PONEKAD mladi kršćani neko vrijeme žive izvan roditeljskog doma i odvojeno od svoje matične skupštine. Neki to učine kako bi proširili svoju službu. Drugi moraju napustiti dom zbog neutralnosti prema političkim zbivanjima ovog svijeta (Izaija 2:4; Ivan 17:16). U nekim zemljama “car” je mlade zbog njihove besprijekornosti osudio na zatvor ili su morali služiti civilnu službu * (Marko 12:17; Titu 3:1, 2).

Dok zbog svoje neutralnosti služe zatvorsku kaznu, ti su mladi možda duže vrijeme okruženi delinkventima. Mladi koji iz nekog drugog razloga napuste dom možda također žive u moralno iskvarenoj sredini. Kako se ti mladi kršćani, a i drugi kršćani, koji se nađu u takvoj situaciji mogu nositi s raznim pritiscima i obavezama dok nastoje ‘hoditi dostojno Boga’? (1. Solunjanima 2:12). Kako roditelji mogu pomoći mladima da se pripreme za razne neugodne situacije koje bi se mogle pojaviti? (Priče Salamunove 22:3).

“Bilo me pomalo strah, a bilo mi je i teško živjeti bez zaštite i brige mojih roditelja te brige starješina punih ljubavi koji me dobro poznaju”, kaže 21-godišnji Tákis, koji je preko tri godine trebao živjeti odvojeno od roditelja. * On dodaje: “Ponekad sam se osjećao tako nezaštićeno.” Dvadesetogodišnji Pétros morao je živjeti bez svoje obitelji više od dvije godine. On priznaje: “Prvi put u životu morao sam posve sam odlučivati kako ću se zabavljati i s kim ću se družiti i nisam uvijek donosio mudre odluke.” On još kaže: “Ponekad sam se bojao te veće odgovornosti koju mi je donijela veća sloboda.” Tássos, kršćanski starješina koji često ima prilike razgovarati s mladim kršćanima koji se nalaze u takvim situacijama, primijetio je: “Mladi u svijetu koriste nečist govor, buntovni su i nasilno se ponašaju, a neoprezni i povodljivi mladi kršćani brzo ih mogu početi oponašati.”

Mladi kršćani koji žive i rade u sredini u kojoj se ne poštuju biblijska načela moraju biti oprezni kako ne bi podlegli iskušenju i počeli oponašati nemoralno i nebiblijsko vladanje ljudi oko sebe (Psalam 1:1; 26:4; 119:9). Možda im se čini teško imati redoviti osobni studij, pohađati sastanke i ići u službu propovijedanja (Filipljanima 3:16). Možda im je teško postaviti određene duhovne ciljeve i težiti za njima.

Bogobojazni mladi kršćani sigurno žele ugoditi Jehovi svojim vladanjem i govorom. Oni se iskreno trude činiti ono na što ih njihov nebeski Otac usrdno poziva riječima: “Sine moj, budi mudar i obraduj srce moje, da imam što odgovoriti onomu tko me ruži” (Priče Salamunove 27:11). Svjesni su da njihov izgled i vladanje utječu na to kakvo će  mišljenje ljudi imati o Jehovi i njegovom narodu (1. Petrova 2:12).

Pohvalno je da se većina mladih trudi oponašati svoju kršćansku braću iz prvog stoljeća za koje se apostol Pavao molio: ‘Hodite dostojno Jehove, tako da mu potpuno ugodite dok donosite plod u svakom dobrom djelu kako biste potpuno ustrajali i bili dugotrpljivi s radošću’ (Kološanima 1:9-11). Biblija spominje više bogobojaznih mladih koji su uspjeli hoditi dostojno Boga premda su živjeli u novoj, negostoljubivoj i idolopokloničkoj sredini (Filipljanima 2:15).

Dok je bio vrlo mlad, Josip, voljeni sin Jakova i Rahele, morao je živjeti daleko od svog bogobojaznog oca u čijem je domu uživao sigurnost. Bio je prodan u ropstvo u Egipat. Josip je bio marljiv, pošten i čestit te se stoga može reći da je bio uzoran mladić. Premda je služio kao rob kod Putifara — koji nije obožavao Jehovu — Josip je radio savjesno i marljivo, pa ga je gospodar kasnije postavio za upravitelja svog kućanstva (1. Mojsijeva 39:2-6). Josip je ostao besprijekoran prema Jehovi, no kada je zbog toga dospio u zatvor nije razmišljao: “Ima li smisla ostati besprijekoran?” Čak se i u zatvoru primjerno vladao, pa je uskoro nadgledao obavljanje mnogih poslova u njemu (1. Mojsijeva 39:17-22). Prema 1. Mojsijevoj 39:23: ‘Jehova je bio s Josipom’ i blagoslovio ga.

Budući da je živio daleko od svoje bogobojazne obitelji, Josip je vrlo lako mogao popustiti i vladati se poput pogana među kojima je živio, vodeći nemoralan način života kakav su vodili Egipćani. Umjesto toga, držao se Božjih načela i ostao čist pred Jehovom čak i u najtežim kušnjama. Putifarova žena više puta ga je nagovarala da ima intimne odnose s njom, no on joj je odlučno rekao: “Kako bih učinio tako grdno zlo i Bogu zgriješio?” (1. Mojsijeva 39:7-9).

Danas mladi Jehovini svjedoci trebaju pokloniti pažnju biblijskim upozorenjima o lošem društvu, nemoralnim oblicima zabave, pornografiji i iskvarenoj muzici. Oni su svjesni da su “Jehovine [oči] na svakom mjestu gledajući zle i dobre” (Priče Salamunove 15:3).

Mojsije je odrastao na faraonovom dvoru, među ljudima koji su vršili idolopoklonstvo i težili za užicima. Biblija za Mojsija kaže: “Vjerom je Mojsije (...) odbio zvati se sinom faraonove kćeri, izabravši da bude zlostavljan  zajedno s Božjim narodom umjesto da ima privremeni užitak grijeha” (Hebrejima 11:24, 25).

Prijateljstvo sa svijetom može donijeti određene koristi, no ono je kratka vijeka. Može potrajati samo još neko vrijeme koje je preostalo ovom svijetu (1. Ivanova 2:15-17). Nije li stoga bolje oponašati Mojsijev primjer? Za njega se u Bibliji kaže da je “ostao postojan kao da vidi Onoga koji je nevidljiv” (Hebrejima 11:27). Nikada nije izgubio iz vida duhovno nasljeđe svojih bogobojaznih predaka. Jehovin naum postao je Mojsiju najvažnija stvar u životu, stoga mu je životni cilj bio vršenje Božje volje (2. Mojsijeva 2:11; Djela apostolska 7:23, 25).

Bogobojazni mladi koji se nađu u bezbožnoj i negostoljubivoj sredini mogu ojačati svoj odnos s Jehovom putem osobnog studija, koji će im pomoći da bolje upoznaju “Onoga koji je nevidljiv”. Sudjelovanje u svim kršćanskim aktivnostima, što uključuje redovito pohađanje sastanaka i sudjelovanje u službi propovijedanja, pomoći će tim mladima da duhovne stvari zadrže na prvom mjestu u životu (Psalam 63:6; 77:12). Ti bi mladi poput Mojsija trebali razvijati snažnu vjeru i nadu. Trebali bi biti sretni što imaju Jehovu za prijatelja i često razmišljati o njemu te nastojati činiti ono što on želi.

Mala Izraelka koja je živjela u vrijeme Božjeg proroka Elizeja još je jedna mlada osoba koja se primjerno vladala dok je bila odvojena od svoje obitelji. Sirijci su je oteli i postala je sluškinja supruge zapovjednika sirijske vojske imenom Naman, koji je bolovao od gube. Djevojčica je rekla svojoj gospodarici: “Da bi moj gospodar otišao k proroku u Samariji! on bi ga oprostio gube.” Zahvaljujući tome što je svjedočila za Boga, Naman je otišao Elizeju u Izrael i ozdravio je od gube. Pored toga, Naman je postao obožavatelj Jehove (2. Kraljevima 5:1-3, 13-19).

Primjer ove djevojčice pokazuje da mladi trebaju paziti da njihov govor bude na čast Bogu, čak i onda kad su daleko od roditelja.  Da je ova djevojčica običavala koristiti “lud govor” i pričati “prostačke šale”, bi li joj bilo ugodno govoriti o hvalevrijednim stvarima, kao što je to učinila kad se za to pružila prilika? (Efežanima 5:4; Priče Salamunove 15:2). Níkos, mladić s oko dvadeset godina koji je zbog neutralnosti bio u zatvoru u kojem su zatvorenici radili na polju, prisjeća se: “Dok sam s drugom mladom braćom bio u zatvoru, bez nadzora roditelja i starješina, naš se govor iskvario. To sigurno nije bilo na čast Jehovi.” No Níkosu i drugim mladima pomoglo se da primijene Pavlov savjet: “Neka se blud i nečistoća svake vrste ili pohlepa i ne spominju među vama, kao što dolikuje svetima” (Efežanima 5:3).

Primjer trojice Hebreja, Danijelovih prijatelja koji su živjeli u starom Babilonu, potvrđuje istinitost načela koje je naveo Isus kad je rekao da će onaj tko je vjeran u malim stvarima, biti vjeran i u velikim stvarima (Luka 16:10). Kad su se našli pod pritiskom da jedu hranu koju je Mojsijev zakon zabranjivao, mogli su se opravdavati da su zarobljenici u stranoj zemlji i da stoga nemaju drugog izbora. No odlučili su postupiti ispravno čak i u toj naizgled maloj stvari te su zbog toga bili bogato blagoslovljeni! Bili su i zdraviji i mudriji od svih ostalih zarobljenika koji su jeli kraljeva jela. To što su pokazali vjernost u tim malim stvarima sigurno im je dalo snage da ne učine kompromis kad su se suočili s većim iskušenjem da se poklone jednom idolu (Danijel 1:3-21; 3:1-30).

Jehova je toj trojici mladića doista bio stvaran. Premda su bili daleko od svog doma i središta obožavanja pravog Boga, bili su odlučni ostati bez mrlje od svijeta (2. Petrova 3:14). Odnos s Jehovom bio im je toliko dragocjen da su za njega bili spremni žrtvovati čak i život.

Sasvim je razumljivo da se mladi ponekad osjećaju nezaštićeno, nesigurno i da su zabrinuti kad su odvojeni od osoba koje vole i kojima vjeruju. No mogu biti posve uvjereni da ih ‘Jehova neće ostaviti’ same u kušnjama s  kojima se suočavaju (Psalam 94:14). Ako ti mladi moraju ‘trpjeti zbog pravednosti’, Jehova će im pomoći da nastave hoditi “putem pravednim” (1. Petrova 3:14; Priče Salamunove 8:20).

Jehova je Josipu, Mojsiju, zarobljenoj maloj Izraelki i trojici mladih Hebreja uvijek iznova davao snage i bogato ih je nagradio. Onima koji se danas ‘bore u dobroj borbi vjere’ daje snage posredstvom svog svetog duha, putem svoje Riječi i organizacije te im kao nagradu nudi ‘vječni život’ (1. Timoteju 6:11, 12). Da, moguće je hoditi dostojno Jehove i mudro je to činiti (Priče Salamunove 23:15, 19).