NAKON pada Berlinskog zida 1989. na vidjelo su izašle neke dobro čuvane tajne. Naprimjer, Lydia * je otkrila da je Stasi, odnosno Služba državne sigurnosti, za vrijeme socijalističkog režima u Istočnoj Njemačkoj sastavila dosje o njenom privatnom životu. Iako se Lydia iznenadila kad je čula za postojanje dosjea, prenerazila se kad je saznala tko je tajnoj policiji Stasi davao informacije — njezin muž. Izdala ju je osoba koja bi zapravo trebala uživati njeno potpuno povjerenje.

Robert je bio jedan postariji gospodin koji je na svog liječnika gledao s “najvećim poštovanjem, divljenjem i povjerenjem”, stoji u londonskom The Timesu. Liječnik je bio na glasu kao “ljubazan i pun razumijevanja”. No Robert je iznenada umro. Je li u pitanju bio srčani ili moždani udar? Nije. Policija je utvrdila da je liječnik došao u Robertov dom te mu bez njegovog znanja i znanja njegove obitelji dao smrtonosnu injekciju. Roberta je očigledno ubila osoba kojoj je potpuno vjerovao.

Povjerenje Lydije i Roberta na strašan je način zloupotrijebljeno, i to s teškim posljedicama. U drugim slučajevima posljedice nisu tako ozbiljne. No sve u svemu, nije neuobičajeno da nas razočara osoba kojoj vjerujemo. Izvještaj Allensbacher Jahrbuch der Demoskopie 1998-2002 koji je objavio vodeći njemački institut za istraživanje javnog mnijenja otkrio je u jednoj anketi da je 86 posto ispitanika iznevjerio netko kome su vjerovali. Možda si i ti doživio nešto slično. Stoga nas ne bi trebalo iznenaditi ono što su 2002. izvijestile švicarske novine Neue Zürcher Zeitung: “U zapadnim industrijaliziranim zemljama desetljećima polako nestaje klima međusobnog povjerenja.”

Što znači imati povjerenja u nekoga? Imati povjerenja u druge znači vjerovati da su oni pošteni i iskreni te da neće namjerno učiniti bilo što čime bi nas povrijedili. Povjerenje se razvija polako, no može ga se razoriti u jednom trenu. Kad se toliko mnogo ljudi osjeća iznevjerenima, zar je ikakvo čudo da više nitko nikome ne vjeruje? Prema anketi koja je 2002. objavljena u Njemačkoj, “manje od 30 posto mladih ima određenu mjeru povjerenja u druge”.

Vjerojatno se pitamo: ‘Postoji li netko kome doista možemo vjerovati? Vrijedi li pokloniti nekome svoje povjerenje ako postoji opasnost da doživimo razočaranje?