BILO je jutro na blagdan Svih svetih, 1. studenoga godine 1755. Grad Lisabon pogodio je jak potres u vrijeme kad je većina njegovih stanovnika bila u crkvama. Tisuće se građevina urušilo, a poginulo je mnogo tisuća ljudi.

Nedugo nakon te tragedije francuski pisac Voltaire objavio je svoju pjesmu Poème sur le désastre de Lisbonne u kojoj opovrgava tvrdnje da je ta katastrofa Božja kazna za grijehe naroda. Tvrdeći da takve strašne događaje ljudi naprosto ne mogu razumjeti niti objasniti, Voltaire je napisao:

Zalud pitaš prirodu nijemu, jer ne odgovara

Boga trebamo da rodu ljudskom progovara

Naravno, Voltaire nije bio prvi koji je postavljao pitanja o Bogu. Tokom cijele povijesti tragedije i katastrofe izazivale su pitanja u mislima ljudi. Prije nekoliko tisuća godina patrijarh Job izgubio je svu svoju djecu te je obolio od vrlo teške bolesti. Zato se pitao: “Zašto [Bog] daje vidjelo nevoljniku i život onima koji su tužna srca” (Job 3:20). I danas se mnogi pitaju kako dobar i milosrdan Bog može biti ravnodušan na tolike patnje i nepravde.

Kad se suoče s gladi, ratom, bolesti i smrti, mnogi potpuno odbace vjerovanje u Stvoritelja koji se brine za ljude. Jedan je filozof ateist izjavio: “Bog nema isprike za to što dopušta da djeca pate, (...) osim, naravno, ako ne postoji.” Velike tragedije, poput holokausta u Drugom svjetskom ratu, navode na slične zaključke. Zapazi komentar židovskog pisca objavljen u jednom listu: “Kudikamo najjednostavnije objašnjenje za Auschwitz jest da Bog koji bi se umiješao u ljudska zbivanja ne postoji.” Prema anketi provedenoj 1997. u Francuskoj, pretežno katoličkoj zemlji, oko 40 posto ljudi zbog genocida, poput onog koji se 1994. zbio u Ruandi, sumnja u postojanje Boga.

Zašto Bog ne poduzme nešto da spriječi patnje? Jedan katolički povjesničar tvrdi da ovo pitanje predstavlja “ozbiljnu prepreku za  vjeru” mnogih ljudi. On pita: “Je li moguće vjerovati u Boga koji samo bespomoćno gleda dok milijuni nedužnih umiru i dok se vrši genocid nad čitavim narodima — u Boga koji ne čini ništa da bi to spriječio?”

Slično tome, katolički list La Croix piše: “Bilo da se radi o tragedijama iz prošlosti, tehnološkim ili prirodnim katastrofama, organiziranom kriminalu ili smrti voljene osobe — svaki put užasnuti pogledi uprti su u nebo. Gdje je Bog? Ljudi zahtijevaju odgovor. Nije li on zapravo posve ravnodušan i nezainteresiran za nas?”

Papa Ivan Pavao II pozabavio se time u svom apostolskom pismu Salvifici Doloris iz 1984. Napisao je: “Ako postojanje svijeta na neki način otvara ljudskom duhu pogled na Božje postojanje, na Božju mudrost, moć i uzvišenost — čini se da zlo i patnja zamračuju tu sliku, ponekad vrlo korjenito, osobito u svakodnevnoj dramatičnosti tolikih patnja bez krivnje i tolikih krivica koje ostaju bez odgovarajuće kazne.”

Je li postojanje svemoćnog Boga ljubavi, kako ga Biblija opisuje, spojivo s brojnim ljudskim patnjama? Čini li on nešto kako bi spriječio individualne ili masovne tragedije? Čini li on uopće nešto za nas danas? Postoji li, da parafraziramo Voltairea, ‘Bog koji rodu ljudskom progovara’? Želiš li saznati odgovore, molimo te pročitaj sljedeći članak.