MOJA majka Fannie Abrahamson došla je 1924. u kontakt s Istraživačima Biblije, kako su se Jehovini svjedoci tada zvali. Ja sam u to vrijeme imao tek godinu dana. Kako je majka učila o biblijskim istinama tako je susjedima odmah prenosila ono što je saznala, a poučavala je i mene, mog starijeg brata i stariju sestru. Prije nego što sam naučio čitati, majka mi je pomogla upamtiti mnoge biblijske retke koji su govorili o blagoslovima Božjeg Kraljevstva.

Pripadali smo grupi Istraživača Biblije u La Grandu u državi Oregon (SAD), gdje sam se rodio i odrastao. Krajem 1920-ih tu je grupu sačinjavalo nekoliko žena i djece. Iako smo živjeli na udaljenom području, jednom ili dvaput godišnje posjećivali su nas putujući sluge. Držali su ohrabrujuće govore, propovijedali s nama od kuće do kuće te poklanjali veliku pažnju djeci. Neka od te drage braće bili su Shield Toutjian, Gene Orrell i John Booth.

Iz naše grupe nitko nije mogao ići na kongres koji se 1931. održavao u Columbusu (Ohio) i na kojem su Istraživači Biblije prihvatili ime Jehovini svjedoci. No skupštine i grupe na udaljenim područjima koje nisu mogle prisustvovati kongresu zasebno su se sastajale u kolovozu te godine da usvoje rezoluciju kojom se prihvatilo novo ime. To je učinila i  naša mala grupa u La Grandu. Kada je 1933. organizirana akcija raspačavanja brošurice Kriza, naučio sam napamet jednu biblijsku prezentaciju i krenuo u službu — to je bio prvi put da sam svjedočio sam od kuće do kuće.

Tijekom 1930-ih počelo je rasti protivljenje našem djelu. Skupštine su se radi lakšeg djelovanja spajale te su održavale manje skupove i jednom ili dvaput godišnje organizirale propovjedničke akcije. Na tim skupovima dobivali smo upute o tome kako propovijedati i kako se s poštovanjem odnositi prema policiji koja nas je pokušavala omesti. Budući da se Jehovine svjedoke često odvodilo na policiju ili na sud, znali smo ponavljati savjete koje smo dobili na jednom arku papira, odnosno u dokumentu koji se zvao Upute u slučaju sudskog postupka. To nam je pomoglo da izađemo na kraj s protivljenjem.

Ja sam s vremenom sve više upoznavao i cijenio biblijske istine i biblijsku nadu u vječni život na Zemlji pod vlašću Božjeg nebeskog Kraljevstva. U to se vrijeme nije toliko isticala važnost krštenja onih koji nemaju nadu da će s Kristom vladati na nebu (Otkrivenje 5:10; 14:1, 3). Ipak, rečeno mi je neka se slobodno krstim ako sam u srcu odlučio činiti Jehovinu volju. I tako sam se krstio u kolovozu 1933.

Kada sam imao 12 godina, moja je učiteljica smatrala da se lijepo izražavam i da bih mogao biti dobar govornik, pa je poticala moju majku da mi omogući dodatno školovanje. Majka je mislila da bi mi to moglo pomoći da još bolje služim Jehovi. Stoga je godinu dana prala rublje mojoj novoj učiteljici kako bi mi platila satove poduke. To mi je školovanje koristilo u službi propovijedanja. S 14 godina obolio sam od reumatske groznice koja je moje školovanje prekinula na više od godinu dana.

Godine 1939. u naš je kraj stigao punovremeni propovjednik Warren Henschel. * On mi je u duhovnom pogledu bio poput starijeg brata. Vodio me u službu propovijedanja u kojoj smo znali provoditi cijele dane. Uz njegovu sam pomoć ubrzo započeo s takozvanom ferijalnom pionirskom službom, odnosno pojačanom službom u određenim mjesecima. Tog smo ljeta počeli djelovati kao skupština. Warren je imenovan za slugu grupe, što odgovara današnjoj službi predsjedavajućeg nadglednika, a ja sam imenovan za voditelja Studija Kule stražare. Kad je Warren otišao u Betel, svjetsku centralu Jehovinih svjedoka u njujorškoj četvrti Brooklynu, ja sam preuzeo njegove dužnosti u skupštini.

Povećana odgovornost povezana s nadgledničkom službom u skupštini još je više ojačala moju želju da započnem s općom pionirskom službom, što sam i učinio sa 17 godina,  kad sam završio treći razred srednje škole. Iako otac nije dijelio naša vjerska uvjerenja, bio je vrlo principijelan čovjek i dobro se brinuo za obitelj. Htio je da upišem višu školu. Međutim, rekao mi je da dokle se god budem sam brinuo za stan i hranu, mogu sam i odlučivati o svemu. Tako sam 1. rujna 1940. započeo s pionirskom službom.

Majka mi je na rastanku rekla da pročitam Priče Salamunove 3:5, 6: “Uzdaj se u Jehovu svim srcem svojim, a na svoj razum ne oslanjaj se. Na svim putovima svojim imaj ga na umu, i on će upravljati staze tvoje.” Doista mi je mnogo značilo to što sam se u životu uvijek uzdao u Jehovu.

Uskoro sam se pridružio Joeu i Margaret Hart, bračnom paru koji je propovijedao u sjevernom dijelu države Washington. To je područje bilo dosta raznoliko jer su se na njemu nalazile farme goveda i ovaca, indijanski rezervati te mnoštvo manjih gradova i sela. U proljeće 1941. imenovan sam za slugu grupe u skupštini Wenatchee u državi Washington.

Na jednom pokrajinskom sastanku u gradu Walla Walla u državi Washington služio sam kao redar i dočekivao posjetitelje. Dok sam to radio, primijetio sam da se jedan mladi brat bezuspješno muči s ozvučenjem. Zato sam mu predložio da ja preuzmem njegov zadatak, a on zamijeni mene. Kada je oblasni nadglednik Albert Hoffman vidio da sam napustio svoje zaduženje, objasnio mi je s prijateljskim osmijehom na licu koliko je važno ostati na svom zaduženju sve dok se ne odredi drugačije. Dobro sam upamtio taj savjet.

U kolovozu 1941. Jehovini svjedoci organizirali su veliki kongres u St. Louisu u državi Missouri. Hartovi su natkrili stražnji dio svog kamioneta i u njega postavili klupe. Nas devetero pionira proputovalo je u tom kamionetu 2 400 kilometara do St. Louisa. Put je samo u jednom smjeru trajao oko tjedan dana. Policija je procijenila da je najveći broj prisutnih na tom kongresu bio 115 000. Iako je broj prisutnih vjerojatno bio manji, sigurno ih je prisustvovalo više od 65 000, koliko je u to vrijeme u Sjedinjenim Državama bilo Jehovinih svjedoka. Kongres je bio doista pravo duhovno osvježenje.

Nakon povratka u Wenatchee dobio sam pismeni poziv da služim u bruklinskom Betelu. Kad sam 27. listopada 1941. stigao, prvo sam upućen u ured Nathana H. Knorra, nadglednika tiskare. Ljubazno mi je objasnio kako izgleda život u Betelu naglasivši da je za sretan život u njemu neophodan blizak odnos s Jehovom. Nakon toga braća su me dovela u ekspedit, a posao mi je bio da vežem kutije s literaturom.

Osmog siječnja 1942. umro je Joseph Rutherford, koji je predvodio djelo Jehovinih  svjedoka širom svijeta. Nakon pet dana članovi upravnog odbora Zajednice izabrali su za predsjednika brata Knorra. Kad je William E. van Amburgh, dugogodišnji tajnik i blagajnik Zajednice, o tome obavijestio betelsku obitelj, rekao je: “Još se sjećam vremena kad je C. T. Russell umro [1916] i kad ga je zamijenio J. F. Rutherford. Gospodin je i dalje vodio svoje djelo te se brinuo za njegov napredak. Stoga i sada očekujem daljnji napredak djela s Nathanom H. Knorrom kao predsjednikom zato što je to Gospodinovo djelo, a ne ljudsko.”

U veljači 1942. stigla je obavijest da će se uvesti poseban tečaj osposobljavanja za teokratsku službu. Cilj tečaja bio je pomoći onima koji rade u Betelu da poboljšaju kvalitetu proučavanja Biblije, da znaju pravilno organizirati gradivo te ga zatim kvalitetno iznijeti pred drugima. Budući da sam već prije imao poduke iz govorništva, program sam brzo svladao.

Nedugo zatim premješten sam u Službeni odjel, koji se bavi nadgledanjem djela Jehovinih svjedoka u Sjedinjenim Državama. Kasnije te godine donesena je odluka da imenovana braća ponovno počnu posjećivati skupštine. Ti putujući sluge koje smo tada zvali slugama braće sada se zovu pokrajinski nadglednici. Tijekom ljeta 1942. u Betelu je organiziran tečaj koji je braću trebao osposobiti za ovakvu vrstu službe, a ja sam imao priliku prisustvovati mu. Osobito se sjećam kako nam je brat Knorr, jedan od nastavnika na tečaju, istaknuo sljedeću važnu misao: “Ne pokušavajte ugađati ljudima. Na kraju nikome nećete ugoditi. Ugađajte Jehovi, pa ćete ugoditi i svima onima koji ljube Jehovu.”

S tom se službom konačno započelo u listopadu 1942. Neki od nas iz Betela znali smo određene vikende provesti u toj službi, posjećujući skupštine u krugu od 400 kilometara od New Yorka. Tada bismo pregledali izvještaje o propovjedničkoj aktivnosti skupštine i posjećenosti sastanaka, održali bismo sastanak s odgovornom braćom u skupštini, zatim smo održali jedno ili dva predavanja i s braćom išli u službu propovijedanja.

Godine 1944. ja i još neki iz Službenog odjela dobili smo zadatak da šest mjeseci provedemo u putujućoj službi u Delawareu, Marylandu, Pennsylvaniji i Virginiji. Kasnije sam nekoliko mjeseci posjećivao skupštine u Connecticutu, Massachusettsu i Rhode Islandu. Kad sam se vratio u Betel, počeo sam dio radnog vremena raditi u uredu s bratom Knorrom i njegovim tajnikom Miltonom Henschelom, i na tom sam se poslu upoznao s našim svjetskim djelom. Preostalo vrijeme radio sam u računovodstvu pod nadgledanjem W. E. van Amburgha i njegovog pomoćnika Granta Suitera. Godine 1946. postao sam nadglednik nekih poslova u Betelu.

Dok sam 1945. posjećivao skupštine, u gradu Providenceu u Rhode Islandu upoznao sam Julie Charnauskas. Godine 1947. razmišljali smo o braku. Jako sam volio betelsku službu, no u to se vrijeme nije moglo ostati u Betelu nakon vjenčanja. Stoga sam u siječnju 1948. izašao iz Betela i oženio se s Julie. U jednom supermarketu u Providenceu našao sam posao sa skraćenim radnim vremenom i tako smo zajedno započeli s pionirskom službom.

U rujnu 1949. dobio sam poziv da služim kao pokrajinski nadglednik na sjeverozapadu države Wisconsin. Za Julie i mene bila je velika promjena propovijedati u malim gradovima i seoskim područjima s mnogo mljekarskih farmi. Zime su bile duge i hladne, padalo je mnogo snijega, a temperatura je tjednima bila 20 ili više stupnjeva ispod nule. Automobil nismo imali. No uvijek se našao netko da nas odveze do sljedeće skupštine.

Nedugo nakon što sam započeo s pokrajinskom službom održali smo pokrajinski sastanak. Sjećam se kako sam tada stalno provjeravao da li se svi poslovi obavljaju kako treba, što  je kod neke braće stvaralo malu nervozu. Zato mi je oblasni nadglednik Nicholas Kovalak ljubazno objasnio da tamošnja braća imaju svoje već uhodane metode rada te da ne trebam kontrolirati baš svaku sitnicu. Taj mi je savjet pomogao kod brojnih drugih zaduženja.

Godine 1950. dobio sam jedno privremeno zaduženje — da nadgledam smještaj delegata koji su došli na prvi u nizu velikih kongresa na stadionu Yankee u New Yorku. Kongres je od početka do kraja bio veoma zanimljiv događaj s obzirom na to da su delegati došli iz 67 zemalja i da je bilo prisutno čak 123 707 osoba! Poslije kongresa smo Julie i ja nastavili s putujućom službom. Ta nam je služba pričinjavala veliku radost. Međutim, osjećali smo da možemo učiniti i više. Zato smo svake godine ispunjavali molbu za betelsku i misionarsku službu. Obradovali smo se kad je 1952. stigao poziv za pohađanje 20. razreda Biblijske škole Gilead Društva Watchtower, gdje smo se školovali za misionarsku službu.

Kad je 1953. škola završila, poslani smo u Veliku Britaniju gdje sam služio kao oblasni nadglednik na jugu Engleske. Nakon manje od godinu dana u toj službi, u kojoj smo Julie i ja doista uživali, iznenadila nas je obavijest da je naše novo područje Danska. U Danskoj je bio potreban novi nadglednik podružnice. Budući da sam se nalazio relativno blizu i da sam se u Brooklynu osposobio za takvu službu, poslan sam tamo da pomognem braći. Do Nizozemske smo putovali trajektom, a otamo smo vlakom krenuli za Kopenhagen. Stigli smo 9. kolovoza 1954.

 Jedan od problema koje je trebalo riješiti bio je to što nekolicina odgovorne braće nije prihvaćala vodstvo centrale u Brooklynu. Osim toga, tri od četiri osobe koje su prevodile naše publikacije na danski napustile su Betel, a kasnije su prekinule svaki kontakt s Jehovinim svjedocima. No Jehova je odgovorio na naše molitve. Dvoje pionira, Jørgen i Anna Larsen, koji su prevodili kao vanjski suradnici, odlučili su da to rade puno radno vrijeme. Tako su se naši časopisi i dalje prevodili na danski, a da niti jedan broj nije izostao. Larsenovi su još uvijek u Betelu u Danskoj, a Jørgen je koordinator Odbora podružnice.

Redovite posjete brata Knorra tih davnih godina bile su pravi izvor ohrabrenja. Uvijek bi našao vremena za razgovor i pritom bi navodio primjere koji pokazuju kako rješavati neke probleme. Kad nas je 1955. opet posjetio, donesena je odluka da sagradimo novu podružnicu s tiskarom kako bismo sami mogli tiskati časopise. Kupili smo jedno zemljište u sjevernom predgrađu Kopenhagena i do ljeta 1957. uselili smo u novoizgrađeni objekt. Harry Johnson, koji je nedugo zatim stigao u Dansku sa suprugom Karin nakon što su završili 26. razred Gileada, pomogao nam je da tiskaru stavimo u pogon.

Poboljšali smo i organizaciju velikih kongresa u Danskoj, a iskustvo koje sam stekao na kongresima u Sjedinjenim Državama bilo mi je od velike pomoći. Na naš veliki međunarodni kongres u Kopenhagenu 1961. došli su delegati iz više od 30 zemalja. Kongresu je prisustvovalo čak 33 513 osoba. Godine 1969. bili smo domaćini najvećem kongresu ikad održanom u Skandinaviji, na kojem se broj prisutnih popeo na 42 073!

Godine 1963. pozvan sam u 38. razred škole Gilead. Radilo se o prilagođenom 10-mjesečnom tečaju posebno namijenjenom školovanju braće koja rade u odborima podružnica. Uživao sam u ponovnom susretu s članovima betelske obitelji u Brooklynu i u tome što sam imao priliku učiti od braće koja su se već mnogo godina brinula za različite poslove u centrali.

Nakon ovog tečaja vratio sam se u Dansku svojim dužnostima. Spomenuo bih još da sam imao prilike služiti kao zonski nadglednik, posjećujući podružnice u zapadnoj i sjevernoj Europi kako bih ohrabrio braću i pomogao im da uspješno obavljaju svoje zadatke. U novije vrijeme ovu sam službu vršio i u zapadnoj Africi te na Karibima.

Krajem 1970-ih braća u Danskoj počela su tražiti veću lokaciju za novi Betel jer su prevoditeljski i tiskarski poslovi iziskivali sve više prostora. Oko 60 kilometara zapadno od Kopenhagena pronađena je lijepa lokacija. Zajedno s ostalima radio sam na nacrtima i projektiranju nove podružnice te smo se Julie i ja radovali što ćemo s našom betelskom obitelji živjeti u lijepom novom domu. Međutim, stvari nisu ispale onako kako smo zamišljali.

U studenome 1980. Julie i ja ponovo smo pozvani u bruklinski Betel, kamo smo stigli početkom siječnja 1981. Tada smo već imali blizu 60 godina i nakon što smo gotovo pola života proveli s našom dragom braćom i sestrama u Danskoj, nije nam bilo lako vratiti se u Sjedinjene Države. Ipak, nismo razmišljali o tome gdje bismo voljeli biti, već smo se usredotočili na trenutne zadatke i s njima povezane izazove.

 I tako smo stigli u bruklinski Betel. Julie je počela raditi u računovodstvu, na poslovima koji su bili slični onome što je radila u Danskoj. Ja sam u Odjelu za pisanje pomagao u izradi rasporeda za svaku fazu u pripremi naših publikacija. Početkom 1980-ih u Brooklynu je došlo do promjena u načinu obavljanja nekih poslova jer smo s pisaćih strojeva i olovnog sloga prešli na kompjutersku obradu i ofsetni tisak. O kompjuterima nisam znao ništa, no imao sam ponešto smisla za organiziranje posla i rad s ljudima.

Ubrzo nakon toga trebalo je poboljšati organizaciju Odjela za grafički dizajn zato što smo prešli na četverobojni ofsetni tisak te smo počeli koristiti slike i fotografije u boji. Iako nisam u tome imao iskustva, mogao sam pomoći u organizaciji posla. Devet godina služio sam kao nadglednik tog odjela.

Godine 1992. dobio sam zadatak da pomažem Izdavačkom odboru Vodećeg tijela te sam prebačen u računovodstvo. Tu još i sada radim na financijskim poslovima koji su povezani s djelom Jehovinih svjedoka.

Od djetinjstva i tijekom 70 godina predane službe Jehova me strpljivo poučavao putem svoje Riječi Biblije i braće koja su mi kao dio njegove divne organizacije pružala pomoć. U punovremenoj službi proveo sam preko 63 godine, od toga preko 55 godina zajedno s mojom vjernom suprugom Julie. Jehova me je doista bogato blagoslovio.

Kad sam 1940. odlazio od kuće da bih postao pionir, otac je ismijao moju odluku i rekao: “Sine, kada odeš iz ovog doma, nemoj misliti da ćeš meni moći dolaziti po bilo kakvu pomoć.” Tijekom svih ovih godina nikada to nisam morao učiniti. Jehova se velikodušno brinuo za moje potrebe — posebno preko moje brižne kršćanske braće. Moj je otac kasnije počeo cijeniti naše djelo, čak se u određenoj mjeri upoznao s biblijskom istinom prije nego što je 1972. umro. Majka je imala nadu u život na nebu i vjerno je služila Jehovi sve do svoje smrti 1985, kad je imala 102 godine.

Iako život u punovremenoj službi nije bez problema, Julie i ja nikada nismo razmišljali o napuštanju svog zadatka. Jehova je uvijek podupirao našu odluku. Čak i kad su mi roditelji ostarili, zbog čega im je trebala njega, moja sestra Victoria Marlin priskočila je u pomoć i vodila brigu o njima. Veoma smo zahvalni što nam je na taj način pomogla da ostanemo u punovremenoj službi.

Julie me je vjerno podupirala u svim našim zadacima, gledajući na to kao na dio svog predanja Jehovi. Unatoč tome što mi je sada 80 godina, a muče me i neki zdravstveni problemi, osjećam da nas je Jehova bogato blagoslovio. Veliko ohrabrenje nalazim u riječima psalmista koji je, nakon izjave da ga je Bog učio od njegove mladosti, molio: ‘Ni u starosti nemoj me ostaviti, Bože, da bih kazivao omladini silu tvoju’ (Psalam 71:17, 18).