ROĐENA sam 31. prosinca 1921. u pobožnoj obitelji. Moj otac bio je pastor srednjoafričke Prezbiterijanske crkve. Odrasla sam u Nkhomi, selu nedaleko od Lilongwea, glavnog grada Malavija. S 15 godina udala sam se za Emmasa Mzangu.

Jednog dana posjetio nas je jedan očev prijatelj koji je također bio pastor. Došao nas je upozoriti da u našem susjedstvu žive Jehovini svjedoci i da se ne družimo s njima. Rekao nam je da su Jehovini svjedoci demonizirani i da bismo, ne budemo li oprezni, i mi mogli postati demonizirani. To nas je toliko uplašilo da smo se preselili u jedno drugo selo, gdje se Emmas zaposlio kao poslovođa u trgovini. No ubrzo smo ustanovili da opet živimo blizu Jehovinih svjedoka!

Emmas je jako cijenio Bibliju i stoga se ubrzo upustio u razgovor s jednim Jehovinim svjedokom. On mu je pružio uvjerljive odgovore na mnoga pitanja, pa je Emmas prihvatio da s tim Jehovinim svjedokom proučava  Bibliju. Proučavali su najprije u trgovini gdje je Emmas radio, a kasnije svaki tjedan u našoj kući. Kad bi Jehovini svjedoci došli, ja bih otišla jer sam ih se bojala. Emmas je usprkos tome nastavio proučavati Bibliju. Krstio se u travnju 1951, otprilike šest mjeseci nakon što je počeo proučavati. Nije mi to rekao jer se bojao da bih se možda rastala od njega.

No jednog dana prijateljica Ellen Kadzalero rekla mi je da se moj suprug krstio kao Jehovin svjedok. Bila sam strašno ljuta! Od toga dana nisam htjela razgovarati s njim niti sam mu kuhala. Prestala sam donositi vodu i grijati je suprugu za kupanje — što je kod nas uobičajeno da rade supruge.

Emmas je tri tjedna podnosio takvu situaciju, a onda me ljubazno zamolio da porazgovaramo. Rekao mi je zašto je odlučio postati Jehovin svjedok. Pročitao mi je i objasnio nekoliko biblijskih redaka poput onog iz 1. Korinćanima 9:16. Duboko me se dojmilo što je pročitao i zaključila sam da bih i ja trebala drugima prenositi dobru vijest. Stoga sam odlučila proučavati Bibliju s Jehovinim svjedocima. Te sam večeri svom dragom suprugu pripremila ukusno jelo, čemu se on jako obradovao.

Kad su naši roditelji saznali da smo povezani s Jehovinim svjedocima, žestoko su se usprotivili tome. Moja obitelj poslala nam je pismo u kojem je stajalo da je više ne posjećujemo. Premda nas je takva reakcija jako ražalostila, bili smo uvjereni u Isusovo obećanje da ćemo imati mnogo duhovne braće i sestara te očeva i majki (Matej 19:29).

Brzo sam napredovala u proučavanju Biblije tako da sam se krstila u kolovozu 1951, svega tri i po mjeseca nakon svog supruga. Silno sam željela prenijeti istinu svojoj prijateljici Elleni. Na moju veliku radost, prihvatila je da s njom proučavam Bibliju. Krstila se u svibnju 1952. i tako mi postala duhovna sestra, što je još više učvrstilo naše prijateljstvo. Sve do danas ostale smo najbolje prijateljice.

Emmas je 1954. bio imenovan za pokrajinskog nadglednika, što znači da je trebao posjećivati skupštine. Tada smo već imali šestero djece. U ono vrijeme putujući nadglednik koji je imao obitelj jedan bi tjedan posjetio neku od skupština, a sljedeći bi tjedan ostao kod kuće sa suprugom i djecom. Emmas je uvijek vodio brigu o tome da onaj tjedan kada je na putu ja održim biblijski studij s djecom. Nastojali smo tako voditi obiteljski studij da djeca uživaju u njemu. Također smo im govorili koliko snažno ljubimo Jehovu i istinu iz njegove Riječi te smo kao obitelj odlazili u službu propovijedanja. Takva duhovna pouka pomogla je našoj djeci da steknu snažnu vjeru te ih je pripremila za progonstvo koje nas je očekivalo.

Malavi je 1964. stekao nezavisnost. Kad su službenici stranke na vlasti saznali da su Jehovini svjedoci politički neutralni, nastojali su ih prisiliti da kupe stranačke članske iskaznice. * Budući da ih Emmas i ja nismo željeli  kupiti, članovi Lige mladih uništili su nam polje kukuruza — glavni izvor hrane za sljedeću godinu. Dok su sjekli kukuruz, pjevali su: “Svima koji ne kupe Kamuzuove iskaznice [iskaznice predsjednika Bande], termiti će pojesti kukuruz, a oni će plakati zbog toga.” Premda smo ostali bez kukuruza, nismo očajavali. Jehova se brinuo za nas. On nam je s ljubavlju dao snage (Filipljanima 4:12, 13).

Jedne noći u kolovozu 1964. bila sam kod kuće sama s djecom. Bilo je kasno i spavali smo, no probudila me pjesma koju sam čula u daljini. Pjevali su je članovi Gulewamkulua, tajne skupine plemenskih plesača koji su izazivali strah jer su napadali ljude pretvarajući se da su duhovi umrlih predaka. Liga mladih poslala ih je da nas napadnu. Brzo sam probudila djecu i prije nego su napadači stigli do nas, sakrili smo se u šikaru.

Otamo smo vidjeli kako se nebo zasvijetlilo. Članovi Gulewamkulua zapalili su našu kuću sa slamnatim krovom. Ona i sve drugo što smo imali izgorjelo je. Čuli smo napadače kako su odlazeći sa zgarišta naše kuće rekli: “Zapalili smo lijepu vatru tom Jehovinom svjedoku da se ugrije.” Bili smo veoma zahvalni Jehovi što smo ostali živi! Premda su nam napadači uništili sve što smo imali, nisu nam uništili pouzdanje u Jehovu, na koga smo se oslanjali umjesto na ljude (Psalam 118:8).

Saznali smo da su članovi Gulewamkulua napali još pet obitelji Jehovinih svjedoka u našem kraju. No bili smo presretni i zahvalni što su nam braća iz susjednih skupština priskočila u pomoć! Sagradili su nam kuće i snabdjeli nas hranom za nekoliko tjedana.

U rujnu 1967. na području cijele države provedena je akcija hvatanja Jehovinih svjedoka. Nemilosrdni, nasilni mladići — članovi Lige mladih i Malavijskih mladih pionira — s mačetama u rukama pretraživali su svaku kuću ne bi li pronašli Jehovine svjedoke. Kad bi ih pronašli, ponudili bi im da kupe stranačku člansku iskaznicu.

Stigli su i do nas i pitali imamo li iskaznicu. Odgovorila sam: “Ne, nisam je kupila. Ne želim je ni sada kupiti, niti ću to učiniti u budućnosti.” Tada su zgrabili supruga i mene te nas odveli u policijsku stanicu, a nisu nam dozvolili da uzmemo išta od stvari. Kad su se naša mlađa djeca vratila iz škole i nisu nas zatekla kod kuće, jako su se zabrinula. Srećom, stariji sin Daniel stigao je ubrzo nakon njih i od susjeda saznao što se dogodilo. Odmah je s ostalom našom djecom otišao na policijsku stanicu. Stigli su upravo kad smo ulazili u kamione kojima nas je policija prevezla u Lilongwe. Tako su i djeca išla s nama.

U Lilongweu se u policijskim upravama provodilo nelegalno suđenje. Policajci su nas pitali: “Ostajete li i dalje Jehovini svjedoci?” Odgovorili smo: “Da!” premda smo znali da to automatski znači zatvorsku kaznu od sedam godina. “Glavni” u organizaciji bili su osuđeni na 14 godina zatvora.

Te noći nismo dobili ništa za jesti niti smo se mogli odmoriti, a sutradan smo bili prebačeni u zatvor u Maulau. Tamo je u ćelijama bilo toliko ljudi da ni na podu nismo mogli naći mjesta gdje bismo legli i spavali! U svakoj toj natrpanoj ćeliji nalazila se samo po jedna kanta koja je služila kao toalet. Hrana je bila loša, a porcije male. Čuvari su primijetili da smo miroljubivi, pa su nam nakon dva tjedna dopustili da odlazimo na dvorište gdje su se zatvorenici mogli razgibati. U zatvoru je bilo mnogo braće i sada smo se svaki dan na dvorištu mogli međusobno jačati te svjedočiti drugim zatvorenicima. Na naše iznenađenje, nakon tri mjeseca malavijska vlast je pod pritiskom drugih država bila prisiljena pustiti nas na slobodu.

 Policajci su nam naredili da se vratimo kućama, ali su nas podsjetili da je djelo Jehovinih svjedoka zabranjeno u Malaviju. Zabrana je trajala od 20. listopada 1967. do 12. kolovoza 1993. — gotovo 26 godina. Bile su to teške godine, no uz Jehovinu pomoć uspjeli smo ostati posve neutralni.

U listopadu 1972. vladinom odredbom pokrenut je novi val žestokog progonstva. Prema toj odredbi svi Jehovini svjedoci trebali su biti otpušteni s posla, a sva braća koja su živjela na selu trebala su napustiti svoje domove. Braću se progonilo poput životinja.

U to vrijeme jedan je mladi brat dojurio k nama i hitno poručio da je Liga mladih odlučila odrubiti Emmasu glavu, nabiti je na kolac i odnijeti seoskim poglavarima. Emmas je morao pobjeći istog trena, no pobrinuo se da krenemo odmah za njim. Brzo sam spremila djecu i poslala ih za suprugom. Upravo sam bila na odlasku kad su se pojavila desetorica članova Lige mladih tražeći Emmasa. Upali su u kuću, no Emmasa nije bilo. To ih je razbjesnilo, pa su me zgrabili i odvukli u obližnje polje šećerne trske, gdje su me udarali nogama i tukli stabljikama šećerne trske. Ostavili su me da umrem. Kad sam se osvijestila, otpuzala sam do kuće.

Nakon što je pao mrak, Emmas se riskirajući život vratio kući po mene. Budući da sam bila teško pretučena, Emmas i još jedan brat pažljivo su me stavili u automobil tog brata. Otišli smo u dom jednog brata u Lilongweu, gdje sam se polako oporavljala, a Emmas je počeo planirati da pobjegnemo iz zemlje.

Naša kći Dinesi i njen suprug imali su kamion nosivosti pet tona. Za njih je radio vozač koji je nekada bio član Malavijskih mladih pionira, no želio nam je pomoći. Rado je pomogao i nama i još nekim Jehovinim svjedocima. Nekoliko je noći kamionom odlazio na unaprijed dogovorena tajna mjesta i tamo pokupio Jehovine svjedoke. Potom bi obukao uniformu Malavijskih mladih pionira i tako je s punim kamionom mogao prijeći nekoliko policijskih barikada. Taj se vozač izlagao velikom riziku kako bi stotinama naše braće pomogao da pređu granicu i dođu u Zambiju.

Nakon što smo nekoliko mjeseci boravili u Zambiji, tamošnja nas je vlast poslala nazad u Malavi, no nismo se mogli vratiti u naša sela. Sve što smo ostavili bilo je pokradeno.  S naših je kuća bio skinut čak i limeni krov. Nije bilo sigurnog mjesta kamo bismo mogli otići, pa smo pobjegli u Mozambik, gdje smo dvije i po godine živjeli u izbjegličkom logoru u Mlangeni. Onda je u lipnju 1975. nova vlast u Mozambiku zatvorila izbjeglički logor i prisilila nas da se vratimo u Malavi, no tamo se situacija za Jehovin narod nije promijenila. Nismo imali drugog izbora nego da ponovno pobjegnemo u Zambiju. Tamo smo bili u izbjegličkom logoru u Chigumukireu.

Nakon dva mjeseca konvoj autobusa i vojnih kamiona parkirao se uz glavnu cestu, a stotine dobro naoružanih zambijskih vojnika opkolilo je logor. Rekli su nam da su za nas izgrađene lijepe kuće i da će nas prevesti tamo. Znali smo da to nije istina. Kad su vojnici počeli silom ukrcavati ljude u kamione i autobuse, nastala je panika. Vojnici su počeli pucati u zrak iz automatskog oružja i tisuće naše braće i sestara počelo je prestravljeno bježati.

U tom metežu netko je slučajno srušio Emmasa i drugi su počeli gaziti po njemu, no jedan mu je brat pomogao da ustane. Mislili smo da je to početak velike nevolje. Sve su izbjeglice bježale nazad prema Malaviju. Bježeći kroz Zambiju stigli smo do neke rijeke pa su se braća rukama povezala u nekoliko “lanaca” kako bismo je svi sigurno prešli. No s druge strane rijeke dočekali su nas zambijski vojnici i prisilno nas vratili u Malavi.

Vratili smo se u Malavi, no nismo imali kamo otići. Saznali smo da se na političkim skupovima i u novinama ljude obavještavalo neka pripaze na “nova lica” u selu, što se odnosilo na Jehovine svjedoke. Stoga smo odlučili otići u glavni grad da nas ljudi ne bi zapazili tako lako kao u selu. Uspjeli smo unajmiti malu kuću i Emmas je ponovno počeo potajice posjećivati skupštine kao putujući nadglednik.

Što nam je pomoglo da ostanemo vjerni Bogu? Skupštinski sastanci! U izbjegličkim logorima u Mozambiku i Zambiji mogli smo se slobodno sastajati u jednostavno sagrađenim Dvoranama Kraljevstva sa slamnatim krovom. U Malaviju je odlaziti na sastanke bilo opasno i teško, no uvijek vrijedno svake žrtve. Kako nas drugi ne bi opazili, obično smo održavali sastanke kasno noću i na udaljenim mjestima. Na sastancima nismo smjeli biti glasni, pa smo nakon predavanja govorniku “aplaudirali” tako što smo trljali dlanove.

Krštenja su se također odvijala kasno noću. U takvim se okolnostima krstio i naš sin Abiyudi. Nakon govora za krštenje on i ostali kandidati otišli su u mračno močvarno područje gdje su se krstili u jami koja je prije iskopana.

Posljednjih godina zabrane djela naš dom u Lilongweu služio je kao skrovište. Pošta i literatura iz podružnice u Zambiji tajno se dovozila k nama. Braća kuriri dolazila bi k nama po tu poštu i literaturu te bi je biciklima dostavljali na razna mjesta po cijelom Malaviju. Kulu stražaru tiskalo se na tanak papir kakav se koristi za Biblije. Tako su kuriri mogli prevesti dvostruko više časopisa nego bi to bio slučaj da su bili tiskani na debljem papiru. Kuriri su dostavljali i minijaturne Kule stražare, koje su sadržavale samo studijske članke. Takav minijaturan časopis tiskan je na jednom listu papira i moglo ga se sakriti u džepu košulje.

Kuriri su mogli biti uhapšeni, a riskirali su čak i život dok su biciklima, ponekad i noću, putovali kroz šikare prevozeći brojne kutije pune zabranjene literature. Prešli su kilometre i kilometre kako bi svojoj braći dostavili  duhovnu hranu, i to usprkos policijskim barikadama i drugim opasnostima te bez obzira na to je li pržilo sunce ili lijevala kiša. Ti dragi kuriri pokazali su doista veliku hrabrost!

U prosincu 1992. Emmas je doživio moždani udar tijekom govora u jednoj skupštini koju je posjetio kao pokrajinski nadglednik. Zbog udara je izgubio sposobnost govora. Nakon nekog vremena imao je još jedan moždani udar uslijed čega mu je cijela jedna strana tijela ostala paralizirana. Premda je Emmas bio teško bolestan, skupština nas je s puno ljubavi podupirala i to mi je pomoglo da ne očajavam. Njegovala sam supruga kod kuće sve do studenoga 1994, kad je umro u dobi od 76 godina. U braku smo bili 57 godina. Emmas je prije svoje smrti doživio ukidanje zabrane djela. Još uvijek nisam prežalila gubitak svog vjernog druga.

Kad sam ostala udovica, zet je preuzeo brigu za mene pored toga što se brinuo za moju kćer i njihovo petero djece. A onda je nenadano nakon kraće bolesti i on umro u kolovozu 2000. Kako će moja kćerka prehraniti djecu i mene i gdje ćemo živjeti? Jehova se i ovaj puta pobrinuo za nas dokazujući da je ‘otac sirotama i sudac udovicama’ (Psalam 68:5). Preko svojih slugu na Zemlji pobrinuo se da dobijemo prekrasni novi dom. Kako? Kad su braća i sestre u našoj skupštini vidjeli u kakvoj smo situaciji, za pet tjedana su nam sagradili kuću! Pomogla su im i braća iz drugih skupština koja su po zanimanju zidari. Duboko nas se dojmila ljubav i dobrota te braće jer su nam sagradila bolju kuću od onih u kakvima živi većina njih. Ljubav te braće na djelu pružila je izvrsno svjedočanstvo našim susjedima. Navečer, kad legnem u krevet, razmišljam da mi je lijepo kao da sam već u Raju! Naša nova predivna kuća sazidana je od obične opeke, ali je napravljena s ljubavlju, u što su se mnogi imali prilike uvjeriti (Galaćanima 6:10).

Premda sam ponekad jako potištena, Jehova je i dalje dobar prema meni. Sedmero od moje devetero djece još je uvijek živo i danas imam veliku obitelj koja broji 123 člana. Neizmjerno sam sretna što velika većina njih vjerno služi Jehovi!

Danas imam 82 godine i presretna sam kad vidim što se uz pomoć Božjeg duha postiglo u Malaviju. Prije samo četiri godine imali smo jednu Dvoranu Kraljevstva, a danas ih imamo preko 600. Sada u Lilongweu imamo podružnicu i nesmetano možemo dobivati duhovnu hranu koja nas jača. Uistinu mogu reći da je Bog ispunio svoje obećanje zapisano u Izaiji 54:17, gdje je zajamčio: “Nikakvo oružje načinjeno protiv tebe neće biti sretno.” Nakon više od 50 godina koliko služim Jehovi s potpunim uvjerenjem mogu reći da kakve god kušnje imali, Jehova se uvijek brine za nas.