MNOGI ljudi vjerojatno nisu čuli za San Tome i Prinsipe. Ove se otoke obično ne može naći u prospektima turističkih agencija. Na karti svijeta izgledaju kao točkice u Gvinejskom zaljevu, kraj zapadne obale Afrike. San Tome leži gotovo na samom ekvatoru, dok se Prinsipe nalazi više sjeveroistočno. Zahvaljujući vlažnoj klimi koja obiluje kišom nastale su raskošne kišne šume koje prekrivaju obronke planina visokih i preko 2 000 metara.

Ovi tropski otoci, okruženi morskim plavetnilom i plažama s drvoredima palmi, naseljeni su susretljivim i srdačnim ljudima čije je mješovito afričko i europsko porijeklo stvorilo privlačan spoj kultura. Stanovništvo koje broji 170 000 ljudi proizvodi kakao, glavni izvozni proizvod, ili se bavi poljoprivredom i ribarenjem. No posljednjih godina čak i briga za osnovne životne potrebe predstavlja svakodnevni izazov.

Jedan događaj koji se zbio u 1990-ima snažno utječe na život sve većeg broja ljudi koji žive na ovim otocima. U lipnju 1993. vlada države San Tome i Prinsipe zakonski je registrirala djelo Jehovinih svjedoka i tako zaključila dugačko razdoblje u povijesti Jehovinih svjedoka na ovom otočju tijekom kojeg su doživljavali mnoge teške trenutke.

Izgleda da je prvi Jehovin svjedok došao na ove otoke početkom 1950-ih, kada se zatvorenike iz drugih portugalskih kolonija u Africi slalo u radne logore na ovim otocima. Taj brat koji je u Africi bio pionir, odnosno propovjednik koji mnogo vremena posvećuje propovijedanju, deportiran je iz Mozambika jer je propovijedao dobru vijest o Božjem Kraljevstvu. Iako je bio sam, nastavio je propovijedati, i nakon šest mjeseci dobru vijest širilo je još 13 osoba. Kasnije su iz Angole došli još neki Jehovini svjedoci koji su također bili deportirani. Dok su bili u zatvoru, koristili su svaku priliku da dobru vijest prenesu domaćem stanovništvu.

Do 1966. sva braća koja su služila kaznu na otoku San Tome vratila su se u Afriku. Mala grupa objavitelja Kraljevstva koja je ostala na otoku hrabro je nastavila sa svojom službom. Proganjalo ih se, tuklo i zatvaralo jer su se sastajali i proučavali Bibliju, a nije bilo nikoga da ih posjeti ili ohrabri. Godine 1975. ova je zemlja stekla nezavisnost od Portugala i otada je sjeme istine o Kraljevstvu počelo polako, ali sigurno donositi plod.

Onog mjeseca 1993. kad je naše djelo zakonski registrirano, u zemlji je bilo 100 objavitelja Kraljevstva. Te iste godine iz Portugala su došli specijalni pioniri. Ljudi su ih zavoljeli kad su vidjeli kako se trude naučiti portugalski kreolski jezik. Potom je hitno trebalo pronaći zemljište za Dvoranu Kraljevstva. Kad je čula za to, sestra Maria darovala je pola svog zemljišta na kojem je imala malu kuću. Na toj parceli bilo je dovoljno mjesta za jednu veliku Dvoranu Kraljevstva. Maria nije znala da su se neki ambiciozni poduzetnici zainteresirali za njen posjed, budući da joj nitko od rodbine više nije bio na životu. Jednoga je dana ugledni poslovni čovjek došao k Mariji na razgovor.

“Brine me ono što čujem o vama!” glasilo je njegovo upozorenje. “Čuo sam da ste poklonili svoju zemlju. Zar ne znate da za nju možete dobiti puno novca zato što je u centru grada?”

 “Da sam vama ponudila zemlju, koliko biste mi dali za nju?” upitala je Maria. Kada čovjek nije odgovorio, Maria je nastavila: “Čak i da mi date sav novac na svijetu, to ne bi bilo dovoljno jer se novcem ne može kupiti život.”

“Vi nemate djece, zar ne?” upitao je čovjek.

Želeći okončati razgovor, Maria je rekla: “Ova zemlja pripada Jehovi. Dao mi je da je koristim sve ove godine, a ja sam mu je sada vratila. Pored toga, radujem se što ću moći vječno živjeti.” Zatim je upitala: “Vi mi ne možete ponuditi vječni život, zar ne?” Čovjek se bez ijedne riječi okrenuo i otišao.

Sve u svemu, uz pomoć osposobljene braće iz Portugala sagrađena je lijepa kuća na kat. U njoj se nalazi podrum, prostrana Dvorana Kraljevstva i stambeni prostor. Tu su i učionice u kojima se održava škola za starješine, sluge pomoćnike i pionire. U njoj se sada sastaju dvije skupštine i tako ova građevina služi kao izvrstan obrazovni centar u kojem se ljude u glavnom gradu otoka poučava čistom obožavanju.

U gradu Mé-Zochiju djelovala je skupština koja je imala 60 revnih objavitelja. Budući da su se sastanci održavali u improviziranoj Dvorani Kraljevstva na jednoj plantaži banana, potreba za novom Dvoranom Kraljevstva bila je očigledna. Braća su otišla u općinu i objasnila situaciju, a susretljivi službenici ponudili su im lijepu parcelu u glavnoj ulici. U samo dva mjeseca metodom brze gradnje sagrađena je lijepa Dvorana Kraljevstva uz pomoć braće iz Portugala. Ljudi nisu mogli vjerovati svojim očima. Jedan inženjer iz Švedske koji je radio na gradnji nekog objekta u gradu bio je zadivljen kad je vidio našu braću i sestre u akciji. “Ovo je nešto nevjerojatno!” bio je njegov komentar. “Jehovini svjedoci, ovdje u Mé-Zochiju, koriste metodu brze gradnje! To bismo i mi trebali koristiti za naš projekt.” Na otvorenju Dvorane Kraljevstva 12. lipnja 1999. bile su prisutne 232 osobe. Dvorana je postala turistička atrakcija grada Mé-Zochija.

Trodnevni Oblasni kongres “Božanska pouka” održan u siječnju 1994. za Jehovine je svjedoke na otocima San Tome i Prinsipe bio povijesni događaj — bio je to prvi kongres na ovom području. Održan je u najboljoj, klimatiziranoj dvorani u zemlji. Možeš li zamisliti koliku je radost osjećalo 116 objavitelja Kraljevstva kad su vidjeli mnoštvo od 405 prisutnih, prvi put gledali biblijske drame i dobili nove publikacije? Tropska plaža poslužila je kao mjesto krštenja za 20 osoba koje su se predale Bogu.

Jedna novost koja je privukla pažnju ljudi bila je jedinstvena značka koju su delegati nosili. Prisutnost 25 delegata iz Portugala i Angole pridala je kongresu jedan poseban međunarodni ugođaj. Među prisutnima se brzo razvila srdačna kršćanska ljubav, a na licima mnogih pojavile su se suze kada je nakon programa došao trenutak rastanka (Ivan 13:35).

Reporteri s državnog radija došli su na kongres i intervjuirali nadglednika kongresa. Također su emitirali dijelove pojedinih predavanja. Bio je to doista povijesni trenutak i on je tim vjernim Jehovinim svjedocima koji su dugo bili izolirani pomogao da se osjećaju puno bliže Jehovinoj vidljivoj organizaciji.

Kada poruka o Kraljevstvu donosi plod, ona potiče na dobro vladanje koje donosi slavu i čast Jehovi (Titu 2:10). Jedna tinejdžerka redovito je proučavala Bibliju i uživala je u onome što je učila. No otac joj je zabranio da ide na skupštinske sastanke. Kada mu je ljubazno objasnila koliko su važni kršćanski sastanci i koliko joj je stalo da bude na njima, on ju je smjesta izbacio iz kuće. Očito je mislio da će se kao i mnogi drugi mladi brzo upustiti u neku izvanbračnu vezu i naći muškarca koji će joj pružiti materijalnu sigurnost. Kad je otac vidio da ona živi primjernim i čestitim životom kao kršćanka, pozvao ju je da se vrati i više je nije sprečavao da služi Jehovi.

Drugi primjer je istaknuti član jednog muzičkog sastava. Nemoralan način života donio mu je samo razočaranje. Dok je tragao za smislom života, Jehovini svjedoci stupili su s njim u kontakt. Kad je svoj život doveo u sklad s moralnim mjerilima Biblije, cijeli je grad počeo pričati o njemu. Uskoro je uvidio da treba prekinuti sve veze s lošim društvom (1. Korinćanima 15:33). Zatim je učinio vrlo važan korak i krstio se u znak svog predanja Jehovi.

Jedna mala grupa mladih tražila je pravu religiju. Njihova ih je potraga vodila u diskusije s pastorima nekoliko evangeličkih zajednica, no rezultat je bila daljnja konfuzija i razočaranje. S vremenom su postali nasilne skitnice te su se izrugivali svemu što je imalo veze s religijom.

Jednog je dana Jehovin svjedok koji služi kao misionar išao na biblijski studij i došao do mjesta na kojem su se nalazili ti mladi. Oni su htjeli da im misionar odgovori na neka pitanja te su ga odveli u jedno dvorište i dali mu da sjedne na malu stolicu. Zatim su ga obasuli pitanjima o duši, paklenoj vatri, životu na nebu i kraju svijeta. On im je na sva pitanja odgovorio koristeći se Biblijom koju mu je dao vođa bande. Nakon sat vremena vođa, kojeg su zvali Zakon, rekao je misionaru: “Kada smo ti rekli da dođeš i odgovoriš na naša pitanja, htjeli smo ti se narugati, kao što smo to učinili s ljudima iz drugih religija. Mislili smo da na ta pitanja nitko ne može odgovoriti. Ali ti si odgovorio, i to samo iz Biblije! Reci mi, kako mogu saznati više o Bibliji?” Sa Zakonom je uspostavljen biblijski studij te je uskoro počeo ići na sastanke. Nedugo zatim napustio je bandu i prestao sa svojim nasilničkim životom.  Za godinu dana predao je svoj život Jehovi i krstio se. Sada služi kao sluga pomoćnik.

U ovoj zemlji uvriježio se običaj da parovi žive nevjenčano. Mnogi godinama žive zajedno te imaju i djecu. Zato im nije lako prihvatiti Božje gledište o toj stvari. No ohrabrit će nas kad vidimo kako je Božja Riječ pomogla jednoj osobi da savlada ovu prepreku (2. Korinćanima 10:4-6; Hebrejima 4:12).

Antonio je shvatio da treba ozakoniti svoj brak i planirao je učiniti to nakon berbe kukuruza jer bi tada imao nešto novca za svadbu. Noć prije berbe došli su lopovi i pokrali mu urod. Antonio je odlučio pričekati sljedeći urod, no lopovi su i njega odnijeli. A kad mu je propao još jedan pokušaj da dođe do novca, Antonio je shvatio tko zapravo stoji iza svega toga. “E neće se Sotona više igrati sa mnom”, rekao je. “Vjenčat ćemo se za mjesec i po, sa svadbom ili bez nje!” I tako su se oni vjenčali, a na njihovo iznenađenje prijatelji su se pobrinuli da na svadbi bude raznog mesa — pilećeg, pačjeg i kozjeg. Nakon što su ozakonili brak, Antonio se zajedno sa suprugom i šestero djece krstio u znak svog predanja Jehovi.

Posljednjih godina pokrajinski nadglednik i pioniri s otoka San Tome povremeno dođu na otok Prinsipe i posjećuju njegovih 6 000 stanovnika. Otočani su vrlo gostoljubivi i žele slušati poruku koju im nose Jehovini svjedoci. Nakon što je pročitao traktat koji su mu dale dvije pionirke, jedan ih je čovjek sljedećeg dana potražio i ponudio im pomoć u raspačavanju traktata. Pionirke su mu objasnile da to ne ide samo tako, no čovjek je inzistirao na tome da i on ide s njima od vrata do vrata kako bi ih predstavio domaćinima i savjetovao ljudima da ih pozorno slušaju. Čovjek je na koncu ipak odustao, ali je prije toga pohvalio pionirke za to što obavljaju tako važno djelo.

Godine 1998. dva pionira preselila su se s otoka San Tome na otok Prinsipe gdje su ubrzo vodila 17 biblijskih studija. Djelo je napredovalo te je uskoro Skupštinskom studiju knjige prisustvovalo u prosjeku 16, a javnom predavanju više od 30 osoba. Nakon što su braća u općini objasnila da im je potrebno mjesto za sastajanje, dobili su zemljište za gradnju Dvorane Kraljevstva. Braća s otoka San Tome spremno su pomagala u gradnji male Dvorane Kraljevstva u kojoj je ujedno i stan za dvoje specijalnih pionira.

Očito je da se dobra vijest na ovim dalekim otocima širi i donosi mnogo ploda (Kološanima 1:5, 6). U siječnju 1990. na otočju San Tome i Prinsipe bilo je 46 objavitelja. Tijekom 2002. službene godine postignut je broj od 388 objavitelja Kraljevstva! Više od petine objavitelja u punovremenoj je službi te se vodi oko 1 400 biblijskih studija. Na Spomen-svečanosti 2001. bilo je čak 1 907 osoba, što je dosad najveći broj prisutnih. Doista, ‘Jehovina riječ brzo se kreće i slavi se’ na ovim tropskim otocima (2. Solunjanima 3:1).