.” Većina Židova koji su bili sljedbenici Isusa spotakla se i rekla: “Ovo su zaprepašćujuće riječi; tko ga može slušati?” Što se zatim desilo? “Zbog toga su se mnogi od njegovih učenika vratili onome što su ostavili iza sebe i više nisu išli s njim” (Ivan 6:50-66).

U tom se presudnom času Isus okrenuo dvanaestorici apostola i postavio im vrlo duboko pitanje: “Hoćete li i vi otići?” Petar je odgovorio: “Gospodine, kome ćemo otići? Ti imaš riječi vječnog života; i mi smo povjerovali i spoznali da si ti Božji Sveti” (Ivan 6:67-69).

Kakav si je glas Petar stekao? Onoga tko čita izvještaj o njemu jednostavno mora zadiviti njegov pošten i otvoren karakter, odanost i spremnost priznavanja vlastitih grešaka. Kakvo li je dobro ime sebi stekao!

Isusova zemaljska služba trajala je samo tri i po godine. No, po čemu ga pamte njegovi sljedbenici? Je li zbog svoje savršenosti i bezgrešnosti bio rezerviran i hladan? Je li se pravio važan zbog spoznaje da je Božji sin? Je li svoje sljedbenike na poslušnost navodio zastrašivanjem i prisilom? Je li o sebi imao toliko visoko mišljenje da je izgubio smisao za humor? Je li bio toliko zaposlen da nije imao vremena za nemoćne i bolesne ili za djecu? Je li svisoka gledao na ljude drugih rasa i na žene, kao što je to tada bilo uobičajeno kod muškaraca? Što Biblija kaže o Isusu?

Isus se zanimao za ljude. Proučavajući njegovu službu uočit ćemo da je u mnogim prilikama liječio hrome i bolesne. Dao je sve od sebe kako bi pomagao onima koji su trpjeli različite nevolje. Zanimao se i za djecu, stoga je svojim učenicima rekao: “Pustite djecu neka dolaze k meni; ne zaustavljajte ih.” Potom je Isus “uzeo (...) djecu u naručje i blagoslivljao ih, polažući ruke na njih”. Imaš li i ti vremena za djecu ili si toliko zaposlen da ih čak i ne primjećuješ? (Marko 10:13-16; Matej 19:13-15).

Dok je Isus bio na Zemlji, židovski je narod bio opterećen religioznim pravilima i propisima koji su išli iznad onoga što je Zakon tražio. Vjerski vođe stavljali su na ljude teške terete, dok ih sami ni prstom nisu htjeli pomaknuti (Matej 23:4; Luka 11:46). Kako je samo Isus bio drugačiji! Rekao je: “Dođite k meni svi koji ste izmoreni i opterećeni, i ja ću vas okrijepiti” (Matej 11:28-30).

Ljudi su se osjećali ugodno u Isusovom društvu. On nije zastrašivao svoje učenike tako da bi se oni bojali reći što misle. Čak ih je pitanjima navodio da se izjasne (Marko 8:27-29). Kršćanski bi se nadglednici trebali upitati: ‘Ostavljam li i ja takav dojam na svoju braću? Osjećaju li se drugi  starješine slobodnima kazati mi svoje mišljenje ili se ustručavaju?’ Zaista je lijepo kad su nadglednici pristupačni, spremni saslušati i prilagodljivi! Nerazumnost samo koči otvoren i nesmetan razgovor.

Iako je Isus bio Božji Sin, nikada nije zloupotrebljavao svoju moć ili autoritet. Ne, on je svoje slušatelje razgovorom poticao na razmišljanje. Tako je bilo i kad su ga farizeji htjeli zaskočiti lukavim pitanjem: “Je li dopušteno plaćati caru porez po glavi ili nije?” Isus je tražio da mu pokažu kovanicu te ih je upitao: “Čiji je ovo lik i natpis?” Odgovorili su: “Carev.” Potom im je rekao: “Vratite dakle caru carevo, a Bogu Božje” (Matej 22:15-21). Bila je to nepobitna logika.

Je li Isus imao smisla za humor? Neki će čitatelji osjetiti laganu dozu humora kada pročitaju kako Isus govori da je lakše devi proći kroz ušicu igle nego bogatome ući u Božje Kraljevstvo (Matej 19:23, 24). Pomisao na devu koja pokušava proći kroz ušicu doslovne šivaće igle predstavlja preuveličavanje. Slična hiperbola govori o čovjeku koji u oku svog brata vidi trun, ali u svom oku ne zapaža gredu (Luka 6:41, 42). Ne, Isus nije bio namrgođen i sitničav. Bio je srdačan i susretljiv. Današnjim kršćanima smisao za humor može pomoći da umanje tjeskobu kad su izloženi stresu.

Kako su se žene osjećale u Isusovoj prisutnosti? On je imao mnogo vjernih sljedbenica, među kojima je bila i njegova majka Marija (Luka 8:1-3; 23:55, 56; 24:9, 10). Žene su bile toliko slobodne pristupiti Isusu da mu je jednom neka žena “poznata kao grešnica” čak oprala noge svojim suzama i namazala ih mirisnim uljem (Luka 7:37, 38). A žena koja je godinama bolovala od krvarenja progurala se kroz mnoštvo kako bi dotakla njegovu odjeću i bila izliječena. Isus je pohvalio njenu vjeru (Matej 9:20-22). Žene su Isusa poznavale kao pristupačnu osobu.

Jednom drugom prigodom Isus je kod bunara razgovarao sa Samarićankom. Ženu je to toliko iznenadilo da je rekla: “Kako to da ti, iako si Židov, tražiš od mene piti, kad sam ja Samarićanka?” Naime, Židovi se nisu družili sa Samarićanima. Isus joj je zatim otkrio predivnu istinu o ‘vodi koja izvire da pruži vječni život’. On je znao kako se treba ophoditi sa ženama. Nije smatrao da mu one narušavaju autoritet (Ivan 4:7-15).

 Isusa se pamti po mnogim ljudskim odlikama, između ostalog i po samopožrtvovnosti. On je, takoreći, bio utjelovljenje Božje ljubavi. Isus je postavio mjerila za sve koji žele biti njegovi sljedbenici. Koliko vjerno ti oponašaš njegov primjer? (1. Korinćanima 13:4-8; 1. Petrova 2:21).

U suvremeno su doba umrle tisuće i tisuće vjernih kršćana, mnogi u poznim godinama, a drugi relativno mladi. No i nakon smrti prati ih dobar glas. Neki od njih, poput Crystal koja je umrla u dubokoj starosti, ostali su u sjećanju zbog svoje topline i druželjubivosti. Drugi, poput Dirka koji je umro u svojim 40-ima, pamte se po vedroj naravi i susretljivosti.

Tu valja spomenuti i Joséa iz Španjolske. U 1960-ima propovjedničko je djelovanje Jehovinih svjedoka bilo zabranjeno u toj zemlji. José je tada imao ženu i tri kćerkice. Imao je i stalan posao u Barceloni. No u to vrijeme na jugu Španjolske vladala je potreba za zrelim kršćanskim starješinama. José je napustio svoje sigurno radno mjesto i sa svojom se obitelji preselio u Málagu. Trebalo je preživjeti u tim ekonomski teškim vremenima, kad su često bili bez posla.

Unatoč tome, José je bio poznat po tome što je vjerno i savjesno obavljao službu propovijedanja te po primjernom odgajanju svojih kćeri, u čemu mu je velika podrška bila supruga Carmela. Kada je na tom području trebalo organizirati kršćanske kongrese, José je uvijek bio spreman angažirati se. Nažalost, u svojim 50-ima teško je obolio i umro. No, svima je ostao u sjećanju kao savjestan i marljiv starješina te kao brižan suprug i otac.

A po čemu ćeš ti ostati drugima u sjećanju? Što bi ljudi danas govorili o tebi da si umro jučer? To je pitanje koje sve nas može potaknuti da se trudimo postupati što ispravnije.

Što možemo učiniti da bismo stekli dobar glas? Uvijek možemo napredovati u pokazivanju plodova duha — ljubavi, dugotrpljivosti, dobrohotnosti, blagosti, samosvladavanja i ostalih plodova (Galaćanima 5:22, 23). Doista, “bolje je [dobro] ime nego dobro ulje, i dan smrtni nego dan u koji se tko rodi” (Propovjednik 7:1; Matej 7:12).