RODIO sam se 1930. u selu Umuariamu u jugoistočnom dijelu Nigerije i bio sam prvo od sedmero djece. Moja najstarija sestra umrla je s 13 godina. Roditelji su mi bili anglikanci. Otac je bio zemljoradnik, a majka je znala nešto kupiti, a potom prodati. Pješačila bi oko 30 kilometara od našeg sela do neke od tržnica i tamo kupila kantu palminog ulja. Vratila bi se istog dana kasno navečer. Sutradan bi rano ujutro pješice otišla u grad udaljen oko 40 kilometara kojim prolazi željeznica i tamo prodala ulje. Ako bi uspjela zaraditi na prodaji, a najviše bi zaradila oko 15 centa, kupila bi namirnice za obitelj i vratila se istog dana. To je redovito radila otprilike 15 godina, sve dok nije umrla 1950. godine.

Krenuo sam u školu u našem selu koju je vodila Anglikanska crkva, no da bih završio osnovnu školu morao sam se preseliti u internat udaljen 35 kilometara. Roditelji mi nisu mogli plaćati daljnje školovanje, pa sam počeo tražiti posao. Najprije sam bio sluga u kući jednog željezničara u Lagosu u zapadnoj Nigeriji, a zatim sam radio za jednog državnog službenika u Kaduni na sjeveru Nigerije.  U Benin Cityu, u središnjem dijelu zapadne Nigerije, obavljao sam neke uredske poslove za jednog odvjetnika, a kasnije sam radio u pilani. Odande sam 1953. otputovao u Kamerun, gdje sam živio kod jednog rođaka koji mi je pomogao pronaći posao na jednoj plantaži kaučukovca. Mjesečno sam zarađivao oko osam eura. Radio sam samo fizičke poslove, no dok sam dovoljno zarađivao da bih se prehranio, bio sam zadovoljan.

Sa mnom je radio Silvanus Okemiri, koji je bio Jehovin svjedok. Dok smo sjekli raslinje i stavljali zaštitni pokrov oko stabala kaučukovca, Silvanus bi koristio svaku priliku da mi govori o onome što je naučio iz Biblije. Saslušao bih ga, no nisam ništa poduzimao. Kad je moj rođak saznao da se družim s Jehovinim svjedocima, svim me silama odvraćao od toga. Upozorio me je: “Benji, nemoj odlaziti k gospodinu Okemiriju. On je Jehovin svjedok i siromah. Tko se s njim druži, postat će kao i on.”

Više nisam mogao raditi zbog teških radnih uvjeta, pa sam se početkom 1954. vratio kući. U to je vrijeme Anglikanska crkva zagovarala strog moral, tako da sam odgojen da se gnušam nad nemoralom. Za kratko vrijeme postao sam ogorčen zbog licemjerja drugih vjernika. Premda su riječima zastupali biblijska moralna mjerila, postupali su sasvim suprotno (Matej 15:8). Više puta sam raspravljao s ocem o tome, što je narušilo naš odnos. Stoga sam jedne večeri otišao od kuće.

Preselio sam se u Omobu, gradić kojim prolazi željeznička pruga. Tamo sam stupio u kontakt s Jehovinim svjedocima. Priscilla Isiocha, koju sam poznavao iz svog sela, dala mi je brošurice “Dobra vijest o Kraljevstvu” i Nakon Harmagedona — Božji novi svijet. * Nakon što sam ih pročitao s velikim zanimanjem, bio sam uvjeren da sam pronašao istinu. U crkvi se nije razmatralo Bibliju, nego se pretežno naučavalo ljudske tradicije. No literatura Jehovinih svjedoka često je citirala Bibliju.

Nešto manje od mjesec dana kasnije upitao sam brata i sestru Isiocha kada idu u svoju crkvu. Kad sam prvi puta došao na sastanak Jehovinih svjedoka, ništa nisam razumio. Članak iz Kule stražare koji se razmatralo govorio je o napadu ‘Goga od Magoga’, koji se spominje u proročanskoj knjizi Ezehijela (Ezehijel 38:1, 2). Mnoge izraze nisam razumio, no duboko me se dojmilo što su me prisutni srdačno pozdravili, stoga sam odlučio doći i sljedeće nedjelje. Na sljedećem sastanku govorilo se o propovijedanju, pa sam pitao Priscillu kad oni idu propovijedati. Treće nedjelje išao sam s njima u službu propovijedanja s malom Biblijom u ruci. Nisam imao ni biblijsku literaturu ni torbu. Usprkos tome, postao sam objavitelj Kraljevstva i na kraju mjeseca izvijestio sudjelovanje u službi!

Nitko nije proučavao Bibliju sa mnom, no kad god bih posjetio brata i sestru Isiocha, razgovarali bismo o učenjima i utješnim mislima iz Biblije te bi mi dali literaturu. Jedanaestog prosinca 1954. na oblasnom kongresu u Abi simbolizirao sam svoje predanje Jehovi krštenjem u vodi. Rođak s kojim sam živio i od kojeg sam učio zanat prestao me izdržavati i poučavati, a nije mi ni platio  posao koji sam radio za njega. No nisam mu to uzeo za zlo. Dobar odnos s Bogom bio mi je dovoljan razlog da budem sretan. On mi je pružao utjehu i duševni mir. Drugi Jehovini svjedoci pritekli su mi u pomoć. Brat i sestra Isiocha davali su mi hranu, a drugi su mi posudili novac koji sam uložio kako bih nešto zaradio baveći se trgovinom. Sredinom 1955. kupio sam rabljeni bicikl, a u ožujku 1956. počeo sam služiti kao opći pionir. Nedugo zatim vratio sam dugove. Skromno sam zarađivao, no mogao sam se izdržavati. Bio sam zadovoljan onim što mi je Jehova omogućio da imam.

Nakon što sam imao vlastiti dom, najveća briga bila mi je da svojoj tjelesnoj braći i sestrama pomognem u duhovnom pogledu. Otac se zbog predrasuda i ozbiljnih sumnji protivio tome da postanem Jehovin svjedok. Kako onda da svojoj braći i sestrama pomognem upoznati biblijsku istinu? Predložio sam ocu da financijski pomažem svom mlađem bratu Ernestu, pa mu je dopustio da živi sa mnom. Ernest je brzo prihvatio istinu i 1956. se krstio. Otac je zbog toga postao još veći protivnik. Usprkos tome, moja sestra i njen suprug također su upoznali istinu. Kad sam razgovarao s ocem da moja druga sestra, Felicia, provede školske praznike kod mene, otac je nerado pristao na to. Ubrzo se i Felicia krstila kao Jehovin svjedok.

Godine 1959. došao sam po svoju treću sestru, Bernice, kako bih je odveo da živi kod Ernesta. Tada me otac napao, optuživši me da mu kradem djecu. Nije želio prihvatiti činjenicu da su njegova djeca sama odlučila služiti Jehovi. Otac se zakleo da nikada neće dopustiti Bernice da pođe sa mnom. No Jehovina ruka nije bila prekratka — Bernice je već sljedeće godine provela školske praznike kod Ernesta. I ona je poput svojih sestara prihvatila istinu i krstila se.

U rujnu 1957. započeo sam sa specijalnom pionirskom službom, što je značilo da mjesečno provodim 150 sati u djelu propovijedanja. Suradnik mi je bio Sunday Irogbelachi, a služili smo na ogromnom području grada Akpu-na-abuoa (Etche). Na prvom pokrajinskom sastanku koji smo posjetili nakon dolaska na to područje krstilo se 13 osoba iz naše grupe. Presretni smo što danas na tom području ima 20 skupština!

Godine 1958. upoznao sam Christianu Azuike, opću pionirku iz skupštine Aba-Istok. Duboko me se dojmila njena revnost. Vjenčali smo se u prosincu te godine. Početkom 1959. bio sam pozvan da kao putujući nadglednik posjećujem i jačam skupštine naše duhovne braće. Do 1972. godine supruga i ja posjetili smo gotovo sve skupštine Jehovinog naroda u istočnoj te središnjem dijelu zapadne Nigerije.

Skupštine su bile dosta udaljene, a glavno prijevozno sredstvo bio nam je bicikl. Kad smo služili u skupštinama u većim gradovima, braća bi nam platila prijevoz taksijem do sljedeće skupštine. Ponekad smo bili smješteni u prostoriju bez stropa gdje je na podu bila samo zemlja. Spavali smo na krevetima napravljenim od kolaca rafije, vrste afričke palme. Neki kreveti imali su slamaricu prekrivenu rogožinom, a neki nisu imali ni to. Bez obzira na to što smo i koliko imali jesti, nismo bili nezadovoljni. Budući da smo već ranije naučili biti zadovoljni najosnovnijim stvarima, bili smo zadovoljni svakim jelom koje su nam domaćini pripremili, što su oni cijenili. U to vrijeme u nekim gradovima nije bilo električne struje, tako da smo sa sobom uvijek nosili petrolejsku lampu. Usprkos teškim okolnostima, proveli smo mnoge lijepe trenutke sa skupštinama.

Tijekom tih godina uvjerili smo se koliko je vrijedan savjet apostola Pavla: “Imajući  hranu, odjeću i zaklon, budimo zadovoljni time” (1. Timoteju 6:8). Pavao je u teškim okolnostima naučio tajnu kako ostati zadovoljan. U čemu je bila tajna? Objasnio je: “Ja znam kako je oskudijevati, znam i kako je imati obilje. U svemu i u svim okolnostima naučio sam tajnu: i kako biti sit i kako gladovati, i kako imati obilje i kako trpjeti oskudicu.” Mi smo naučili istu tajnu. Ukazujući na Boga, Pavao je nadalje rekao: “Za sve imam snage uz pomoć onoga koji mi daje snagu” (Filipljanima 4:12, 13). Koliko smo se samo puta uvjerili u istinitost tih riječi! Bili smo blagoslovljeni tako što smo bili zadovoljni, što smo u punoj mjeri sudjelovali u korisnim kršćanskim aktivnostima te što smo imali unutarnji mir.

Krajem 1959. rodio nam se prvi sin, Joel, a nakon njega, 1962, rodio se Samuel. Christiana i ja nastavili smo služiti u putujućoj službi, posjećujući skupštine zajedno s našim sinovima. U Nigeriji je 1967. izbio građanski rat. Škole su bile zatvorene zbog stalnih zračnih napada. Moja je supruga radila kao učiteljica prije nego mi se pridružila u putujućoj službi, pa je tijekom rata poučavala naše sinove kod kuće. Samuel je sa šest godina znao čitati i pisati. Kad je nakon rata krenuo u školu, bio je za dva razreda napredniji od svojih vršnjaka.

Nismo bili svjesni koliko je teško odgajati djecu i istovremeno biti u putujućoj službi. No 1972. bili smo imenovani za specijalne pionire i to nam je svima koristilo. Nismo morali putovati i tako smo se mogli u dovoljnoj mjeri posvetiti duhovnim potrebama naše obitelji. Vrlo smo rano učili sinove koliko je važno da budu zadovoljni onim što nam je Bog omogućio da imamo. Samuel se krstio 1973, a Joel je te godine počeo s općom pionirskom službom. Obojica su se oženila primjernim kršćankama i danas odgajaju vlastitu djecu u istini.

Građanski je rat izbio kad sam kao pokrajinski nadglednik s obitelji bio u posjeti jednoj skupštini u gradu Onitshi. Rat nas je još više uvjerio koliko je isprazno okupirati se pribavljanjem materijalnih stvari ili uzdati se u njih. Gledao sam ljude kako bježe ne bi li sačuvali život i ostavljaju za sobom na cesti vrlo vrijedne stvari.

Kako se sukob zaoštravao, svi sposobni muškarci bili su pozvani u vojsku. Mnogu se braću mučilo jer su odbila služiti vojsku. Nismo se mogli slobodno kretati. Zbog nestašice hrane zemljom je vladao kaos. Cijena pola kilograma kasave porasla je sa 6 centa na 12 eura, a cijena šalice soli sa 7 eura na 37 eura. Mlijeka, maslaca i šećera nije ni bilo. Da bismo preživjeli, jeli smo mljevenu nezrelu papaju pomiješanu s malo brašna od kasave. Jeli smo skakavce, koru kasave, lišće hibiskusa i slonovu travu — sve što smo mogli pronaći. Meso je bilo luksuz, pa sam za našu djecu hvatao guštere. Koliko je god situacija bila teška, Jehova se uvijek brinuo za nas.

 Pa ipak, tijekom rata još je veću opasnost predstavljala duhovna glad. Mnoga su braća pobjegla iz ratnog područja u džunglu ili u sela, pa su ostala bez većine, ako ne i sve biblijske literature. Osim toga, vladina vojska postavila je barikade, tako da se u Biafru nije moglo dostaviti novu biblijsku literaturu. Premda je većina skupština nekako uspijevala održavati sastanke, braća nisu mogla primati uputstva podružnice, što se loše odrazilo na njihovu duhovnost.

Putujući nadglednici davali su sve od sebe kako bi i dalje posjećivali sve skupštine. Budući da su mnoga braća pobjegla iz gradova, tražio sam ih na raznim mjestima. Jednom sam suprugu i djecu ostavio na sigurnom i putovao mjesec i po dana po selima i džungli kako bih pronašao braću.

Kad sam bio u posjeti skupštini u gradu Ogbunki, saznao sam da se veća grupa Jehovinih svjedoka nalazi nedaleko od grada Isuochia (Okigwe). Zamolio sam da se toj grupi prenese poruka da se okupi na jednoj plantaži indijskih oraščića kod sela Umuaku. Jedan stariji brat i ja vozili smo se biciklima 15 kilometara do te plantaže na kojoj se zajedno s djecom okupilo oko 200 braće i sestara. Jedna pionirka pomogla mi je da dođem do još jedne grupe od stotinjak braće koja su pobjegla u šumu Lomara.

Među hrabrom braćom iz ratom opustošenog grada Owerri bio je i brat Lawrence Ugwuegbu. On mi je rekao da se i u Ohaji nalazi mnogo braće. Budući da su vojnici okupirali to područje, braća se nisu mogla slobodno kretati. Tako smo taj brat i ja noću putovali biciklima do jednog brata u čijem se dvorištu okupilo oko 120 braće. Iskoristili smo priliku i posjetili još neku braću u njihovim skrovištima.

Brat Isaac Nwagwu riskirao je život kako bi mi pomogao pronaći i drugu braću koja su morala pobjeći. Prevezao me kanuom preko rijeke Otamiri kako bih posjetio oko 150 braće u selu Egbu-Etcheu. Jedan brat uzbuđeno je rekao: “Ovo je najbolji dan u mom životu! Mislio sam da neću doživjeti da ponovno vidim pokrajinskog nadglednika. Sad mogu biti miran ako stradam u ratu.”

Budući da se regrutiralo muškarce, bio sam u opasnosti, no Jehova me uvijek iznova štitio. Jednog poslijepodneva dok sam se cestom vraćao kući, nakon što sam se sastao s oko 250 braće, na barikadi su me zaustavili specijalci. “Zašto nisi u vojsci?” upitali su me. Objasnio sam da sam misionar i da propovijedam o Božjem Kraljevstvu. Bilo mi je jasno da će me uhapsiti. Brzo sam se pomolio u sebi i rekao zapovjedniku: “Molim vas, pustite me.” On mi je začudo odgovorio: “Rekao si da te trebamo pustiti?” “Da”, odgovorio sam, “pustite me.” Nato mi je rekao: “Slobodan si, možeš ići.” Nitko od vojnika nije rekao niti riječ (Psalam 65:1, 2).

Po završetku rata 1970. nastavio sam služiti kao pokrajinski nadglednik. Bilo mi je drago  što sam mogao pomoći oko reorganizacije skupština. Kasnije smo Christiana i ja služili kao specijalni pioniri, a 1976. ponovno sam imenovan za pokrajinskog nadglednika. Sredinom te godine počeo sam služiti kao oblasni nadglednik. Sedam godina kasnije supruga i ja pozvani smo da služimo u podružnici Jehovinih svjedoka u Nigeriji, gdje smo i danas. Ovdje u podružnici uvijek se jako radujemo kad ponovno vidimo braću i sestre koje smo upoznali za vrijeme građanskog rata ili u nekom drugom periodu, a koji sve do danas vjerno služe Jehovi.

Christiana mi je svih ovih godina pružala izvanrednu podršku i vjerno me pratila. Premda je od 1978. stalno imala zdravstvenih problema, svojim pozitivnim stavom i odlučnošću pomagala mi je da ustrajem u službi. Doista smo se uvjerili u istinitost psalmistovih riječi: “Jehova će ga ukrijepiti bolna na odru” (Psalam 41:3).

Kad se osvrnem na sve ove godine ispunjene teokratskim aktivnostima, ne mogu da ne zahvalim Jehovi za divne blagoslove. Zadovoljan sam onim što mi daje i mogu reći da sam istinski sretan. Neizmjeran je blagoslov što supruga i ja, moja tjelesna braća i sestre te moja djeca i njihove obitelji zajedno služimo Jehovi. Jehova mi je omogućio da vodim sretan i ispunjen život. Ispunio mi je sve želje.