“DOISTA je rijetkost vidjeti toliko europskih šefova država okupljenih na jednom mjestu, kao što je to danas ovdje slučaj.” Roman Herzog, bivši predsjednik Savezne Republike Njemačke, rekao je to u listopadu 1998. Ove riječi izgovorio je pred slušateljstvom koje je uključivalo četiri kralja, četiri kraljice, dva princa, jednog velikog vojvodu i nekoliko predsjednika. Ovaj skup pod pokroviteljstvom Vijeća Europe bio je jedan od izuzetno važnih događaja u 50 godina povijesti suvremene Njemačke. Povodom čega se održao ovaj skup?

U listopadu 1998. bila je 350. godišnjica mirovnog sporazuma u Vestfaliji. Mirovni sporazumi često su prekretnica u povijesti. U tom je pogledu Vestfalski mir bio nešto posebno. Potpisivanje tog sporazuma godine 1648. značilo je kraj Tridesetogodišnjeg rata i rođenje suvremene Europe kao kontinenta na kojem vladaju suverene države.

U srednjem vijeku najmoćnije institucije u Europi bile su Rimokatolička crkva i Sveto Rimsko Carstvo. Carstvo se sastojalo od mnogo teritorijalnih jedinica raznih veličina te je zauzimalo područja koja su sada dio Austrije, Češke Republike, istočne Francuske, Njemačke, Švicarske, Nizozemske, Belgije, Luksemburga i Italije. Budući da su veći dio carstva sačinjavali njemački teritoriji, ono je dobilo naziv Sveto Rimsko Carstvo Njemačkog Naroda. Svaka teritorijalna jedinica imala je određenu mjeru autonomije, a njome je vladao knez. Sam car bio je rimokatolik iz austrijske dinastije Habsburgovaca. Stoga je Europa, s papinstvom i moćnim carstvom na čelu, bila čvrsto u rukama rimokatolika.

Međutim, u 16. i 17. stoljeću uzdrman je dotada ustaljeni poredak. Diljem Europe raslo je nezadovoljstvo zbog skandala u Rimokatoličkoj crkvi. Vjerski reformatori poput Martina Luthera i Jeana Calvina zagovarali su povratak biblijskim vrijednostima. Luther i Calvin naišli su na podršku velikog broja ljudi, a iz tog su pokreta izrasle reformacija i protestantske religije. Reformacija je uzrokovala podjelu Carstva na tri vjere — katoličku, luteransku i kalvinističku.

Katolici su bili sumnjičavi prema protestantima, a protestanti su prezirali svoje katoličke suparnike. Takva je klima dovela do formiranja Protestantske unije i Katoličke lige početkom 17. stoljeća. Neki kneževi priklonili su se Uniji, dok su drugi stali uz Ligu. Europa, a osobito Sveto Rimsko Carstvo, postala je zbog općeg nepovjerenja pravo bure baruta kojemu je trebala samo jedna iskra da eksplodira. Kad se iskra na koncu pojavila, počeo je sukob koji je trajao sljedećih 30 godina.

Protestantski vladari pokušali su od katoličkih Habsburgovaca ishoditi veće vjerske  slobode. No ustupci se nisu rado činili, a u razdoblju između 1617. i 1618. dvije luteranske crkve u Češkoj bile su silom zatvorene. Taj je potez razljutio protestantske plemiće koji su nagrnuli u jedan praški dvorac, uhvatili tri katolička službenika i bacili ih kroz prozor. Ovaj čin bio je iskra koja je zapalila Europu.

Iako su navodno slijedili Kneza Mira, Isusa Krista, pripadnici ovih dviju religija postali su sada smrtni neprijatelji (Izaija 9:6). U bici na Bíloj Hori (Bijeloj gori) Katolička je liga nanijela težak poraz Uniji, što je dovelo do njenog sloma. Protestantski velikaši pogubljeni su na praškoj tržnici. U Češkoj je imovina protestanata koji se nisu htjeli obratiti bila konfiscirana i podijeljena katolicima. Knjiga 1648—Krieg und Frieden in Europa (1648. — rat i mir u Europi) kaže da je ta konfiskacija bila “jedna od najvećih ikada izvršenih u srednjoj Europi”.

Ono što je počelo kao vjerski sukob u Češkoj preraslo je u sukob više zemalja koje su se borile za prevlast i moć. Tijekom sljedećih 30 godina Danska, Francuska, Nizozemska, Španjolska i Švedska uključile su se u rat. Katolički i protestantski vladari, uglavnom pohlepni i željni moći, nisu prezali ni od čega da bi stekli političku prevlast i bogatstvo. Tridesetogodišnji rat dijeli se u četiri razdoblja, a svako je dobilo ime po glavnim protivnicima Carstva. Enciklopedije i priručnici navode da su to češko-falačko, donjosasko-dansko, švedsko i švedsko-francusko razdoblje rata. Većina borbi odvijala se na području Svetog Rimskog Carstva.

Tadašnje oružje bili su pištolji, muškete te mali i veliki topovi, a među glavnim proizvođačima oružja bila je Švedska. Katolici i protestanti bili su u totalnom ratu. Vojnici su išli u boj uzvikujući ili “Sveta Marijo” ili “Bog je s nama”. Prolazeći njemačkim krajevima pljačkali su i harali, postupajući s neprijateljima i civilima kao da su životinje. Rat se izrodio u barbarstvo. U kakvoj je to samo suprotnosti s biblijskim proročanstvom koje kaže: “Neće dizati mača narod na narod, niti će se više učiti ratu”! (Mihej 4:3).

Čitav jedan naraštaj Nijemaca odrastao je u ratnom okruženju, a izmučeno stanovništvo čeznulo je za mirom. Mir se mogao uspostaviti da među vladarima nije postojao sukob interesa. Kako je rat gubio svoj vjerski karakter i poprimao izrazito svjetovna obilježja, tako je politika sve više izbijala u prvi plan. Ironično je da je ovu promjenu ubrzao visoki dostojanstvenik Katoličke crkve.

Armand Jean du Plessis službeno se zvao kardinal Richelieu. On je u Francuskoj  od 1624. do 1642. bio kraljev ministar. Richelieu je Francusku želio učiniti najmoćnijom europskom silom. Zato je pokušao oslabiti moć Habsburgovaca, unatoč tome što su i oni bili katolici. Kako je to činio? Davao je novčanu pomoć protestantskim vojskama iz njemačkih područja, Danske, Nizozemske i Švedske, vojskama koje su se borile protiv Habsburgovaca.

Godine 1635. Richelieu je prvi put u rat poslao francuske trupe. U knjizi Vivat pax—Es lebe der Friede! (Vivat pax — Živio mir!) objašnjava se da je u svom posljednjem stadiju “Tridesetogodišnji rat prestao biti vjerski sukob. (...) Rat je postao borba za političku prevlast u Europi.” Ono što je počelo kao vjerski sukob katolika i protestanata završilo je kao sukob u kojem su se katolici i protestanti zajednički borili protiv drugih katolika. Katolička liga oslabila je već početkom 1630-ih, a 1635. potpuno se raspala.

Pljačka, ubijanje, silovanje i bolest harali su Europom. S vremenom je želju za mirom ojačala spoznaja da u ovom ratu nitko ne može pobijediti. U knjizi Vivat pax—Es lebe der Friede! stoji da su “krajem 1630-ih kneževi konačno shvatili da im više ni sva vojna moć neće biti od koristi u ostvarivanju njihovog cilja”. Svi su željeli mir, no na koji ga se način moglo uspostaviti?

Ferdinand III (car Svetog Rimskog Carstva), francuski kralj Luj XIII i švedska kraljica Kristina složili su se da treba početi s pregovorima o miru i da njima trebaju prisustvovati svi sudionici rata. Za pregovore su odabrane dvije lokacije — gradovi Osnabrück i Münster u njemačkoj pokrajini Vestfaliji. Oni su izabrani jer se nalaze na pola puta između glavnog grada Švedske i Francuske. Pregovori su započeli 1643. kad je oko 150 delegacija, od kojih su neke imale mnoštvo savjetnika, došlo u ta dva grada — katolički izaslanici okupili su se u Münsteru, a protestantski u Osnabrücku.

Sudionici su prvo dogovorili neka pravila i protokole da bi se utvrdile stvari kao što su titule i položaj izaslanika, raspored sjedenja i način vođenja pregovora. Nakon toga započeli su mirovni pregovori, a prijedlozi i ponude prenosili su se od jedne delegacije do druge putem posrednika. Nakon gotovo pet godina — tijekom kojih je rat i dalje trajao — dogovoreni su uvjeti mira. Vestfalski mirovni ugovor sadržavao je više dokumenata. Jedan je sporazum potpisan između cara Ferdinanda III i Švedske, a jedan drugi između cara i Francuske.

Na vijest o miru zavladala je opća radost. Rat koji je započela jedna simbolična iskra završio se doslovnim vatrometom. Vatromet je osvjetljavao nebo raznih gradova. Zvonila su crkvena zvona, topovi grmjeli u pozdrav, a ljudi pjevali na ulicama. Je li Europa sada mogla očekivati trajni mir?

Vestfalskim sporazumom priznato je načelo suverenosti zemalja. Naime, svaka se strana obavezala da će poštivati teritorijalna prava ostalih strana i da se neće miješati u njihove unutarnje poslove. Tako je nastala suvremena Europa — Europa suverenih država. No neke od tih država sporazumom su dobile više nego ostale.

Francuska je postala jedna od vodećih sila, a Nizozemska i Švicarska stekle su neovisnost. Njemačkim samoupravnim teritorijima,  od kojih su mnogi teško stradali u ratu, sporazum nije posve išao u prilog. O sudbini Njemačke donekle su odlučile druge zemlje. U djelu The New Encyclopædia Britannica stoji: “Koliko su njemački knezovi dobili ili izgubili ovisilo je o apetitu vodećih sila — Francuske, Švedske i Austrije.” Umjesto da se ujedine u jednu državu, njemački teritoriji ostali su podijeljeni kao i prije rata. Osim toga, neki dijelovi Njemačke pripali su stranim silama, primjerice područja uz glavne njemačke rijeke — Rajnu, Labu i Odru.

Katolička, luteranska i kalvinistička vjera postale su ravnopravne. No nisu svi zbog toga bili sretni. Papa Inocent X snažno se protivio sporazumu i proglasio ga nevažećim. Pa ipak, u sljedeća tri stoljeća nije bilo većih promjena na vjerskom planu. Iako ljudi kao pojedinci još nisu uživali pravu vjersku slobodu, bili su joj jedan korak bliže.

Sporazum je okončao Tridesetogodišnji rat, a s njim i mnoga neprijateljstva. Bio je to posljednji veliki vjerski rat u Europi. Ratovi nisu prestali, ali više ih nije uzrokovala religija, već politika i ekonomija. No to ne znači da religija više nije imala nikakvu ulogu u ratovima u Europi. U Prvom i Drugom svjetskom ratu njemački su vojnici na svom opasaču imali kopču s dobro poznatim natpisom: “Bog je s nama.” U vrijeme tih užasnih sukoba katolici i protestanti ponovo su se udružili u borbi protiv katolika i protestanata na protivničkoj strani.

Istina, sporazum u Vestfaliji nije donio trajni mir. Međutim, takav će mir uskoro postati stvarnost za ljude poslušne Bogu. Jehova Bog donijet će čovječanstvu vječni mir putem Mesijanskog Kraljevstva svog Sina, Isusa Krista. Pod tom vlašću postojat će jedna prava vjera i ona će poticati jedinstvo, a ne razdor. Tada više nitko neće ići u rat ni zbog kakvog razloga, niti vjerskog niti nekog drugog. Kakvo li će to olakšanje biti kada Kraljevstvo preuzme vlast nad Zemljom i kada ‘miru ne bude kraja’! (Izaija 9:6, 7).