KROZ cijelu su povijest milijuni ljudi vjerovali da će jednog dana napustiti ovozemaljski život i otići na nebo. Neki su smatrali da naš Stvoritelj Zemlju nije načinio s ciljem da bude trajno nastanjena. Asketi su išli još dalje od toga. Za mnoge od njih Zemlja i sve materijalne stvari bile su zlo — prepreka njihovom duhovnom prosvjetljenju i bliskosti s Bogom.

Oni koji su zastupali takva gledišta ili nisu znali što Bog kaže o raju na Zemlji ili su to svjesno zanemarili. Ni danas mnogi ne žele istražiti što je Bog o toj temi dao zapisati u svojoj Riječi Bibliji preko ljudi koje je nadahnuo (2. Timoteju 3:16, 17). No zar nije mudrije vjerovati Božjoj Riječi nego ljudskim teorijama? (Rimljanima 3:4). Zapravo, to je od životne važnosti jer nas Biblija upozorava da je jedna moćna, ali nevidljiva zla osoba duhovno zaslijepila ljude te sada “zavodi cijelu nastanjenu zemlju” (Otkrivenje 12:9; 2. Korinćanima 4:4).

Zbog različitih vjerovanja o duši ljudi više nisu sigurni što je Božji naum sa Zemljom. Mnogi vjeruju da posjedujemo besmrtnu dušu — nešto što je odvojeno od tijela i nadživljava smrt. Drugi vjeruju da je duša postojala i prije nego što je stvoreno ljudsko tijelo. Prema jednoj enciklopediji, grčki filozof Platon vjerovao je da je duša “postala zatočenik tijela zbog kazne za grijehe koje je počinila dok je bila na nebu”. Slično je mišljenje imao i Origen, teolog iz trećeg stoljeća koji je rekao da su “duše zgriješile [na nebu] prije nego što su sjedinjene s tijelom” i da im je “zarobljeništvo [u tom zemaljskom tijelu] kazna za grijehe”. Zapravo, mnogo ljudi smatra da je Zemlja samo nekakvo prolazno mjesto kušnji na čovjekovom putu prema nebu.

Isto tako, postoje i različita vjerovanja o tome što se događa s dušom kada čovjek umre. Prema knjizi History of Western Philosophy, Egipćani su vjerovali da “duše mrtvih silaze u podzemni svijet”. Kasnije su filozofi počeli tvrditi da duše mrtvih ne silaze u mračni podzemni svijet, već da se zapravo uzdižu u duhovno područje. Za grčkog filozofa Sokrata govorilo se da vjeruje kako duša prilikom smrti “putuje u nevidljivo područje (...) i tu zatim boravi s bogovima”.

Božja nadahnuta Riječ Biblija nigdje ne spominje da ljudi imaju besmrtnu dušu. Pročitaj izvještaj iz 1. Mojsijeve 2:7. Tamo stoji: “Stvori Jehova Bog čovjeka od praha zemaljskoga, i dunu mu u nos dah životni; i posta čovjek duša živa.” Ove su riječi jasne i nedvosmislene. Kada je Bog stvorio prvog čovjeka Adama, on u njega nije usadio neki nematerijalni dio. Umjesto toga, Biblija kaže: “Posta čovjek duša živa.” Taj prvi čovjek nije imao dušu. On je bio duša.

Jehova nije Zemlju i ljudsku obitelj stvorio s namjerom da čovjek umre. Božji naum  bio je da ljudi žive na Zemlji zauvijek i u rajskim okolnostima. Adam je umro samo zato što je prekršio Božji zakon (1. Mojsijeva 2:8, 15-17; 3:1-6; Izaija 45:18). Kada je prvi čovjek umro, je li otišao u neko duhovno područje? Ne, nije! Adam — odnosno duša po imenu Adam — vratio se u beživotni prah iz kojeg je stvoren (1. Mojsijeva 3:17-19).

Svi mi naslijedili smo grijeh i smrt od našeg praoca Adama (Rimljanima 5:12). Dakle, ta naslijeđena smrt za nas znači kraj postojanja, baš kao što je bilo u Adamovom slučaju (Psalam 146:3, 4). Ustvari, niti u jednoj od 66 biblijskih knjiga riječi “besmrtnost” ili “vječnost” ne povezuju se s riječju “duša”. S druge strane, u Bibliji jasno stoji da je duša, odnosno osoba, smrtna. Duša umire (Propovjednik 9:5, 10; Ezehijel 18:4).

A što je s teorijom da je sve materijalno, uključujući i Zemlju, zlo? Ovakvo gledište zastupali su sljedbenici maniheizma, vjerskog pokreta koji je u Perziji u trećem stoljeću n. e. utemeljio Mani. U djelu The New Encyclopædia Britannica stoji: “Maniheizam je nastao kao reakcija na ljudske patnje.” Mani je vjerovao da je postojanje u ljudskom obličju “protuprirodno, strahovito mučno i da predstavlja samo oličenje zla”. Također je smatrao da je jedini način oslobođenja od ‘ljudskih patnji’ taj da se duša oslobodi tijela, napusti Zemlju i nastani se u duhovnom svijetu.

Za razliku od toga, Biblija kaže da je Bog, nakon stvaranja Zemlje i ljudi, “sve što je stvorio” smatrao ‘veoma dobrim’ (1. Mojsijeva 1:31). U to vrijeme između ljudi i Boga nije stajala nikakva prepreka. Adam i Eva bili su bliski s Jehovom baš kao što je savršeni čovjek Isus Krist imao blizak odnos sa svojim nebeskim Ocem (Matej 3:17).

Da naši praroditelji Adam i Eva nisu krenuli putem grijeha, zauvijek bi živjeli na rajskoj Zemlji i imali blizak odnos s Jehovom Bogom. Biblija kaže da je njihov život započeo u Raju: “Nasadi Jehova Bog vrt u Edenu na istoku; i ondje namjesti čovjeka, kojega stvori” (1. Mojsijeva 2:8). U tom je rajskom vrtu stvorena Eva.  Da Adam i Eva nisu sagriješili, mogli su sa svojim savršenim potomcima sudjelovati u radosnom zadatku pretvaranja cijele Zemlje u raj (1. Mojsijeva 2:21; 3:23, 24). Zemaljski Raj mogao je zauvijek biti čovjekov dom.

‘Ali’, mogao bi reći, ‘Biblija ipak govori o tome da ljudi idu na nebo, zar ne?’ Da, to je točno. Nakon što je Adam sagriješio, Jehova je naumio uspostaviti nebesko Kraljevstvo u kojem bi neki Adamovi potomci ‘vladali kao kraljevi nad zemljom’ zajedno s Isusom Kristom (Otkrivenje 5:10; Rimljanima 8:17). Oni nakon smrti dobivaju besmrtni život na nebu. Ukupno ih treba biti 144 000, a prvi među njima bili su Isusovi vjerni učenici u prvom stoljeću (Luka 12:32; 1. Korinćanima 15:42-44; Otkrivenje 14:1-5).

Međutim, u samom početku Božja zamisao nije bila da pravedni ljudi odlaze sa Zemlje na nebo. Ustvari, Isus je za svog života na Zemlji rekao: “Nitko nije uzašao na nebo osim onoga koji je sišao s neba, Sina čovječjeg” (Ivan 3:13). Bog je dao “Sina čovječjeg”, odnosno Isusa Krista, kao otkupninu koja omogućava vječni život onima koji pokazuju vjeru u Isusovu žrtvu (Rimljanima 5:8). No gdje će milijuni tih vjernih ljudi vječno živjeti?

Iako je Bog odlučio uzeti neke članove ljudske obitelji da zajedno s Isusom Kristom vladaju u nebeskom Kraljevstvu, to ne znači da svi dobri ljudi idu na nebo. Jehova je Zemlju stvorio zato što je htio da ljudska obitelj ima rajski dom. On će vrlo skoro ispuniti taj svoj prvobitni naum (Matej 6:9, 10).

Pod upravom Isusa Krista i njegovih nebeskih suvladara cijela će Zemlja biti mjesto mira i sreće (Psalam 37:9-11). Oni koji budu u Božjem sjećanju uskrsnut će i uživati savršeno zdravlje (Djela apostolska 24:15). Zbog svoje poslušnosti i vjernosti Bogu ljudi će dobiti ono što su naši praroditelji izgubili — vječni život u savršenstvu na rajskoj Zemlji (Otkrivenje 21:3, 4).

Jehova Bog uvijek ispunjava svoje naume. On je preko svog proroka Izaije izjavio: “Kako pada dažd ili snijeg s neba i ne vraća se onamo, nego natapa zemlju i čini da rađa i da se zeleni, da daje sjemena da se sije i kruha da se jede, tako će biti riječ moja kad iziđe iz mojih usta: neće se vratiti k meni prazna, nego će učiniti što mi je drago, i sretno će svršiti na što je pošaljem” (Izaija 55:10, 11).

Biblijska knjiga proroka Izaije pruža nam neke naznake o tome kako će izgledati život na rajskoj Zemlji. Niti jedan stanovnik tog Raja neće reći: “Bolestan sam” (Izaija 33:24). Životinje neće predstavljati opasnost za čovjeka (Izaija 11:6-9). Ljudi će graditi prekrasne kuće i stanovati u njima, uzgajat će razne biljne kulture i uživati u njihovim plodovima (Izaija 65:21-25). Povrh toga, Bog će ‘uništiti smrt zauvijek, i otrt će Gospodin Jehova suze sa svakoga lica’ (Izaija 25:8).

Ljudi koji su poslušni Bogu uskoro će živjeti u takvim predivnim uvjetima. Bit će ‘oslobođeni od ropstva raspadljivosti i imat će slavnu slobodu Božje djece’ (Rimljanima 8:21). Vječni život u obećanom zemaljskom Raju bit će doista prekrasan! (Luka 23:43). I ti možeš biti u tom Raju ako postupaš po onome što piše u Svetom pismu i pokazuješ vjeru u Jehovu Boga i Isusa Krista. A dotad možeš biti siguran da doista ima smisla vjerovati u raj na Zemlji.