IZOLIRAN, tajanstven, egzotičan neki su od pridjeva kojima se opisuje Uskršnji otok, ili Rapa Nui, kako ga nazivaju njegovi stanovnici. Ovaj usamljeni otok nalazi se daleko u južnom dijelu Tihog oceana, 3 790 kilometara od Santiaga, glavnog grada Čilea. Devetog rujna 1888. postao je čileanska provincija.

Ovaj trokutasti otok površine 166 četvornih kilometara u osnovi tvore tri ugasla vulkana. Ustvari, poput mnogih drugih tihooceanskih otoka i ovaj tvore tek vrhovi ogromnih planina koje su pod morem. Čitav otok proglašen je spomenikom prirode. Najpoznatiji je po tajanstvenim kamenim kipovima, koji se nazivaju moai. *

Osim u predivnom krajoliku i zanimljivim povijesnim lokalitetima, posjetitelji Uskršnjeg otoka mogu uživati i u egzotičnim delikatesama. Ananas, avokado, papaja i devet vrsta banana neki su od ukusnih plodova zemlje. A tu je i veliki izbor ribe te ostalih plodova mora.

Uskršnji otok ima blagu klimu. Redovite kiše popraćene dugom omogućuju posjetiteljima da uživaju u čistom zraku i nezaboravnim prizorima. Danas na otoku živi oko  3 800 stanovnika. Oni su potomci prvih kolonista i Europljana, Čileanaca te drugih naroda. Budući da otok posjećuju stotine turista iz Europe i Azije, turizam je važna gospodarska grana.

U Godišnjaku Jehovinih svjedoka za 1982. nalazi se sljedeći izvještaj: “Na Uskršnjem otoku jedno je vrijeme djelovala samo jedna objaviteljica. Misionarka iz podružnice [u Čileu] dopisivala se s njom kako bi joj pružala duhovnu pomoć. Ta se objaviteljica nakon nekog vremena vratila u Čile, no imali smo popis otočana koji su bili pretplaćeni na časopis Kula stražara. U travnju 1980. sasvim smo neočekivano primili telefonski poziv jedne zainteresirane osobe s otoka koja je željela saznati kada da održi Spomen-svečanost. Kasnije te godine na otok se preselio jedan bračni par iz Valparaisa, pa je vodio biblijske studije sa zainteresiranim osobama. U travnju 1981. na Uskršnjem je otoku prvi put održana Spomen-svečanost, a prisustvovalo je 13 osoba. Presretni smo što je ‘dobra vijest’ doprla i na ovo izolirano mjesto!”

Kasnije, točnije 30. siječnja 1991, podružnica je na otok poslala Daria i Winny Fernandez, bračni par specijalnih pionira. Brat Fernandez prisjeća se: “Nakon petosatnog leta avionom stigli smo na najizoliranije mjesto našeg planeta, u tajnovitu kulturu.” Ubrzo nakon što su stigli, organizirali su sastanke i službu propovijedanja s jednim bratom i sestrom koja je tek bila došla na otok sa svoje dvoje djece. Protivljenje obitelji, vjerski zanos te običaji svojstveni polinezijskoj kulturi neke su od prepreka s kojima su se suočavali u službi propovijedanja, no Jehova je blagoslovio njihov trud. Brat i sestra Fernandez nisu više specijalni pioniri, no ostali su na otoku, gdje odgajaju svog sina koji se tamo rodio. Danas ovdje radosno služe 32 objavitelja Kraljevstva. Neki od njih porijeklom su s Rapa Nuija, drugi su ovamo došli živjeti, a neki su se doselili jer je postojala velika potreba za objaviteljima Kraljevstva.

Budući da se otok nalazi daleko od obale, skupština svake godine dobiva videosnimku programa dana posebnog sastanka, pokrajinskog sastanka i oblasnog kongresa. No krajem 2000. godine Odbor podružnice u Čileu razmatrao je mogućnost da se na otoku organizira prvi veći sastanak. Donesena je odluka da se u studenome 2001. održi pokrajinski sastanak. Samo je manji broj braće i sestara iz raznih dijelova Čilea pozvan da prisustvuje tom posebnom sastanku. Zbog rasporeda avionskih letova sastanak je zakazan za nedjelju i ponedjeljak.

Trideset i troje delegata bilo je presretno što može otputovati na ovaj daleki otok i prisustvovati tamošnjem prvom pokrajinskom sastanku. Nakon višesatnog leta preko Tihog oceana delegati su se obradovali  kad su na aerodromu ugledali braću koja su ih srdačno dočekala darujući im tipičan poklon — prekrasan cvjetni vijenac. Delegati su otišli tamo gdje će noćiti, a zatim u organizirani kraći obilazak otoka. Poslije toga su se učesnici u programu sastali u Dvorani Kraljevstva.

Putujući na mjesto održavanja pokrajinskog sastanka neki su se delegati iznenadili kad su čuli na radiju mjesnog svećenika kako govori o njihovoj posjeti otoku. Rekao je da će turisti s kopna posjetiti otočane u njihovim domovima i govoriti im o predstojećem kraju svijeta. Premda je vjernicima savjetovao da se ne upuštaju u takve razgovore, zahvaljujući njemu otočani su saznali da se na otoku nalazi veći broj Jehovinih svjedoka i očekivali su njihovu posjetu. Sljedećih su dana delegati taktično prenosili ljudima divnu poruku dobre vijesti.

Prvog dana pokrajinskog sastanka, u nedjelju ujutro, braća domaćini stajala su na ulazu Dvorane Kraljevstva i kako su delegati dolazili, pozdravljala ih s: “Iorana koe! Iorana koe!”, što znači: “Dobro došli!” Neke su sestre odjenule tradicionalnu nošnju i ukrasile kosu predivnim cvjetovima, baš u pravom polinezijskom stilu.

Nakon ugodne uvodne glazbe na otoku se prvi put čulo stotinu glasova udruženih u pjevanju pjesme “Budimo čvrsti, nepokolebljivi!” Braći s otoka navrle su suze na oči kada je predsjedavajući prisutnima izrazio srdačnu dobrodošlicu na jeziku rapanui. Za vrijeme podnevne pauze tri osobe simbolizirale su svoje predanje Bogu krštenjem u vodi i tako postale Jehovini svjedoci. Po završetku programa prvog dana sastanka svi su osjećali da su bliži Jehovi i braći (1. Petrova 5:9).

Zbog specifičnih okolnosti na otoku program pokrajinskog sastanka drugog je dana počeo nakon ručka. Stoga su delegati iskoristili priliku da prijepodne sudjeluju u službi propovijedanja. Što su doživjeli?

Jedna starija žena, majka osmero djece, rekla je Jehovinim svjedocima da je katolkinja i zato ne može razgovarati s njima. Kad su rekli da razgovaraju o problemima koji utječu na svakoga, poput zloupotrebe droge i obiteljskih problema, žena je odlučila saslušati ih.

Jedna starija otočanka grubo je odbila razgovarati s jednim bračnim parom Jehovinih svjedoka. Rekla im je neka razgovaraju s ljudima na kopnu, koji nečovječno postupaju jedni s drugima. Brat i sestra rekli su joj da svatko treba čuti ‘dobru vijest o kraljevstvu’ te da su posjetili otok kako bi prisustvovali sastanku koji svakome može pomoći da u većoj mjeri ljubi Boga (Matej 24:14). Pitali su je bi li voljela zauvijek živjeti u rajskim uvjetima, poput onih na otoku, s tim da nema bolesti ni smrti. Spomenuli su koliko  dugo postoje vulkanski krateri na otoku, što je ženu potaknulo da razmisli o tome kako je život kratak, pa je upitala: “Zašto živimo tako kratko?” Iznenadila se kad je pročitala Psalam 90:10.

U tom trenu susjedi te žene iznenada su počeli vikati. Brat i sestra nisu razumjeli što su govorili, no žena im je objasnila da su ih susjedi vrijeđali i jasno dali do znanja da ne žele da ih posjete Jehovini svjedoci. No žena s kojom su razgovarali bila je nua, najstarija kćerka u obitelji. Otac joj je umro, pa je ona trebala donositi važne obiteljske odluke. Premda su njeni rođaci napali Jehovine svjedoke, ona ih je branila raspravljajući s rođacima na svom materinjem jeziku i rado je uzela ponuđenu literaturu. Nekoliko dana kasnije zapazila je iz automobila Jehovine svjedoke koji su je posjetili, pa je rekla svom bratu neka stane. Njenom se bratu to nije svidjelo, no ona je srdačno pozdravila braću i zaželjela im uspjeh u službi.

Premda je na početku izgledalo da neki otočani ne žele saslušati Jehovine svjedoke koji su posjetili otok, posjetitelji su se uvjerili da su stanovnici Rapa Nuija susretljivi i srdačni. Većina ih je rado saslušala dobru vijest. Od 20 Jehovinih svjedoka koji su se krstili na otoku šestero su otočani. Jedan od njih upoznao je biblijsku istinu tako što je slušao razgovor svoje supruge i Jehovinih svjedoka koji su s njom proučavali Bibliju u susjednoj sobi. Danas su on i njegova supruga kršteni Jehovini svjedoci, a on služi kao sluga pomoćnik u skupštini.

Program drugog dana pokrajinskog sastanka počeo je nakon ručka. Ponovno se okupilo 32 braće i sestara s otoka, 33 delegata te zainteresirane osobe, tako da je gotovo sto osoba prisustvovalo programu, uključujući i javnom predavanju “Kako s ljubavlju i vjerom pobijediti svijet”. Prisutni su imali prilike na djelu vidjeti ljubav koja vlada među Jehovinim narodom, čak među onima koji dolaze iz različitih kultura (Ivan 13:35).

Pokrajinski sastanak bio je prilika i da pokrajinski i oblasni nadglednici održe poseban sastanak s pionirima. Prisustvovala su mu i tri opća pionira s otoka te delegati koji  su opći ili specijalni pioniri. Svima njima sastanak je pružio veliko ohrabrenje.

Sljedećeg su dana neka braća koja rade kao turistički vodiči povela delegate u razgledavanje otoka. Posjetili su kamenolom u kojem se klesalo moaie, obišli su vulkane gdje su se nekada održavala natjecanja te, naravno, Anakenu — predivnu plažu s pijeskom zlatne boje, na koju su se iskrcali prvi kolonisti. *

Skupštinski studij knjige bio je posljednja prilika da delegati budu zajedno sa svojim domaćinima. Nakon sastanka domaćini su iznenadili goste pripremivši im jedno domaće jelo. Kasnije su gosti mogli uživati i u narodnom plesu svojih domaćina odjevenih u narodnu nošnju. Delegati i njihova braća i sestre s Rapa Nuija uvjerili su se da se trud koji su uložili kako bi organizirali ovaj pokrajinski sastanak itekako isplatio.

Delegati su zavoljeli svoju braću i sestre s ovog izoliranog otoka s kojima su proveli nezaboravan tjedan. Teška su srca napustili otok. Uvijek će se rado sjećati svojih novih prijatelja i duhovnog ohrabrenja. Ispraćajući delegate na aerodromu, domaćini su im stavili oko vrata ogrlice koje su napravili od školjaka.

Dok su odlazili, delegati su obećali: “Iorana! Iau he hoki mai e Rapa Nui ee”, što znači: “Doviđenja! Vratit ćemo se, Rapa Nui.” Sigurno bi im bila velika radost ponovno posjetiti svoje nove prijatelje, duhovnu braću i sestre s egzotičnog, dalekog, tajnovitog i gostoljubivog Uskršnjeg otoka!