“LJUDI u Velikoj Britaniji još uvijek vjeruju u Boga, ali ne žele obaveze, ne žele se predati Kristu”, kaže Stephen Tirwomwe, svećenik iz Ugande. On je prije dvadesetak godina preživio nasilno proganjanje svoje crkve u Ugandi. Danas on propovijeda u nekim klubovima u engleskom gradu Leedsu, gdje mu nakon 10-minutne propovijedi slušatelje preotme tombola.

S druge strane Atlantika nedavno oformljena Anglikanska misija u Americi bori se protiv slične duhovne krize. “Sjedinjene Države sada su zemlja s najviše ljudi engleskog govornog područja koji ne pripadaju nijednoj crkvi te su ravnodušni prema duhovnim stvarima”, stoji na službenoj Internet stranici ove misije. “Postajemo zemlja kojoj trebaju misionari.” Razočaran neuspjehom da reformira svoju crkvu, ovaj pokret raskinuo je s tradicijom te zajedno s azijskim i afričkim crkvenim vođama otpočeo “misionarsko djelo u Sjedinjenim Državama”.

No, zašto afrički, azijski i latinoamerički misionari “spašavaju duše” u Europi i Sjevernoj Americi, zemljama koje slove kao kršćanske?

Više od četiri stotine godina revni europski misionari odlazili su u sve veći broj kolonija u Africi, Aziji, Južnoj Americi i na Pacifiku. Išli su s ciljem da svoju vjeru prenesu “nevjernicima” koji su živjeli na tim područjima. S vremenom su se misionari iz američkih kolonija, u kojima je kršćanstvo navodno temelj društva, pridružili europskim misionarima, a potom ih i nadmašili osnivajući vlastite protestantske misije diljem svijeta. No situacija se sada promijenila.

 “[Kršćanstvo] se preselilo u druge zemlje”, kaže Andrew Walls, direktor i osnivač Centra za istraživanje kršćanstva u zemljama koje nisu dio zapadnog svijeta. Godine 1900. među onima koji su se izjašnjavali kao kršćani njih 80 posto bilo je iz Europe i Sjeverne Amerike. Međutim, danas 60 posto svih koji se izjašnjavaju kao kršćani živi u Africi, Aziji i Latinskoj Americi. Nedavno je u jednim novinama pisalo da se “Katolička crkva u Europi oslanja na pomoć svećenika s Filipina i iz Indije” i da “svaki šesti katolički svećenik u Americi dolazi iz neke druge zemlje”. Protestanti koji su u Nizozemsku došli iz Afrike, uglavnom iz Gane, smatraju se “misionarskom crkvom na svjetovnom kontinentu”. A protestantski propovjednici iz Brazila sada pokušavaju u Velikoj Britaniji probuditi vjerski žar. Jedan pisac zapaža: “Misionarska putovanja počela su se odvijati u suprotnom smjeru.”

Izgleda da Europi i Sjevernoj Americi, gdje vlada sve veća sekularizacija, doista trebaju misionari. “U Škotskoj manje od 10 posto kršćana redovito ide u crkvu”, stoji u jednom tjedniku. U Francuskoj i Njemačkoj taj je broj još manji. Jedan drugi novinski članak navodi da je, prema jednoj anketi, “oko 40 posto Amerikanaca i 20 posto Kanađana izjavilo da redovito ide u crkvu”. S druge strane, na Filipinima posjećenost crkava iznosi blizu 70 posto, a slično je i s drugim zemljama u razvoju.

Što je još značajnije, vjernici koji žive na južnoj hemisferi uglavnom su mnogo konzervativniji nego oni na sjevernoj hemisferi. Naprimjer, ankete pokazuju da katolici u Sjedinjenim Državama i Europi sve više sumnjaju u autoritet svećenstva te žele da se vjernike više uključi u crkvene aktivnosti i da žene budu ravnopravne. Za razliku od njih, većina katolika koji žive na južnoj hemisferi prihvaća tradicionalni stav Crkve o tim pitanjima. Budući da na južnoj hemisferi raste broj vjernika, već se naziru još veća neslaganja. Philip Jenkins, povjesničar i izučavatelj religije, predviđa: “Vrlo je vjerojatno da će za 10 ili 20 godina u kršćanskim crkvama vladati takva situacija da vjernici koji žive na jednom kraju svijeta neće moći prepoznati jesu li njihovi suvjernici koji žive na drugom kraju svijeta zaista iste vjere.”

Imajući u vidu ovakav razvoj događaja, Walls kaže da je ozbiljno pitanje “kako kršćani iz Afrike, Azije, Latinske i Sjeverne Amerike te Europe mogu pripadati istoj crkvi, ispovijedati istu vjeru na isti način”. Što ti misliš? Mogu li crkve preživjeti u ovom podijeljenom svijetu? Što je temelj za pravo kršćansko jedinstvo? Sljedeći članak pružit će biblijske odgovore te jasne dokaze da postoji kršćanska vjera koja ujedinjeno i uspješno djeluje diljem svijeta.