OVE potresne riječi svjedoče o iskrenoj nadi mladih koji su zbog građanskih sukoba godinama patili. Oni samo žele normalan život. No nije lako postići da nada postane stvarnost. Hoćemo li ikada doživjeti svijet bez rata?

Proteklih godina na međunarodnom su nivou poduzeti koraci u rješavanju nekih unutarnjih sukoba tako što se na zaraćene strane vršio pritisak da potpišu mirovni sporazum. Neke zemlje poslale su mirovne snage da osiguraju provođenje tih sporazuma. No malo zemalja ima sredstva ili želju da održava red u udaljenim zemljama gdje duboko ukorijenjena mržnja i nepovjerenje svaki dogovor među sukobljenim stranama čine izuzetno krhkim. Sukobi često znaju izbiti samo nekoliko tjedana ili mjeseci nakon što se potpiše primirje. Kao što ističe Štokholmski međunarodni institut za mirovna istraživanja, “teško je ostvariti mir kada zaraćene strane žele nastaviti s borbom i imaju mogućnosti za to”.

U isto vrijeme, ovi nerješivi sukobi koji haraju mnogim dijelovima svijeta podsjećaju kršćane na jedno biblijsko proročanstvo. Knjiga Otkrivenje govori o kritičnom periodu u povijesti tijekom kojeg će simbolični jahač ‘uzeti mir sa zemlje’ (Otkrivenje 6:4). Ovo proročanstvo o neprestanim ratovima dio je složenog znaka koji ukazuje na to da sada živimo u vremenu koje Biblija naziva ‘posljednjim danima’ * (2. Timoteju 3:1). No Božja Riječ jamči nam da su posljednji dani zapravo nagovještaj mira.

Biblija riječima iz Psalma 46:9 objašnjava da je za pravi mir potrebno okončati rat, i to ne samo u jednom području već u cijelom svijetu. Taj psalam jasno govori o uništenju oružja koje se koristilo u biblijska vremena — naprimjer o luku i koplju. Dakle, oružje koje se danas nagomilava mora biti uništeno da bi čovjek živio u miru.

Međutim, za rat nisu odgovorni meci i puške, već mržnja i pohlepa. Gramzivost, ili pohlepa, jedan je od glavnih uzroka rata, a mržnja često dovodi do nasilja. Da bi iskorijenili takve štetne stavove i osjećaje, ljudi  moraju promijeniti svoj način razmišljanja. Treba ih poučiti miroljubivosti. Zato je Izaija, prorok iz drevnog doba, iznio jednu realističnu tvrdnju — rat će nestati samo kad se ljudi prestanu “učiti boju” (Izaija 2:4).

No sada živimo u svijetu koji odrasle i djecu ne uči cijeniti mir, nego veličati rat. Žalosno je to što se čak i djecu uči ubijanju.

Alhaji je s 14 godina bio demobiliziran. Imao je samo deset godina kada su ga pobunjenici zarobili i obučili ga za borbu kalašnjikovom. Nakon toga ljudima je otimao hranu i spaljivao kuće. Ubijao je i osakaćivao ljude. Danas je Alhajiju teško zaboraviti rat i priviknuti se na svakodnevni život. Abraham, još jedan dječak koji se borio u ratu, također je naučio ubijati i bilo mu je vrlo teško kad je morao predati svoje oružje. Rekao je: “Ako mi kažu da odem i ako mi uzmu moju pušku, ne znam što ću raditi, što ću jesti.”

Više od 300 000 djece — i dječaka i djevojčica — još uvijek sudjeluje u borbama i gine u neprestanim građanskim ratovima koji haraju našom planetom. Jedan je pobunjenički vođa rekao: “Oni slušaju naredbe, ne brine ih hoće li se vratiti svojoj ženi ili obitelji i ne znaju za strah.” Međutim, ta djeca žele i zaslužuju bolji život.

U razvijenim zemljama ljudi si teško mogu predočiti stravičan položaj djece koja moraju ratovati. Unatoč tome, u tim se zemljama mnoga djeca uče ratovanju u vlastitom domu. Kako?

Uzmi za primjer Joséa s jugoistoka Španjolske. José je bio tinejdžer koji je volio borilačke vještine. Na samurajski mač koji mu je otac kupio za Božić gledao je kao na pravo blago. Volio je i videoigre, osobito one nasilne. A onda je 1. travnja 2000. počeo u stvarnom životu oponašati nasilnost svog junaka iz videoigara. U neobuzdanom izljevu gnjeva ubio je oca, majku i sestru — i to onim istim mačem koji mu je otac poklonio. “Htio sam biti sam na svijetu, a ne da me roditelji stalno nadziru”, rekao je policiji.

Komentirajući utjecaj nasilne zabave, pisac i oficir Dave Grossman je izjavio: “Dostižemo takav stupanj nehumanosti da nam zadavanje boli i patnje postaje zabavno: umjesto da se zgražamo, mi osjećamo zadovoljstvo dok zamišljamo tuđu patnju. Učimo se ubijati i uživati u tome.”

I Alhaji i José učili su ubijati. Nijedan nije imao namjeru da bude ubojica, no učeći se tome na ovaj ili onaj način oni su zapravo iskrivili svoj način razmišljanja. Bez obzira na to radi li se o djeci ili odraslima, učiti se ubijanju znači sijati sjeme nasilja i rata.

Trajnog mira neće biti dok god se ljudi uče ubijanju. Prije mnogo stoljeća prorok Izaija je napisao: “O, da si pazio na zapovijedi [Božje]! mir bi tvoj bio kao rijeka” (Izaija 48:17, 18). Kada ljudi steknu točnu spoznaju o Božjoj Riječi i nauče voljeti Božji zakon, nasilje i rat postanu im odbojni. No roditelji već sad mogu nešto učiniti. Mogu se pobrinuti da njihova djeca ne igraju igre koje potiču na nasilje. I odrasli mogu naučiti kako nadvladati mržnju i pohlepu. Jehovini svjedoci uvjerili su se mnogo puta da Božja Riječ može utjecati na nečiju osobnost i promijeniti je (Hebrejima 4:12).

Razmisli o primjeru Hortêncija. Još kao mladić bio je prisilno regrutiran. Vojna obuka bila je osmišljena tako da “usadi u nas želju za ubijanjem i da nas oslobodi svakog straha od ubijanja”, objašnjava on.  Hortêncio se borio u jednom dugotrajnom građanskom ratu u Africi. “Rat je loše utjecao na moju osobnost”, priznaje on. “Još uvijek se sjećam svega što sam učinio. Jako mi je žao zbog svega što sam bio prisiljen učiniti.”

Kad je jedan vojnik razgovarao s Hortênciom o Bibliji, to je dirnulo njegovo srce. Dojmio ga se Psalam 46:9 u kojem Bog obećava da će prekinuti sve oblike ratovanja. Što je više proučavao Bibliju, imao je sve manje volje za borbu. Uskoro su on i još dvojica njegovih prijatelja izbačeni iz vojske, nakon čega su svoj život predali Jehovi Bogu. “Biblijska istina pomogla mi je da zavolim svoje neprijatelje”, kaže Hortêncio. “Shvatio sam da sudjelovanjem u ratu zapravo griješim Jehovi Bogu, jer on kaže da ne smijemo ubijati svoje bližnje. Da bih mogao pokazivati tu vrstu ljubavi, morao sam promijeniti svoj način razmišljanja i ne gledati na ljude kao na svoje neprijatelje.”

Takve istinite životne priče pokazuju da biblijska poduka doista promiče mir. To nas ne bi trebalo iznenaditi. Prorok Izaija ukazao je na to da je mir izravna posljedica pouke koja dolazi od Boga. On je prorekao: “Sinovi će tvoji svi biti naučeni od Jehove, i obilan mir imaće sinovi tvoji” (Izaija 54:13). Isti je prorok govorio o vremenu kada će se ljudi iz svih naroda okupljati da bi služili pravom Bogu Jehovi i upoznali njegovu volju. S kojim rezultatom? “Raskovati [će] mačeve svoje na raonike, i koplja svoja na srpove, neće dizati mača narod na narod, niti će se više učiti boju” (Izaija 2:2-4).

U skladu s tim proročanstvom, Jehovini svjedoci sudjeluju u međunarodnom obrazovnom djelu koje je već milijunima ljudi pomoglo da nadiđu mržnju — jedan od glavnih uzroka ratova.

Osim što je pružio takvo obrazovanje, Bog je uspostavio upravu, ili ‘kraljevstvo’, koja je u stanju osigurati mir po cijelom svijetu. Značajno je što Biblija opisuje od Boga izabranog Vladara, Isusa Krista, kao ‘kneza mira’. Pored toga, jamči nam da će njegova vlast i mir biti “bez kraja” (Izaija 9:6, 7).

Kakvo jamstvo imamo da će Kristova vlast doista ukloniti svaki oblik rata? Prorok Izaija nastavlja: “To će učiniti revnost Jehove nad vojskama” (Izaija 9:7). Bog želi i može očuvati trajni mir. Sam Isus u potpunosti vjeruje ovom obećanju. Zato je i poučio svoje sljedbenike da mole za dolazak Božjeg Kraljevstva i za to da se Božja volja vrši na Zemlji (Matej 6:9, 10). Kada konačno stigne odgovor na tu iskrenu molbu, rat više nikada neće pustošiti Zemlju.