Biblija odobrava davanje poklona kad se to čini s ispravnim motivom i u prikladnim prilikama. Što se tiče davanja, Biblija potiče prave kršćane da oponašaju Jehovu, koji im velikodušno daje sve potrebno (Jakov 1:17). Apostol Pavao je poticao sukršćane: “Ne zaboravljajte činiti dobro i dijeliti s drugima, jer se takvim žrtvama ugađa Bogu.” Prema tome, kršćane se potiče da budu velikodušni (Hebrejima 13:16; Luka 6:38).

A što je s običajem koji postoji u nekim zemljama da mladenci odu u neku trgovinu i naprave popis stvari koje se tamo može naći, a koje bi voljeli dobiti na poklon, te potom obavijeste rodbinu i prijatelje da u njoj mogu kupiti nešto s tog popisa? Takvo što je praktično jer oni koji kupuju poklon ne moraju satima obilaziti trgovine tražeći što kupiti, a oni koji dobivaju poklone neće doći u situaciju da moraju vratiti u trgovinu one koji im ne koriste.

Na mladencima je da odluče hoće li napraviti takav popis. Međutim, kršćanin treba voditi računa o tome da izbjegava sve postupke kojima bi kršio biblijska načela. Naprimjer, što ako zaručnici načine popis na kojem su jako skupe stvari? U tom slučaju osobe koje imaju ograničen budžet neće moći kupiti poklon ili će misliti da je bolje da odbiju poziv da dođu na svadbu nego da se osramote jer će donijeti neki skromni poklon. Jedna je kršćanka o kupovanju poklona napisala: “To je postalo pravo opterećenje. Trudim se biti darežljiva, ali u zadnje vrijeme nestala je sva radost koju mi je pričinjavalo davanje.” Zaista bi bilo tužno ako bi svadba postala izvor obeshrabrenja!

Kod onih koji kupuju poklon nipošto se ne bi smio izazvati osjećaj da će njihov dar valjati samo ako je kupljen u određenoj trgovini ili ako njegova vrijednost doseže određenu svotu. Na kraju krajeva, Isus Krist je pokazao da je u Božjim očima najvažniji stav srca darovatelja, a ne materijalna vrijednost dara (Luka 21:1-4). Slično tome, o davanju darova milosrđa siromašnima apostol Pavao je napisao: “Neka svatko učini kako je odlučio u svom srcu, ne nerado niti pod prisilom, jer Bog ljubi veselog darivaoca” (2. Korinćanima 9:7).

S biblijske točke gledišta nema ničega lošeg u tome da damo do znanja koji je naš poklon, možda tako da uz njega priložimo čestitku. No u nekim je krajevima običaj da se svima prisutnima govori tko je dao koji poklon. Takav običaj može stvoriti poteškoće. Oni koji daju poklon možda žele ostati anonimni da ne bi privlačili nepotrebnu pažnju. Te osobe postupaju u skladu s načelom iz Mateja 6:3, gdje je Isus rekao: “A kad ti daješ darove milosrđa, neka tvoja ljevica ne zna što radi tvoja desnica.” Drugi će možda smatrati da je darivanje osobna stvar za koju ne mora znati nitko osim darivaoca i primaoca. Osim toga, ako prisutni mogu saznati tko je donio koji poklon, to može dovesti do uspoređivanja poklona, ‘potičući tako na natjecanje’ (Galaćanima 5:26). Kršćani nipošto ne bi trebali izazvati u nekome osjećaj nelagode ili srama javno obznanjujući imena darivaoca (1. Petrova 3:8).

Da, ako postupamo u skladu s načelima iz Božje Riječi, darivanje će uvijek biti izvor radosti (Djela apostolska 20:35).