ROĐENA sam 1926. u malom selu na sjeveru prefekture Okayama. Bila sam peto od osmero djece. Otac je bio vrlo revan štovatelj boga kojeg se obožavalo u mjesnom šintoističkom svetištu. Tako smo se kao djeca tijekom godine radovali svetkovinama i obiteljskom druženju za vrijeme vjerskih blagdana.

Kad sam bila starija, imala sam mnoga pitanja o životu, no najviše su me mučila neka pitanja povezana sa smrću. Tradicija je nalagala da osoba treba umrijeti kod kuće te da djeca trebaju biti pored člana obitelji koji je na samrti. Strahovito me pogodila smrt moje bake, a i mog brata koji još nije bio napunio ni godinu dana. Pomisao da bih jednog dana mogla izgubiti i roditelje bila mi je strašna. Mučila su me pitanja: ‘Zar je smrt sve što nas očekuje? Ima li život ipak neki dublji smisao?’

Godine 1937, kad sam išla u šesti razred osnovne škole, izbio je Kinesko-japanski rat. Muškarci su bili pozvani u vojsku kako bi se borili u Kini. Djeca su ispraćala očeve i braću uzvikujući: “Banzai!” (Živio!), što je bio pozdrav caru. Ljudi su bili sigurni u pobjedu Japanaca, nacije kojom vlada bog, i njenog cara, živog božanstva.

No obiteljima su s bojišta ubrzo počele pristizati tužne vijesti o stradalima. Ništa nije  moglo utješiti te obitelji. U srcu su gajile sve veću mržnju i radovale su se kad su neprijatelji imali velik broj žrtava. Promatrajući sve to razmišljala sam: ‘I oni na neprijateljskoj strani sigurno pate kad im najmiliji poginu, baš kao i mi.’ U vrijeme kad sam završila osnovnu školu rat je zahvatio veliki dio Kine.

Budući da je naša obitelj živjela na selu, uvijek smo bili siromašni, no dok je školovanje bilo besplatno, otac mi je dopuštao da idem u školu. Tako sam se 1941. upisala u školu za djevojke u Okayami, gradu udaljenom stotinjak kilometara. Ta je škola pripremala djevojke da budu dobre supruge i majke, a učenice su jedno vrijeme trebale živjeti s nekom imućnom obitelji u gradu kod koje su radile kao kućne pomoćnice. Učenice su prijepodne bile na praksi kod tih obitelji, a poslijepodne na nastavi u školi.

Nakon svečanog dočeka novih učenica, učiteljica odjevena u kimono odvela me do jedne velike kuće. No gospođa iz nekog razloga nije željela da radim kod nje. “Hoćemo li onda otići do gospođe Koda?” upitala me učiteljica. Odvela me do tipične zapadnjačke kuće i pozvonila. Otvorila je visoka, sijeda žena. Bila sam jako iznenađena. Žena nije bila Japanka. Tada sam prvi put vidjela nekoga sa Zapada. Učiteljica me upoznala s gospođom Maud Koda i ubrzo nakon toga otišla. S torbama u rukama, nervozno sam ušla u kuću. Kasnije sam saznala da je gospođa Maud Koda Amerikanka i da se udala za Japanca koji je studirao u Sjedinjenim Državama. Predavala je engleski u trgovačkim školama.

Već sljedećeg jutra trebala sam se ozbiljno primiti posla. Suprug gospođe Koda bolovao je od epilepsije, pa sam joj trebala pomagati da se brine za njega. Pomalo me zabrinjavalo to što uopće nisam razumjela engleski. No laknulo mi je kad mi se gospođa Koda obratila na japanskom. Budući da sam svaki dan imala priliku slušati gospođu i njenog supruga kako razgovaraju na engleskom, s vremenom mi je jezik ušao u uho. Bilo mi je lijepo kod njih, jer je vladala ugodna atmosfera.

Jako me se dojmilo s koliko se ljubavi gospođa Maud brinula za svog boležljivog supruga. On je volio čitati Bibliju. Kasnije sam saznala da su u antikvarijatu nabavili knjigu Božanski plan vjekova na japanskom te da su godinama bili pretplaćeni na Kulu stražaru na engleskom.

Jednom sam od njih na poklon dobila Bibliju. Jako sam se radovala, jer je to bila moja prva Biblija. Čitala sam je na putu do škole i kad sam se vraćala iz nje, no nisam mnogo razumjela. Budući da sam odgajana kao šintoist, ništa nisam znala o Isusu Kristu. Nisam ni slutila da ću jednog dana prihvatiti biblijsku istinu te da će mi ona pružiti odgovore na pitanja o životu i smrti.

Dvije godine prakse brzo su prošle i došlo je vrijeme da se oprostim od obitelji Koda. Nakon škole pridružila sam se jednoj dobrovoljnoj djevojačkoj brigadi te sam radila u tvornici u kojoj se šivalo uniforme za ratnu mornaricu. Počeli su zračni napadi američkih  bombardera B-29, a 6. kolovoza 1945. na Hirošimu je bačena atomska bomba. Nekoliko dana kasnije primila sam telegram u kojem je stajalo da mi je majka teško bolesna. Otišla sam kući prvim vlakom. Na željezničkoj stanici dočekao me jedan rođak i priopćio mi vijest da mi je majka preminula. Umrla je 11. kolovoza. Dogodilo se ono čega sam se godinama bojala! Majka više nikada neće moći razgovarati sa mnom i nasmiješiti mi se, kako sam onda mislila.

Japan je 15. kolovoza kapitulirao. Tako sam u svega deset dana doživjela tri tužna događaja: najprije eksploziju atomske bombe pa majčinu smrt, a zatim poraz Japana — važan povijesni događaj. Barem me tješila činjenica da je rat završio, pa ljudi više nisu stradavali. Sva utučena, dala sam otkaz u tvornici uniforma i vratila se kući na selo.

Jednog dana iz Okayame mi je sasvim neočekivano stiglo pismo gospođe Maud Koda. Pozvala me da ako mogu dođem i pomognem joj u kućanskim poslovima, budući da je ona namjeravala otvoriti školu u kojoj bi se nastava održavala na engleskom jeziku. Nisam bila sigurna što da uradim, no prihvatila sam poziv. Nekoliko godina kasnije preselila sam se s obitelji Koda u Kobe.

Početkom ljeta 1949. godine obitelj Koda posjetio je visok, simpatičan gospodin. Zvao se Donald Haslett, a došao je iz Tokya kako bi u Kobeu pronašao kuću za misionarski dom. On je bio prvi misionar Jehovinih svjedoka koji je došao u Japan. Pronašao je jednu kuću i u studenome 1949. u nju se doselilo nekoliko misionara. Jednog dana obitelj Koda posjetilo je petero misionara. Dvojica njih, Lloyd Barry i Percy Iszlaub, otprilike su po deset minuta ostalima u kući govorili nešto na engleskom. Misionari su Maud smatrali svojom kršćanskom sestrom i bilo je očito da ju je to druženje ohrabrilo. Promatrajući ih dobila sam želju da počnem učiti engleski.

Zahvaljujući svesrdnoj pomoći misionara postepeno sam razumjela osnovne biblijske istine. Dobila sam odgovore na pitanja o kojima sam razmišljala još kao dijete. Da, Biblija pruža nadu u vječni život na rajskoj Zemlji i obećava da će “svi koji su u spomen-grobovima” uskrsnuti (Ivan 5:28, 29; Otkrivenje 21:1, 4). Zahvalna sam Jehovi što je putem otkupne žrtve svog Sina, Isusa Krista, položio temelj takvoj nadi.

Prvi kongres Jehovinih svjedoka u Japanu održan je od 30. prosinca 1949. do 1. siječnja 1950. u misionarskom domu u Kobeu. Otišla sam na kongres zajedno s Maud. Kongres je bio održan u velikoj kući koja je prije bila u vlasništvu jednog nacista, a iz nje se pružao veličanstven pogled na Unutrašnje more i otok Awaji. Budući da nisam puno znala o Bibliji, nisam razumjela mnogo toga što se iznosilo. No duboko me se dojmilo što su se misionari tako srdačno družili s Japancima. Javnom predavanju prisustvovala je 101 osoba.

Nedugo nakon kongresa odlučila sam sudjelovati u službi propovijedanja. Po prirodi sam sramežljiva, pa sam trebala skupiti hrabrost kako bih svjedočila od kuće do kuće. Brat Lloyd Barry jednog je jutra došao po mene i poveo me u službu. Počeo je svjedočiti u kući odmah do one u kojoj je živjela sestra Koda. Dok sam ga slušala kako svjedoči, gotovo sam se sakrila iza njega. Sljedeći sam put išla u službu propovijedanja s dvije misionarke. Jedna starija Japanka pozvala nas je da uđemo i saslušala nas te nam kasnije svakoj poslužila šalicu mlijeka. Prihvatila je biblijski studij i nakon nekog vremena se krstila kao kršćanka. Njen napredak je ohrabrujuće djelovao na mene.

U travnju 1951. brat Nathan H. Knorr iz centrale u Brooklynu prvi je put posjetio Japan. Javnom predavanju koje je održao u dvorani Kyoritsu u Kandi (Tokyo) prisustvovalo je  oko 700 osoba. Na radost svih prisutnih, na tom posebnom sastanku bilo je objavljeno da će Kula stražara početi izlaziti i na japanskom. Brat Knorr je sljedećeg mjeseca posjetio Kobe i na posebnom sastanku koji se tamo održao simbolizirala sam svoje predanje Jehovi krštenjem.

Oko godinu dana kasnije braća su me potaknula da budem pionir i tako služim u punovremenoj službi. No brinulo me što je u to vrijeme u Japanu bilo svega nekoliko pionira, a i to kako ću se izdržavati. Osim toga, razmišljala sam i o udaji. No shvatila sam da mi služenje Jehovi treba biti na prvom mjestu u životu, pa sam 1952. postala pionir. Sretna je okolnost bila da mi je sestra Koda ponudila posao, pa nisam trebala raditi puno radno vrijeme.

Nekako u to vrijeme moj brat za kojeg sam mislila da je stradao u ratu vratio se kući s Tajvana sa svojom obitelji. Moja obitelj nikada nije bila zainteresirana za kršćansku vjeru, no kao prava, revna pionirka počela sam im slati naše časopise i brošure. Kasnije se moj brat zbog posla preselio s obitelji u Kobe. “Čitaš li časopise koje sam vam poslala?” pitala sam svoju šogoricu. Na moje iznenađenje odgovorila je: “Časopisi su zanimljivi.” Počela je proučavati Bibliju s jednom misionarkom, a pridružila joj se i moja mlađa sestra, koja je živjela s njima. S vremenom su se obje krstile i postale kršćanke.

Ubrzo sam na svoje veliko iznenađenje dobila poziv da pohađam 22. razred Biblijske škole Gilead Društva Watchtower. Brat Tsutomu Fukase i ja bili smo prvi polaznici te škole iz Japana. Godine 1953, prije početka škole, imali smo priliku prisustvovati kongresu “Društvo novog svijeta”, koji se održao na Yankee stadionu u New Yorku. Duboko me se dojmilo kad sam vidjela da je Jehovin narod međunarodno bratstvo.

Petog dana kongresa delegati iz Japana, većinom su to bili misionari, trebali su nositi kimona. Kimono koji sam poslala poštom prije kongresa nije stigao na vrijeme, pa sam posudila kimono sestre Knorr. Za vrijeme programa počela je padati kiša, pa sam se bojala da ću smočiti kimono. No u tom času netko mi je prišao s leđa i nježno me ogrnuo mantilom. “Znaš li tko je to bio?” upitala me sestra koja je stajala pored mene. Kasnije sam saznala da je to bio brat Frederick W. Franz, član Vodećeg tijela. Tako sam iz prve ruke osjetila ljubav koja vlada u Jehovinoj organizaciji!

Dvadeset drugi razred Gileada doista je bio međunarodni razred, budući da je nas 120 stiglo iz 37 zemalja. S obzirom da smo došli iz raznih krajeva, ponekad smo se zbog jezika teže razumjeli, no doista smo uživali u bratskom druženju. Nakon promocije, održane jednog snježnog dana u veljači 1954, otišla sam na dodijeljeno mi područje — nazad u Japan. Partnerica mi je bila Inger Brandt iz Švedske, sestra koja je sa mnom išla u razred, a služile smo u gradu Nagoyi. Tamo smo se pridružile misionarima koji su zbog Korejskog rata morali napustiti Koreju.  U misionarskoj službi provela sam nekoliko divnih godina.

U rujnu 1957. bila sam pozvana da dođem raditi u Betel u Tokyu. Drvena kuća na kat služila je kao japanska podružnica. U njoj su radile svega četiri osobe, među kojima je bio i brat Barry, nadglednik podružnice. I ostali članovi betelske obitelji bili su misionari. Radila sam kao prevoditelj i korektor, a pored toga sam prala i glačala rublje te kuhala i obavljala još neke poslove.

Djelo u Japanu sve je više napredovalo, pa je u Betel bilo pozvano još braće. Jedan od njih, brat Junji Koshino, postao je nadglednik u skupštini kojoj sam pripadala. Udala sam se za njega 1966. godine. Nakon toga je Junji bio imenovan za pokrajinskog nadglednika. Putujući u razne skupštine imali smo divnu priliku upoznati mnogu braću i sestre. Ja sam ponekad trebala i prevoditi, pa sam to radila tamo gdje bismo prespavali. Tako smo osim kofera i druge prtljage na put morali nositi i teške rječnike.

U pokrajinskoj smo službi proveli više od četiri godine tijekom kojih smo promatrali stalan napredak organizacije, a zatim smo ponovno došli u Betel. Podružnica se preselila u Numazu, a godinama kasnije u Ebinu, gdje se i danas nalazi. Junji i ja godinama smo radosno služili u Betelu, gdje i danas radimo zajedno s otprilike 600 članova obitelji. Naši dragi prijatelji iz Betela organizirali su u svibnju 2002. proslavu mojih 50 godina punovremene službe.

Kad sam davne 1950. počela služiti Jehovi, u Japanu je bila svega šačica objavitelja. Danas ovdje služi preko 210 000 objavitelja Kraljevstva. Jehova je doista privukao tisuće osoba nalik ovcama, baš kao što je i mene privukao.

Petero misionara, četvorica braće i jedna sestra, koji su nas 1949. posjetili u domu sestre Koda te ona sama ostali su vjerni Jehovi sve do kraja života. Moj brat, koji je bio sluga pomoćnik, i njegova supruga, koja je oko 15 godina bila pionir, također su vjerno služili Jehovi sve do smrti. Kakva je nada za moje roditelje, čije sam se smrti plašila kao dijete? Biblija obećava da će biti uskrsnuće i to mi pruža nadu i utjehu (Djela apostolska 24:15).

Kad se osvrnem unazad, rekla bih da je onaj neočekivani susret s Maud 1941. bio prekretnica u mom životu. Da se onda nismo srele i da nisam prihvatila njen poziv da ponovno dođem raditi kod nje nakon rata, vjerojatno bih živjela na obiteljskom imanju u našem zabačenom selu, a tamo ne bih došla u kontakt s misionarima iz onih davnih dana. Stoga sam veoma zahvalna Jehovi što je koristio Maud i one prve misionare kako bi me privukao k istini!