Jehova Bog je, po svemu sudeći, mislio na sebe i svog jedinorođenog Sina kad je rekao: “Čovjek posta kao jedan od nas znajući što je dobro što li zlo” (1. Mojsijeva 3:22). Da vidimo zašto to možemo reći.

Jehova je te riječi kazao nakon što je izrekao osudu nad prvim ljudskim parom. Neki smatraju da izraz “jedan od nas” označava množinu veličanstva, kao kad bi kralj rekao: “Nismo zadovoljni” iako govori samo o sebi. Međutim, bibličar Donald E. Gowan o 1. Mojsijevoj 1:26 i 3:22 kaže: “U S[tarom] Z[avjetu] nema dokaza koji bi poduprli većinu iznesenih objašnjenja: kraljevsko ‘mi’ (...) ili ukazivanje da je u Bogu više osoba. (...) Nijedno od tih objašnjenja nije primjenjivo na 3:22, gdje se koristi izraz ‘jedan od nas’.”

Je li možda Jehova mislio na Sotonu Đavla, koji je sam počeo odlučivati “što je dobro što li zlo” i koji je naveo prve ljude da čine isto? Takav zaključak nije logičan. Jehova je rekao “jedan od nas”. Sotona više nije bio među mnoštvom Jehovinih vjernih anđela, pa nije mogao sačinjavati one koji su na Jehovinoj strani.

Je li Bog mislio na vjerne anđele? To ne možemo pouzdano reći. Međutim, sličnost izraza iz 1. Mojsijeve 1:26 i 3:22 pomaže nam da pronađemo odgovor na to pitanje. U 1. Mojsijevoj 1:26 čitamo da je Jehova rekao: “Načinimo čovjeka po svojemu obličju, kao što smo mi.” Kome su bile upućene ove riječi? Govoreći o Isusu, koji je prije nego što je postao savršeni čovjek bio duhovno stvorenje, apostol Pavao je rekao: “On je slika nevidljivog Boga, prvorođenac svega stvorenja; jer je posredstvom njega sve drugo bilo stvoreno na nebesima i na zemlji” (Kološanima 1:15, 16). Da, logično je da se u 1. Mojsijevoj 1:26 Jehova obraća svom jedinorođenom Sinu, ‘graditelju’, koji je bio uz njega tokom stvaranja neba i Zemlje (Priče Salamunove 8:22-31, St). Budući da je izraz iz 1. Mojsijeve 3:22 sličan, to može značiti da se Jehova ponovno obraćao onome tko mu je najbliži, svom jedinorođenom Sinu.

Božji je jedinorođeni Sin, po svemu sudeći, znao “što je dobro što li zlo”. Budući da je dugo bio jako prisan s Jehovom, sigurno je dobro poznavao način razmišljanja, načela i mjerila svog Oca. Jehova je bio uvjeren da njegov Sin poznaje sve to i da će se vjerno pridržavati toga, pa mu je vjerojatno dozvolio da ima određenu slobodu u odlučivanju, a da se pritom ne mora svaki put posavjetovati s njim. Zato je Sin u tom pogledu mogao odlučiti što je dobro, a što loše, a i imao je ovlaštenje za to. No za razliku od Sotone te Adama i Eve, njegovo mjerilo o dobru i zlu nije bilo oprečno Jehovinom.