Idi na sadržaj

Idi na kazalo

Razvijaj darežljivost

Razvijaj darežljivost

DAREŽLJIVOST nije osobina s kojom se rađamo. Bebama je prirođeno da nastoje zadovoljiti svoje želje i potrebe, a da se pritom ne obaziru na potrebe drugih, čak ni onih koji se brinu za njih. No dijete s vremenom nauči da se svijet ne okreće oko njega. Mora naučiti uvažavati i potrebe drugih te da ne može samo primati nego i da mora davati te dijeliti s drugima. Dakle, darežljivost je osobina koju treba razviti.

Osobe koje imaju običaj davati, čak i mnogo, ne moraju biti darežljive. Neki daju novac u dobrotvorne svrhe možda iz nekih osobnih interesa. Drugi to čine kako bi ostavili dojam na druge. No pravi kršćani drugačije gledaju na davanje. Što su obilježja davanja na koje potiče Božja Riječ? Da bismo dobili odgovor na to pitanje, razmotrimo ukratko kako su kršćani u prvom stoljeću pokazivali darežljivost.

Primjeri kršćanskog davanja

Kršćansko davanje o kojem se govori u Bibliji obično se odnosilo na ‘dijeljenje s drugima’ kojima je pomoć stvarno bila potrebna (Hebrejima 13:16; Rimljanima 15:26). To nije bilo prisilno davanje. Apostol Pavao je napisao: “Neka svatko učini kako je odlučio u svom srcu, ne nerado niti pod prisilom, jer Bog ljubi veselog darivaoca” (2. Korinćanima 9:7). Osobe koje su davale nisu to smjele činiti zato da bi skretale pažnju na sebe. Ananija i Safira pokušali su ostaviti lažan dojam da su darežljivi, no skupo su to platili (Djela apostolska 5:1-10).

Velika potreba za sakupljanjem priloga pojavila se u vrijeme praznika Pentekosta 33. n. e., kada se u Jeruzalemu okupilo mnogo Židova i prozelita iz udaljenih krajeva. Isusovi su se sljedbenici na praznik “ispunili svetim duhom i počeli govoriti različitim jezicima”. Oko njih se okupilo veliko mnoštvo ljudi i Petar je održao upečatljiv govor o Isusu Kristu. Kasnije su ti ljudi vidjeli kako su Petar i Ivan kod hramskih vrata izliječili hromog čovjeka te im je Petar još jednom govorio o Isusu i o tome da se trebaju pokajati. Tako se nekoliko tisuća osoba pokajalo i krstilo kao Kristovi sljedbenici (Djela apostolska 2. i 3. poglavlje).

Novoobraćenici su željeli ostati neko vrijeme u Jeruzalemu kako bi od Isusovih apostola čuli daljnje pouke. No kako su apostoli mogli podmiriti troškove boravka svih tih novoobraćenika? U Bibliji čitamo: “Svi koji su posjedovali polja ili kuće prodavali su ih te iznos dobiven prodajom donosili i stavljali pred noge apostolima. Zatim se dijelilo svakome koliko mu je trebalo” (Djela apostolska 4:33-35). Ta novoosnovana skupština u Jeruzalemu doista je pokazala darežljivost!

Nešto kasnije i druge su skupštine pokazale takvu darežljivost. Naprimjer, kršćani iz Makedonije koji su i sami bili siromašni davali su priloge preko svojih stvarnih mogućnosti kako bi pomogli siromašnoj braći u Judeji (Rimljanima 15:26; 2. Korinćanima 8:1-7). Skupština u Filipima naročito se trudila poduprijeti Pavla u njegovoj službi (Filipljanima 4:15, 16). Skupština u Jeruzalemu svakog je dana dijelila hranu udovicama u oskudici te su apostoli postavili sedam sposobnih muževa koji su se pobrinuli da se ne previdi nijednu udovicu koja je zavrijedila pomoć (Djela apostolska 6:1-6).

Kršćanske skupštine u prvom stoljeću brzo su reagirale i kada su saznale da im predstoje teška vremena. Naprimjer, kad je prorok Agab prorekao da će doći velika glad, učenici iz skupštine u Sirijskoj Antiohiji ‘odlučili su, svaki prema svojim mogućnostima, poslužiti braći koja žive u Judeji šaljući im pomoć’ (Djela apostolska 11:28, 29). Oni su dali doista divan primjer pružajući pomoć onima kojima su predstojala teška vremena!

Što je prve kršćane potaknulo da budu tako velikodušni i pokažu toliko ljubavi? Kako, ustvari, netko može razviti darežljivost? O tome možemo mnogo naučiti ako ukratko razmotrimo primjer kralja Davida.

Davidovo velikodušno podupiranje obožavanja pravog Boga

Kovčeg saveza — sveta škrinja koja je predstavljala Jehovinu prisutnost — gotovo 500 godina nije bio trajno smješten na jednom mjestu. Kovčeg se čuvalo u šatoru za obožavanje koji su Izraelci selili iz mjesta u mjesto dok su na putu u Obećanu zemlju lutali pustinjom. Kralj David žarko je želio izgraditi Jehovi prikladan dom u koji bi premjestio sveti kovčeg saveza kako više ne bi morao biti u šatoru. “Ja stanujem u kući od cedrova drveta, a kovčeg saveza Jehovina pod zavjesama”, rekao je David proroku Natanu (1. Dnevnika 17:1).

Međutim, David je bio ratnik. Stoga je Jehova odlučio da će hram u kojem će biti kovčeg saveza sagraditi Davidov sin Salamun, i to za vrijeme svoje mirnodopske vladavine (1. Dnevnika 22:7-10). No Davida to nije spriječilo da pokaže darežljivost. Imenovao je ljude koji su trebali pribaviti materijal za gradnju hrama. Kasnije je David rekao Salamunu: “Pripravio sam za dom Jehovin sto tisuća talanata zlata i tisuću tisuća talanata srebra; a bakra i željeza bez mjere, jer ga ima mnogo; također i drva i kamena pripravio sam” (1. Dnevnika 22:14). David ni to nije smatrao dovoljnim, pa je i iz svoje riznice dao zlata i srebra čija bi vrijednost danas iznosila preko 1 000 000 000 eura. Pored toga, i knezovi su velikodušno davali (1. Dnevnika 29:3-9). David je doista pokazao velikodušnost i darežljivost!

Što je Davida potaknulo da bude tako darežljiv? Znao je da zahvalnost za sve što je stekao i postigao može pripisati Jehovinom blagoslovu. Stoga je u molitvi rekao: “Jehova Bože naš, sve ovo blago što ti pripravismo za građenje doma imenu tvojemu svetome, iz tvoje je ruke, i sve je tvoje. Ali znam, Bože moj, da ti ispituješ srca i što je pravo hoćeš; ja pravim srcem dragovoljno prinesoh sve ovo, i s radošću vidjeh narod tvoj koji je ovdje kako ti dragovoljno prinosi” (1. Dnevnika 29:16, 17). Davidu je odnos koji je imao s Jehovom bio veoma dragocjen. Znao je da Bogu treba služiti “cijelim srcem i dušom dragovoljnom” i bio je sretan što je to činio (1. Dnevnika 28:9). To isto potaknulo je i prve kršćane da budu darežljivi.

Jehova daje najviše

Najbolji primjer u davanju pruža sam Jehova. On toliko voli ljude i toliko se brine za njih da “daje da njegovo sunce izlazi zlima i dobrima i da kiša pada pravednima i nepravednima” (Matej 5:45). On svim ljudima daje “život i dah i sve” (Djela apostolska 17:25). Doista, “svaki dobar dar i svaki savršen poklon odozgo je, jer silazi od Oca nebeskih svjetlosti”, kako je napisao učenik Jakov (Jakov 1:17).

Najveći dar koji smo primili od Jehove sastoji se u tome što je dao svog “jedinorođenog Sina, da nitko tko pokazuje vjeru u njega ne bude uništen, nego da ima vječni život” (Ivan 3:16). Nitko od ljudi ne može reći da je zaslužio taj dar “jer svi su sagriješili i ne dostižu Božju slavu” (Rimljanima 3:23, 24; 1. Ivanova 4:9, 10). Kristova je otkupnina Božji ‘neopisivi besplatni dar’ i time što ju je omogućio, Bog je pokazao ‘nenadmašnu nezasluženu dobrohotnost’ (2. Korinćanima 9:14, 15). Pavao je bio toliko zahvalan za taj Božji dar da je svoj život posvetio ‘davanju temeljitog svjedočanstva za dobru vijest o Božjoj nezasluženoj dobrohotnosti’ (Djela apostolska 20:24). Znao je da je Božja volja da se “sve vrste ljudi spase i dođu do točne spoznaje istine” (1. Timoteju 2:4).

Da bi se to postiglo, danas se veliko djelo propovijedanja i poučavanja provodi u 234 zemlje svijeta. Isus je u vezi sa širenjem tog djela prorekao: “Ova dobra vijest o kraljevstvu propovijedat će se po cijeloj nastanjenoj zemlji za svjedočanstvo svim narodima; i tada će doći kraj” (Matej 24:14). Da, “u svim se narodima najprije mora propovijedati dobra vijest” (Marko 13:10). Prošle je godine više od šest milijuna objavitelja dobre vijesti provelo 1 202 381 302 sata u ovom djelu, a vođeno je preko 5 300 000 biblijskih studija. Budući da su u pitanju životi ljudi, to je djelo od izuzetnog značaja (Rimljanima 10:13-15; 1. Korinćanima 1:21).

Kako bi se pomoglo svim tim ljudima koji gladuju za biblijskom istinom, svake se godine tiska na milijune publikacija, što uključuje Biblije, knjige te brošure. Pored toga, tiska se preko milijardu primjeraka časopisa Kula stražara i Probudite se! Što se više ljudi odaziva na dobru vijest, potrebno je sagraditi više Dvorana Kraljevstva i Kongresnih dvorana Jehovinih svjedoka u kojima se može dobiti biblijsku pouku. Svake se godine organizira pokrajinske sastanke, dane posebnog sastanka i oblasne kongrese. Osim toga, uvijek iznova se organizira školovanje misionara, putujućih nadglednika, starješina i slugu pomoćnika. Zahvalni smo Jehovi što je sve to omogućio preko ‘vjernog i razboritog roba’ (Matej 24:45-47). Sigurno želimo pokazati Jehovi koliko smo mu zahvalni za to!

Kako možemo pokazati zahvalnost Jehovi

Sve to u potpunosti se financira dobrovoljnim prilozima, baš kao što je bio slučaj i s gradnjom hrama te sa zbrinjavanjem potreba kršćanskih skupština u prvom stoljeću. No ne smijemo zaboraviti da svojim prilozima ne možemo obogatiti Jehovu, jer on sve posjeduje (1. Dnevnika 29:14; Agej 2:8). Time što dajemo priloge zapravo pokazujemo da ljubimo Jehovu i da želimo podupirati obožavanje pravog Boga. Takva je velikodušnost “izraz zahvalnosti Bogu”, kako je to rekao Pavao (2. Korinćanima 9:8-13). Jehova nas potiče na takvo davanje jer time pokazujemo da smo darežljivi te da nam je srce ispunjeno ljubavlju prema njemu. Oni koji spremno daju i oslanjaju se na Jehovu duhovno će napredovati i bit će blagoslovljeni (5. Mojsijeva 11:13-15; Priče Salamunove 3:9, 10; 11:25). Isus je zajamčio da će nas davanje usrećiti kad je rekao: “Više je sreće u davanju nego u primanju” (Djela apostolska 20:35).

Kršćani ne čekaju da se pojavi potreba za pružanjem pomoći kako bi pokazali svoju darežljivost. Umjesto toga, oni traže mogućnosti kako bi ‘činili dobro svima, a naročito onima koji su im srodni u vjeri’ (Galaćanima 6:10). Pavao je poticao kršćane da pokazuju darežljivost i time ugode Bogu, napisavši: “Ne zaboravljajte činiti dobro i dijeliti s drugima, jer se takvim žrtvama ugađa Bogu” (Hebrejima 13:16). Budemo li ono što imamo — vrijeme, snagu, novčana sredstva — koristili kako bismo pomagali drugima i promicali čisto obožavanje, doista ćemo ugoditi Jehovi Bogu. On uistinu cijeni darežljivost.

[Slika na stranici 26]

Što je poticalo prve kršćane da budu darežljivi?