OTAC mi je umro 1939, kad sam imala 11 godina. Živjela sam s majkom u Stockportu, gradu smještenom malo južnije od Manchestera (Engleska). Oduvijek sam željela saznati nešto više o svom Stvoritelju i poštivala sam Bibliju, premda ništa nisam znala o njoj. Stoga sam počela ići u Anglikansku crkvu kako bih saznala što naučava.

Bogoslužja u crkvi nisu mi mnogo značila, no dok sam slušala čitanje Evanđelja, Isusove riječi uvjerile su me da je ono što piše u Bibliji sigurno istina. Danas mi je neobično da onda nisam uzela Bibliju i čitala je. Čak ni kasnije, kad mi je prijateljica naše obitelji poklonila “Novi zavjet” na suvremenom engleskom, nisam našla vremena da ga čitam.

Godine 1950. izbio je rat u Koreji i to me navelo na razmišljanje. Hoće li taj sukob prerasti u rat većih razmjera, kao što je bio slučaj s Drugim svjetskim ratom? Ako se to dogodi, kako mogu biti poslušna Isusovoj zapovijedi da ljubim svoje neprijatelje? S druge strane, hoću li samo stajati i gledati kako neprijatelji zauzimaju moju zemlju, a da ništa ne poduzmem da ih zaustavim? Ne poduzmem li nešto, neću ispuniti svoju građansku dužnost. Zbunjivalo me razmišljanje o tome,  no i dalje sam bila uvjerena da se odgovori na sva moja pitanja nalaze u Bibliji, premda nisam znala gdje i kako da ih pronađem.

Godine 1954. majka i ja smo se preselile u Australiju, gdje je živjela moja sestra Jean. Nekoliko godina kasnije Jean mi je rekla da je zamolila Jehovine svjedoke da me posjete, jer je znala da me zanima Biblija i da idem u crkvu. Zanimalo ju je što mislim o Jehovinim svjedocima. Rekla mi je: “Ne znam je li ono što objašnjavaju točno, ali oni, za razliku od crkve, barem imaju objašnjenja.”

Posjetili su me Bill i Linda Schneider, vrlo dragi par. Imali su blizu 70 godina i već su godinama bili Jehovini svjedoci. Nekad su radili na radiostanici u Adelaideu koju su vodili Jehovini svjedoci, a kad je u Australiji za vrijeme Drugog svjetskog rata djelo propovijedanja bilo zabranjeno, služili su kao punovremeni propovjednici. Bill i Linda mnogo su mi pomagali, no ja sam i dalje istraživala druge religije.

Jednom me kolega s posla pozvao da s njim odem na predavanje propovjednika Billya Grahama, nakon kojeg je nekolicina nas ostala kako bi postavljala pitanja jednom svećeniku. Postavila sam pitanje koje me još uvijek mučilo: “Kako netko može biti kršćanin i ljubiti svoje neprijatelje kad ide u rat i ubija ih?” Budući da je i ostale mučilo to pitanje, nastao je žamor! Za koji trenutak svećenik je odgovorio: “Ne znam odgovor. Još uvijek se bavim tim pitanjem.”

U međuvremenu sam nastavila proučavati Bibliju s Billom i Lindom, tako da sam se u rujnu 1958. krstila. Promatrajući dobar primjer svojih učitelja, i sama sam željela postati opći pionir, propovjednik koji mnogo vremena posvećuje propovijedanju. Želja mi se ostvarila sljedeće godine u kolovozu, a osam mjeseci kasnije dobila sam poziv da postanem specijalni pionir. Bila sam presretna kad sam saznala da je i moja sestra Jean napredovala u proučavanju Biblije i krstila se.

Služila sam u jednoj skupštini u Sydneyu i vodila nekoliko biblijskih studija. Jednom sam naišla na umirovljenog svećenika Anglikanske crkve i upitala ga što crkva naučava o svršetku svijeta. Budući da je spomenuo da je 50 godina naučavao crkvena učenja, jako sam se iznenadila kad mi je odgovorio: “Morao bih to istražiti, jer ne poznajem Bibliju tako dobro kao Jehovini svjedoci.”

Nedugo zatim tražilo se dobrovoljce koji bi služili u Pakistanu. Nisam znala da se mogu prijaviti samo neoženjeni muškarci ili bračni parovi, ali ne i neudate sestre, pa sam predala molbu. Po svemu sudeći, moja je molba ipak bila proslijeđena u centralu u Brooklynu, budući da sam ubrzo primila pismo da, ukoliko želim, mogu otići u Indiju u Bombay (danas Mumbai), jer je tamo bila potrebna jedna osoba. Tako sam 1962. otputovala u Bombay i ondje ostala godinu i po, a zatim sam se preselila u Allahābād.

Odlučila sam naučiti hindi. Taj indijski jezik ima dosljedna pravila pisanja i izgovaranja riječi, pa ga nije teško naučiti. Unatoč tome, ljudi su me znali zamoliti da govorim engleski umjesto da se mučim s hindijem,  što me znalo obeshrabriti. U toj zemlji suočavala sam se sa zanimljivim i uzbudljivim izazovima, a imala sam i priliku družiti se sa svojom kršćanskom braćom iz Australije.

Dok sam bila jako mlada razmišljala sam o braku, no nakon što sam se krstila posvetila sam se službi Jehovi i prestala sam razmišljati o udaji. No ponovno sam počela osjećati da mi je potreban netko s kime bih dijelila život. Naravno, nisam željela prestati služiti u stranoj zemlji, stoga sam u molitvi iznijela stvar pred Jehovu i prestala razmišljati o tome.

Edwin Skinner bio je u to vrijeme nadglednik podružnice u Indiji. On je 1946. pohađao osmi razred Biblijske škole Gilead Društva Watchtower, a s njim su u školi, među ostalom vjernom braćom, bili Harold King i Stanley Jones, koji su bili poslani u Kinu. * Njih su dvojica zbog svoje propovjedničke aktivnosti u Shanghaiju 1958. dospjeli u zatvor, u samicu. Kad je Harold 1963. bio pušten na slobodu, Edwin mu je poslao pismo. Harold je otputovao u Sjedinjene Države i Veliku Britaniju, a po povratku u Hong Kong otpisao je Edwinu, spomenuvši da bi se volio oženiti. Napisao je da se molio u vezi s time dok je bio u zatvoru te je pitao Edwina zna li neku dobru sestru koja bi mu mogla postati žena.

U Indiji se većina brakova ugovara, pa su braća često znala zamoliti Edwina da posreduje u sklapanju brakova, no on je to uvijek odbio. Stoga je Haroldovo pismo dao Ruth McKay, čiji je suprug Homer bio putujući nadglednik. Zatim je Ruth pisala meni kako bi mi javila da jedan misionar koji je već godinama u istini traži ženu i pitala me jesam li zainteresirana da se dopisujem s njim. Nije rekla ni tko je taj brat ni nešto više o njemu.

Nitko osim Jehove nije znao da sam se molila za bračnog druga i moja je prva reakcija bila da se neću dopisivati s tim bratom. Ali što sam više o tome razmišljala, sve sam više bila uvjerena da Jehova rijetko kad odgovara na molitve onako kako mi to očekujemo. Stoga sam odgovorila Ruth da može reći tom bratu neka mi piše, ukoliko me to ni na što ne obavezuje. Sljedeće pismo Harolda Kinga bilo je za mene.

Nakon što je Harold u Kini bio pušten na slobodu, mnogi su časopisi i novine pisali o  njemu i objavili njegove fotografije. Postao je poznat diljem svijeta, no mene se dojmila njegova vjerna služba Bogu. Dopisivali smo se pet mjeseci, a zatim sam otišla u Hong Kong. Vjenčali smo se 5. listopada 1965. godine.

Oboje smo željeli biti u braku i ostati u punovremenoj službi, a što smo bili stariji sve smo više osjećali potrebu za bračnim drugom. Zavoljela sam Harolda i osjećala prema njemu sve veće poštovanje jer sam vidjela kako se obzirno i s ljubavlju ophodi prema drugima te kako rješava probleme koje smo imali u službi. Proveli smo 27 godina u sretnom braku i primili mnoge blagoslove iz Jehovine ruke.

Kinezi su marljivi ljudi i veoma su mi dragi. U Hong Kongu se govori kantonski, kinesko narječje koje ima mnogo više tonova, ili intonacija, nego mandarinski i dosta ga je teško naučiti. Nakon što smo se vjenčali, Harold i ja smo živjeli u misionarskom domu u sklopu podružnice Jehovinih svjedoka, a zatim smo služili na područjima u raznim dijelovima grada. Život nam je doista bio sretan, a onda sam 1976. počela imati ozbiljnih zdravstvenih problema.

Krvarila sam nekoliko mjeseci, uslijed čega mi se jako pogoršala krvna slika. Trebala sam ići na operaciju, no liječnici u bolnici rekli su da me neće operirati bez krvi, jer su smatrali da bih vjerojatno pala u šok i umrla. Jednog dana dok su liječnici razmatrali moj slučaj, medicinske sestre pokušale su me nagovoriti da se predomislim govoreći kako nemam pravo tek tako odbaciti svoj život. Tog je dana trebalo biti izvršeno 12 zahvata, a 10 njih bili su pobačaji, no nisam primijetila da je itko ijednom riječi prigovorio tim ženama zato što odbacuju život svog djeteta.

Na koncu je Harold sastavio pismenu izjavu kojom u potpunosti oslobađa bolnicu odgovornosti u slučaju da umrem i liječnici su pristali izvršiti operaciju. Bila sam odvezena u operacijsku dvoranu, gdje su bile izvršene pripreme za primanje anestezije. Međutim, anesteziolog je u posljednji trenutak odbio surađivati i bila sam otpuštena iz bolnice.

Tada smo otišli jednom privatnom ginekologu. S obzirom na to da je moje zdravstveno stanje bilo jako loše, rekao je da operaciju neće skupo naplatiti, no tražio je da nikome ne govorimo koju smo cijenu dogovorili. Operacija je uspješno obavljena i bez korištenja krvi. Harold i ja smo se u toj situaciji na poseban način uvjerili u Jehovinu vjernu ljubav i brigu.

Godine 1992. Harold se nasmrt razbolio. Preselili smo se u podružnicu, gdje su se braća s puno ljubavi brinula za nas. Godine 1993. moj dragi suprug završio je svoj zemaljski život u dobi od 81 godine.

Veoma sam sretna što sam mogla biti član betelske obitelji u Hong Kongu, no sve sam teže podnosila vrućinu i vlagu. Tada je sasvim neočekivano iz centrale u Brooklynu stiglo pismo u kojem su mi braća predložila da razmislim o tome da se preselim u podružnicu koja ima više mogućnosti za pružanje zdravstvene njege. Tako sam se 2000. godine vratila u Englesku i pridružila se betelskoj obitelji u Londonu. Omogućivši mi da se preselim, braća su doista pokazala da se s puno ljubavi brinu za mene! Betelska obitelj u Londonu srdačno me primila. Veselim se svojim raznim zaduženjima, a jedno je da vodim brigu o betelskoj biblioteci u kojoj ima 2 000 knjiga.

Služim u kineskoj skupštini u Londonu, no i tu ima promjena. U posljednje vrijeme jako malo ljudi dolazi iz Hong Konga, a sve više iz kontinentalnog dijela Kine. Oni govore mandarinski, što mi predstavlja izazov u službi propovijedanja. U Velikoj Britaniji vodi se mnogo zanimljivih biblijskih studija s Kinezima koji su ovdje na postdiplomskom studiju. Ti su studenti marljivi i veoma cijene istine koje uče iz Biblije. Užitak je proučavati s njima.

U svom novom, tihom domu često se u mislima vratim u prošlost i razmišljam o svom sretnom životu, a još se i danas divim Jehovinoj vjernoj ljubavi. Sve što je povezano s Jehovinim naumom odražava njegovu vjernu ljubav. Njegova briga za svoje sluge kao pojedince više je nego očita. Doista imam razloga biti zahvalna za svu ljubav i brigu koje mi je pokazao (1. Petrova 5:6, 7).