APOSTOL Pavao detaljno je opisao kako se Gospodinova večera treba održavati. Napisao je: “Ja sam od Gospodina primio ono što sam vam i predao, da je Gospodin Isus one noći u kojoj je trebao biti predan uzeo kruh i, nakon što je zahvalio, razlomio ga je i rekao: ‘Ovo predstavlja moje tijelo koje je za vas. Činite ovo meni na spomen.’ Isto je učinio i s čašom nakon što je večerao, govoreći: ‘Ova čaša predstavlja novi savez na temelju moje krvi. Činite ovo, kad god je pijete, meni na spomen.’ Jer kad god jedete ovaj kruh i pijete ovu čašu, objavljujete Gospodinovu smrt, dok on ne dođe” (1. Korinćanima 11:23-26).

Kao što je Pavao i rekao, Isus je Gospodinovu večeru uspostavio “one noći u kojoj je trebao biti predan”, odnosno one noći u kojoj ga je Juda Iskariot predao židovskim vjerskim vođama koji su na Rimljane vršili pritisak da Krista pribiju na stup. Večera se održala u četvrtak navečer, 31. ožujka 33. n. e. Isus je na mučeničkom stupu umro u petak poslijepodne, 1. travnja. Budući da prema židovskom kalendaru dan počinje uvečer i traje do večeri sljedećeg dana, Isus Krist uspostavio je Gospodinovu večeru istog dana kad je i umro — 14. nisana 33. n. e.

Oni koji su tada uzeli kruh i vino trebali su to i dalje činiti Isusu “na spomen”. Zato se Gospodinova večera naziva i Spomen-svečanost obilježavanja Kristove smrti.

Odgovor ćemo saznati ako shvatimo značaj Isusove smrti. Isus je umro kao najveći zastupnik Jehovinog prava na vrhovnu vlast. Time je dokazao da je Sotona lagao kad je ljude optužio da Bogu služe samo iz sebičnih poticaja (Job 2:1-5; Priče Salamunove 27:11). Osim toga, budući da je umro kao savršeni čovjek, Isus je ‘dao svoju dušu kao otkupninu u zamjenu za mnoge’ (Matej 20:28). Kad je sagriješio Bogu, Adam više nije bio savršen i propustio je priliku da živi vječno. No “Bog je toliko ljubio svijet da je dao svog jedinorođenog Sina, da nitko tko pokazuje vjeru u njega ne bude uništen,  nego da ima vječni život” (Ivan 3:16). Da, “plaća koju daje grijeh je smrt, a dar koji daje Bog je vječni život preko Krista Isusa, našeg Gospodina” (Rimljanima 6:23).

Tako je smrt Isusa Krista povezana s dva najveća izraza ljubavi — snažnom ljubavi prema čovječanstvu koju je Jehova pokazao davši svog Sina i samopožrtvovnom ljubavi koju je Isus pokazao dobrovoljno davši svoj život. Spomen-svečanost obilježavanja Isusove smrti uzvisuje ova dva izraza ljubavi. Budući da je ta ljubav i nama pružena, zar ne bismo trebali pokazati zahvalnost za nju? Jedan način na koji to možemo učiniti jest da prisustvujemo obilježavanju Gospodinove večere.

Prilikom uspostavljanja Gospodinove večere Isus je upotrijebio kruh i čašu crnog vina kao simbole. Isus je uzeo kruh i “nakon što je zahvalio, razlomio ga je i rekao: ‘Ovo predstavlja moje tijelo koje je za vas’” (1. Korinćanima 11:24). Taj hrskavi kruh trebalo je razlomiti da bi ga se razdijelilo i pojelo, budući da je bio napravljen od brašna i vode, a bez kvasca. U Bibliji je kvasac simbol grijeha (Matej 16:11, 12; 1. Korinćanima 5:6, 7). Isus je bio bez grijeha. Zato je njegovo savršeno ljudsko tijelo služilo kao odgovarajuća otkupna žrtva za čovječanstvo (1. Ivanova 2:1, 2). Kruh bez kvasca doista je prikladan simbol Kristovog bezgrešnog tijela.

Isus je također uputio molitvu zahvale za čisto crno vino i rekao: “Ova čaša predstavlja novi savez na temelju moje krvi” (1. Korinćanima 11:25). Crno vino predstavljalo je Isusovu krv. Kao što je krv žrtvovanih bikova i jaraca učinila pravomoćnim savez Zakona koji je 1513. pr. n. e. sklopljen između Boga i Izraela, tako je i prolivena Isusova krv učinila pravomoćnim novi savez.

Da bismo saznali tko na Spomen-svečanosti ima pravo uzeti simbole, odnosno kruh i vino, trebamo razumjeti što je novi savez i tko su sudionici tog saveza. Biblija kaže: “Evo, idu dani, govori Jehova, kad ću učiniti s domom Izraelovim i s domom Judinim nov savez. (...) Metnuću zakon svoj u njih, i na srcu njihovu napisaću ga, i biću im Bog i oni će mi biti narod. (...) Jer ću im oprostiti bezakonja njihova, i grijeha njihovih neću više spominjati” (Jeremija 31:31-34).

Novi savez omogućava ljudima jedan poseban odnos s Jehovom Bogom. Određena grupa ljudi postaje putem tog saveza njegov narod, a on postaje njihov Bog. Jehovin je zakon napisan u njima, u njihovom srcu, a čak i oni koji nisu obrezani Židovi mogu biti dio tog novog saveza s Bogom (Rimljanima 2:29). Biblijski pisac Luka napisao je da je Bog “obratio pažnju na nacije da iz njih uzme narod za svoje ime” (Djela apostolska 15:14). Prema 1. Petrovoj 2:10 oni ‘nekad nisu bili narod, a sada su Božji narod’. Biblija za njih kaže da su ‘Izrael Božji’, odnosno duhovni Izraelci (Galaćanima 6:16; 2. Korinćanima 1:21). Dakle, novi savez je savez između Jehove Boga i duhovnog Izraela.

Pored toga, Isus je osobno sklopio jedan drugačiji savez sa svojim učenicima posljednje noći koju je proveo s njima. Rekao im je:  “Ja sklapam savez s vama, kao što je moj Otac sklopio savez sa mnom, za kraljevstvo” (Luka 22:29). Ovaj savez zove se savez za Kraljevstvo. Broj nesavršenih ljudi koji su sudionici saveza za Kraljevstvo iznosi 144 000. Nakon što uskrsnu u nebeski život, vladat će s Kristom kao kraljevi i svećenici (Otkrivenje 5:9, 10; 14:1-4). Dakle, oni koji su u novom savezu s Jehovom Bogom također su sudionici saveza za Kraljevstvo koji su sklopili s Isusom Kristom. Jedino oni imaju pravo uzeti kruh i vino na proslavi Gospodinove večere.

No kako osobe koje na Spomen-svečanosti uzimaju kruh i vino znaju da su u takvom posebnom odnosu s Bogom i da su Kristovi sunasljednici? Pavao objašnjava: “Sam [sveti] duh svjedoči s našim duhom [našim umom i srcem] da smo Božja djeca. Dakle, ako smo djeca, i nasljednici smo: nasljednici Božji, a sunasljednici Kristovi, ako trpimo zajedno s njim da bismo zajedno s njim bili i proslavljeni” (Rimljanima 8:16, 17).

Bog je Kristove sunasljednike odabrao, odnosno pomazao, putem svog svetog duha, ili djelujuće sile. Zbog toga su ti pomazani kršćani sigurni da su nasljednici Kraljevstva i zato se nadaju vječnom životu na nebu. Oni osjećaju da se sve što Biblija kaže o nebeskom životu odnosi točno na njih. Osim toga, oni su voljni žrtvovati sve što je povezano s njihovim zemaljskim životom, uključujući i sam život i svaku vezu s drugim ljudima. Iako duhom pomazani kršćani znaju da će život na rajskoj Zemlji biti predivan, to nije ono čemu se oni nadaju (Luka 23:43). Pod utjecajem Božjeg duha, a ne krivih vjerskih gledišta, oni imaju čvrstu nadu u život na nebu i zato s pravom mogu uzeti kruh i vino na Spomen-svečanosti.

Pretpostavimo da osoba nije posve sigurna je li član novog saveza i saveza za Kraljevstvo. Osim toga, što ako joj Božji duh nije posvjedočio da je jedan od Kristovih sunasljednika? To je znak da ta osoba nema pravo na Spomen-svečanosti uzeti simbole, odnosno kruh i vino. Kad bi se netko namjerno predstavljao kao onaj tko je pozvan da na nebu bude kralj i svećenik, a da za to nema temelja, time bi izazvao Božje negodovanje (Rimljanima 9:16; Otkrivenje 22:5).

Treba li Isusovu smrt obilježavati jednom tjedno ili možda čak svakog dana? Krist je uspostavio Gospodinovu večeru i nepravedno je ubijen na dan Pashe. Pasha se slavila samo jednom godišnje, 14. nisana, kao uspomena na oslobođenje Izraelaca iz egipatskog ropstva (2. Mojsijeva 12:6, 14; 3. Mojsijeva 23:5). Stoga smrt ‘Krista, naše pashe’, treba obilježavati samo jednom godišnje, a ne svakog tjedna ili dana (1. Korinćanima 5:7). Dok održavaju Gospodinovu večeru, kršćani čine sve što je i Isus činio prilikom njene uspostave.

No što onda znače sljedeće Pavlove riječi: “Kad god jedete ovaj kruh i pijete ovu čašu, objavljujete Gospodinovu smrt, dok on ne dođe”? (1. Korinćanima 11:26). Pavao je ovdje upotrijebio grčku riječ koja znači “svaki put kada” ili “uvijek kada”. Dakle, htio je reći da pomazani kršćani svaki put kada uzimaju  kruh i vino kao simbole obznanjuju svoju vjeru u Isusovu otkupnu žrtvu.

Pomazani kršćani obilježavat će Kristovu smrt “dok on ne dođe”. Ova će se svečanost održavati dok Isus ne dođe kako bi tijekom svoje prisutnosti pomazane sljedbenike uzeo na nebo, uskrsavajući ih u duhovni život (1. Solunjanima 4:14-17). To je u skladu s onim što je Krist rekao jedanaestorici vjernih apostola: “Ako odem i pripremim vam mjesto, ponovno ću doći i primiti vas u svoj dom, da i vi budete tamo gdje sam ja” (Ivan 14:3).

Je li neophodno da netko na Spomen-svečanosti uzima kruh i vino da bi imao koristi od Isusove žrtve i da bi primio vječni život na Zemlji? Ne. Ništa u Bibliji ne ukazuje na to da će, nakon što na Zemlji uskrsnu, bogobojazni ljudi poput Noe, Abrahama, Sare, Izaka, Rebeke, Josipa, Mojsija i Davida ikada uzimati te simbole. Pa ipak, oni i svi ostali koji žele vječno živjeti na Zemlji trebat će pokazivati vjeru u Boga i Krista te u Isusovu otkupnu žrtvu koju je Jehova omogućio (Ivan 3:36; 14:1). Da bi dobio vječni život, i ti moraš pokazivati takvu vjeru. Prisustvujući godišnjem obilježavanju Kristove smrti podsjetit ćeš se na tu veliku žrtvu te će se produbiti i tvoja zahvalnost za nju.

Apostol Ivan istaknuo je važnost Isusove žrtve kad je svojim pomazanim suvjernicima rekao: “Ovo vam pišem da ne biste počinili grijeh. No ako tko i počini grijeh, imamo pomoćnika kod Oca: Isusa Krista, pravednika. On je pomirbena žrtva za naše grijehe, i ne samo za naše nego i za one cijeloga svijeta” (1. Ivanova 2:1, 2). Isusova žrtva je pomirbena žrtva za grijehe pomazanika. No njegova žrtva pokriva grijehe cijeloga svijeta i ljudima koji su poslušni Bogu omogućava vječni život.

Hoćeš li 4. travnja 2004. prisustvovati svečanom obilježavanju Isusove smrti? Jehovini svjedoci obilježavat će je diljem svijeta na mjestima gdje se inače sastaju. Ako i ti dođeš, moći ćeš mnogo toga saznati iz jednog vrlo važnog biblijskog predavanja. Podsjetit ćeš se na to koliko su mnogo Jehova Bog i Isus Krist učinili za nas. Osim toga, druženje s onima koji duboko poštuju Boga i Krista te Isusovu otkupnu žrtvu koristit će ti u duhovnom pogledu. Ova prigoda može u tebi ojačati želju da i sam osjetiš Božju nezasluženu dobrotu koja omogućava vječni život. Stoga nemoj dopustiti da te išta spriječi da prisustvuješ ovoj divnoj proslavi koja veliča i raduje našeg nebeskog Oca, Jehovu Boga.