1. Koje pitanje moramo razmotriti budući da pravi kršćani žele živjeti u skladu sa svojim predanjem?

KRŠĆANI su predani Jehovi i žele vršiti njegovu volju. Da bi živjeli u skladu sa svojim predanjem, daju sve od sebe kako bi slijedili stope svog Uzora, Isusa Krista, i svjedočili za istinu (Matej 16:24; Ivan 18:37; 1. Petrova 2:21). Međutim, Isus i druge vjerne osobe umrli su kao mučenici zbog svoje vjere. Znači li to da svi kršćani mogu očekivati da će trebati dati život za svoju vjeru?

2. Kako kršćani gledaju na kušnje i patnje?

² Kao kršćane potiče nas se da budemo vjerni do smrti, što ne mora značiti da ćemo trebati dati život za svoju vjeru (2. Timoteju 4:7; Otkrivenje 2:10). To znači da smo spremni podnijeti patnje — a ako treba, i umrijeti — za svoju vjeru, ali to nije nešto što jedva čekamo. Mi ne uživamo u patnjama niti nam bol i poniženje pričinjavaju radost. No budući da očekujemo kušnje i progonstvo, trebamo pažljivo razmotriti kako se ponašati kad nas snađu.

3. Navedi neke biblijske primjere o podnošenju progonstva. (Vidi okvir “Kako su izašli na kraj s progonstvom” na sljedećoj stranici.)

³ U Bibliji nalazimo brojne izvještaje koji pokazuju što su Božji sluge u prošlosti učinili kad im je život bio ugrožen. Različiti načini na koje su postupali današnjim kršćanima služe kao smjernice po kojima se mogu voditi ako se nađu u sličnim situacijama. Obrati pažnju na primjere iz okvira “Kako su izašli na kraj s progonstvom” i razmisli što možeš naučiti iz toga.

4. Kako su Isus i drugi vjerni sluge postupili kad su bili u kušnjama?

⁴ Iako su Isus i drugi vjerni Božji sluge različito postupili kad su se našli u progonstvu, što je ovisilo o okolnostima, jasno je da nisu nepotrebno ugrožavali svoj život. Kad su se našli u opasnim situacijama, bili su hrabri, ali oprezni (Matej 10:16, 23). Cilj im je bio unaprijediti djelo propovijedanja i ostati besprijekornima Jehovi. Njihovo postupanje u različitim situacijama pokazuje što mogu učiniti oni kršćani koji se danas suočavaju s kušnjama i progonstvom.

5. Kakvo je progonstvo uslijedilo 1960-ih u Malaviju, i što su Jehovini svjedoci učinili?

⁵ U novije vrijeme Jehovin narod često je bio u gotovo nepodnošljivim okolnostima i oskudici zbog rata, zabrana ili izravnog progonstva. Naprimjer, 1960-ih Jehovini svjedoci u Malaviju bili su žestoko progonjeni. Njihove Dvorane Kraljevstva, domovi, hambari i radnje — praktički sve što su imali — bili su uništeni. Tukli su ih, a doživljavali su i druge zastrašujuće stvari. Što su braća učinila? Tisuće su morale pobjeći iz svojih sela. Mnogi su našli utočište u divljini, dok su se drugi privremeno preselili u susjedni Mozambik. Mnoga su vjerna braća izgubila život, dok su druga odlučila pobjeći iz opasne zone, što je očito bio pametan potez u takvim  okolnostima. Time su slijedili primjer Isusa i Pavla.

6. Što Jehovini svjedoci u Malaviju nisu prekinuli činiti unatoč žestokom progonstvu?

⁶ Premda su se braća morala odseliti iz Malavija ili se skrivati, tražili su i prihvaćali teokratsko vodstvo te su tajno vršili svoje kršćanske aktivnosti najbolje što su mogli. S kakvim rezultatom? Tik pred zabranu 1967. postignut je najveći broj od 18 519 objavitelja Kraljevstva. Do 1972, iako je zabrana još uvijek bila na snazi te iako su mnogi prebjegli u Mozambik, izviješten je dotad najveći broj od 23 398 objavitelja. Oni su u prosjeku svakoga mjeseca u službi propovijedanja provodili više od 16 sati. Nema sumnje da je to donijelo hvalu Jehovi, a on je tu vjernu braću blagoslivljao tokom tog jako teškog vremena. *

7, 8. Zašto neki ne odlaze iz svoje zemlje iako protivljenje uzrokuje probleme?

 ⁷ S druge strane, neka braća možda odluče ostati u zemlji gdje protivljenje uzrokuje probleme, iako bi mogla otići. Preseljenjem se možda rješava jedne probleme, no vjerojatno i nastaju novi. Naprimjer, hoće li te osobe moći održati kontakt s braćom, a ne biti izolirane u duhovnom pogledu? Hoće li moći nastaviti s redovnim duhovnim aktivnostima ako se moraju naprezati da bi se nanovo skrasile negdje drugdje, možda u nekoj zemlji gdje je bolji standard ili nekoj gdje mogu imati više u materijalnom pogledu? (1. Timoteju 6:9).

⁸ Drugi odluče da se ne odsele jer su zabrinuti za duhovnu dobrobit svoje braće. Odluče ostati i podnositi postojeće okolnosti kako bi mogli i dalje propovijedati na svom području te biti izvor ohrabrenja svojoj braći i sestrama (Filipljanima 1:14). Tako su neki čak doprinijeli pravnim pobjedama u svojoj zemlji. *

9. Koje stvari treba uzeti u obzir kad se zbog progonstva razmišlja o preseljenju u drugu zemlju?

⁹ Ostati ili preseliti se — to je dakako osobna stvar. Ipak, takve odluke trebamo donositi tek nakon što se pomolimo Jehovi tražeći njegovo vodstvo. No što god odlučili, moramo imati na umu riječi apostola Pavla: “Svatko će od nas položiti Bogu račun za sebe” (Rimljanima 14:12). Kao što smo ranije vidjeli, ono što Jehova traži od svakog svog sluge jest da mu ostane vjeran u kakvim god se okolnostima našao. Neki se njegovi sluge sada suočavaju s kušnjama i progonstvom, dok druge to može snaći kasnije. Svi ćemo biti ispitani na neki način i nitko ne bi trebao misliti da će biti izuzet od toga (Ivan 15:19, 20). Kao  predani Jehovini sluge ne možemo izbjeći sveopće sporno pitanje o posvećenju Jehovinog imena i dokazivanju njegovog prava vladanja (Ezehijel 38:23; Matej 6:9, 10).

10. Koji su nam važan primjer o tome što učiniti kad smo u nevolji i doživljavamo protivljenja dali Isus i apostoli?

¹⁰ Iz načina na koji su Isus i apostoli postupili kad su bili u nevolji možemo naučiti nešto važno, a to je da se ne smijemo osvećivati onima koji nas progone. Nigdje se u Bibliji ne govori o tome da su Isus ili njegovi sljedbenici stvorili neku vrstu pokreta otpora ili da su se fizički obračunali sa svojim progoniteljima. Naprotiv, apostol Pavao je savjetovao kršćane da ‘nikome ne vraćaju zlo za zlo’. “Ne osvećujte se, ljubljeni, nego dajte mjesta srdžbi; jer je pisano: ‘Moja je osveta; ja ću uzvratiti, kaže Jehova.’” Osim toga, “ne daj se nadvladati zlom, nego nadvladavaj zlo dobrim” (Rimljanima 12:17-21; Psalam 37:1-4; Priče Salamunove 20:22).

11. Što je jedan povjesničar rekao o stavu prvih kršćana prema državi?

¹¹ Prvi kršćani poslušali su te savjete. U svojoj knjizi jedan je povjesničar opisao stav kršćana prema državi u periodu između 30. n. e. i 70. n. e. On piše: “Ništa ne upućuje na to da su kršćani u tom razdoblju ikada silom pokušali spriječiti progonstvo. Najviše što su činili u tom pogledu bilo je da su tadašnje vladare žustro obasipali kritikama ili su bijegom osujetili njihove planove. No uobičajena reakcija kršćana na progonstvo sastojala se od staloženog, ali nepopustljivog odbijanja da poslušaju naredbe vlasti za koje su smatrali da se kose s poslušnošću Kristu” (The Early Church and the World, Cecil J. Cadoux).

12. Zašto je bolje ustrajati u kušnji nego osvećivati se?

¹² Je li takav naizgled pasivan stav doista praktičan? Zar neće svi koji tako reagiraju biti lak plijen za one koji ih žele iskorijeniti? Zar ne bi bilo mudro braniti se? S ljudskog gledišta, to može djelovati točno. Međutim, kao Jehovini sluge uvjereni smo da je slijeđenje Jehovinog vodstva u svemu najbolji način postupanja. Ne zaboravljamo Petrove riječi: “Ako trpite zato što činite dobro, i to podnosite, to je prihvatljivo Bogu” (1. Petrova 2:20). Uvjereni smo da Jehova dobro zna u kojoj se situaciji nalazimo i da neće dozvoliti da ona potraje do unedogled. Zašto možemo biti sigurni u to? Svom narodu zarobljenom u Babilonu, Jehova je rekao: “Tko tiče u vas, tiče u zjenicu oka mojega” (Zaharija 2:8). Koliko bi dugo netko dopuštao da se dira zjenicu njegovog oka? Jehova će pružiti izbavljenje u pravi čas. U to nema nimalo sumnje (2. Solunjanima 1:5-8).

13. Zašto je Isus dozvolio svojim neprijateljima da ga uhapse?

 ¹³ Isus nam u tome može biti uzor. Razlog zašto je svojim neprijateljima dozvolio da ga uhapse u Getsemanskom vrtu nije bio taj da se nije mogao obraniti. Zapravo, jednom od svojih učenika rekao je: ‘Misliš li da ne mogu zamoliti svog Oca da mi ovog časa pošalje više od dvanaest legija anđela? Ali kako bi se onda ispunila Pisma da se tako mora dogoditi?’ (Matej 26:53, 54). Ispunjenje Jehovine volje Isusu je bilo važnije od svega drugoga, čak i ako je to značilo da mora patiti. Imao je puno pouzdanje u riječi Davidovog proročanskog psalma: “Nećeš ostaviti duše moje u šeolu, niti ćeš dati da svetac tvoj vidi trulost” (Psalam 16:10). Godinama nakon toga apostol Pavao je o Isusu rekao: “Zbog radosti koja je stajala pred njim pretrpio je mučenički stup, prezrevši sramotu, i sjeo je s desne strane Božjeg prijestolja” (Hebrejima 12:2).

14. Koja je to radost Isusu davala snage u svim njegovim kušnjama?

¹⁴ Koja je to radost podržavala Isusa u najtežoj mogućoj kušnji? Od svih Jehovinih slugu glavna Sotonina meta sigurno je bio Božji ljubljeni Sin, Isus. Zato je ostavši besprijekoran u kušnjama Isus dao najveći odgovor na Sotonino ruganje Jehovi (Priče Salamunove 27:11). Možeš li zamisliti koliko je Isus bio radostan i zadovoljan kad je uskrsnuo?  Sigurno je bio vrlo sretan kad je shvatio da je ispunio ulogu koju je morao odigrati kao savršeni čovjek u dokazivanju Jehovinog prava vladanja i posvećivanju njegovog imena! Pored toga, to što je sjeo “s desne strane Božjeg prijestolja” svakako je divna čast i najveća radost za Isusa (Psalam 110:1, 2; 1. Timoteju 6:15, 16).

15, 16. Koje su okrutno progonstvo doživjeli Jehovini svjedoci u Sachsenhausenu, i otkud im snaga za to?

¹⁵ I kršćane raduje što mogu sudjelovati u posvećenju Jehovinog imena tako da po uzoru na Isusa ustraju u kušnjama i progonstvu. Izvrstan primjer toga jest iskustvo Jehovinih svjedoka koji su mnogo propatili u zloglasnom koncentracionom logoru Sachsenhausenu te na kraju Drugog svjetskog rata preživjeli strašan marš smrti. Tokom tog marša tisuće zatvorenika umrlo je zbog vremenskih nepogoda, od raznih bolesti ili gladi ili su im esesovci putem brutalno oduzeli život. Jehovini svjedoci, svih 230 njih, preživjeli su jer su ostali jedni uz druge te su pomagali jedni drugima čak i ako su pritom stavljali vlastiti život na kocku.

¹⁶ Što je Jehovinim svjedocima dalo snage da podnesu takvo okrutno progonstvo? Čim su stigli na sigurno izrazili su svoju radost i zahvalnost Jehovi tako što su sastavili izvještaj “Rezolucija 230 Jehovinih svjedoka šest različitih nacionalnosti, okupljenih u šumi u blizini Schwerina u Mecklenburgu”. U njemu je stajalo: “Iza nas je dugačak, mučan period kušnji, a na onima koji su preživjeli, koji su takoreći spašeni iz užarene peći, ne osjeća se ni miris dima. (Vidi Danijela 3:27.) Umjesto toga, puni su snage i sile od Jehove te s nestrpljenjem čekaju nove naredbe Kralja kako bi promicali teokraciju.” *

17. S kakvim se kušnjama danas suočava Božji narod?

¹⁷ Poput tih 230 vjernih osoba, i mi možemo doći u situaciju da naša vjera bude iskušana, čak i ako se još nismo “oduprli do krvi” (Hebrejima 12:4). No kušnja može imati mnoge oblike. To može biti ismijavanje u školi ili pritisak okoline da se učini nemoral i druge neispravne stvari. Pored toga, uzdržavanje od krvi, odluka da se vjenčamo samo u Gospodinu ili odgajanje djece u vjeri u razdijeljenom domu ponekad može dovesti do velikih pritisaka i kušnji (Djela apostolska 15:29; 1. Korinćanima 7:39; Efežanima 6:4; 1. Petrova 3:1, 2).

18. Zašto možemo biti uvjereni da ćemo podnijeti i najteže kušnje?

¹⁸ Međutim, bez obzira na to u kojoj se kušnji našli, znamo da trpimo zato što Jehovu i njegovo Kraljevstvo stavljamo na prvo mjesto u životu, a to je za nas velika čast i radost. Petrove ohrabrujuće riječi pomažu nam da ostanemo odvažni: “Ako vam se izruguju zbog Kristovog imena, sretni ste, jer duh slave, da, Božji duh, počiva na vama” (1. Petrova 4:14). Jehovin duh daje nam snagu da podnesemo i najteže kušnje, sve Jehovi na slavu i hvalu (2. Korinćanima 4:7; Efežanima 3:16; Filipljanima 4:13).