GRAĐANSKI rat bjesni Liberijom već više od deset godina. Do sredine 2003. ustanici su zauzeli glavni grad Monroviju. Mnogi Jehovini svjedoci morali su pobjeći iz svojih domova, neki čak više puta. Isto tako, neki su više puta bili opljačkani.

Nažalost, tijekom borbi u glavnom gradu ubijeno je na tisuće ljudi. Među njima je bilo i dvoje Jehovinih svjedoka — jedan brat i jedna sestra. Kako su se naša braća nosila s tom teškom situacijom i što je učinjeno da im se pomogne?

Podružnica Jehovinih svjedoka u Liberiji cijelo je vrijeme vodila brigu o onima koji su trebali pomoć. Osigurana im je hrana, osnovne kućanske potrepštine i lijekovi. Dok su ustanici kontrolirali luku, grad je ostao bez hrane. U podružnici su predvidjeli takav razvoj događaja pa su prikupljene zalihe osnovnih namirnica za dvije tisuće Jehovinih svjedoka koji su morali pobjeći iz svojih domova i živjeti u Dvoranama Kraljevstva po gradu. Braća su dijelila hranu tako da su im zalihe trajale do ponovnog otvaranja luke. Podružnice u Belgiji i Sijera Leoneu avionom su poslale lijekove, a podružnice u Velikoj Britaniji i Francuskoj pobrinule su se za odjeću.

Unatoč teškoj situaciji naša su braća zadržala radost i pozitivan stav. Brat koji je triput morao bježati iz svog doma ovim je riječima izrazio stav mnogih: “To su vremena o kojima propovijedamo. Živimo u posljednjim danima.”

Usprkos metežu u cijeloj zemlji, Jehovini svjedoci i dalje postižu odlične rezultate u službi propovijedanja. U siječnju 2003. izviješten je dotad najveći broj od 3 879 objavitelja Kraljevstva, a u veljači se vodilo 15 227 biblijskih studija.

Ljudi se brzo odazivaju na dobru vijest. Kao primjer može poslužiti događaj iz jednog sela na jugoistoku zemlje. Jedna skupština planirala je održati Spomen-svečanost obilježavanja Kristove smrti u velikom selu Bewahn, udaljenom oko pet sati hoda od uobičajenog mjesta sastajanja. Prije nego što su otišla u Bewahn da pozovu ljude na Spomen-svečanost, braća su pozivnicu uručila seoskom starješini. Potom je taj starješina uzeo Bibliju i obišao seljane čitajući im biblijski redak naveden na pozivnici te ih je potaknuo da dođu na Spomen-svečanost. Stoga, kad su objavitelji stigli, otkrili su da je njihov posao već obavljen! Starješina je zajedno s djecom i dvije žene došao na Spomen-svečanost. Bilo je ukupno 27 prisutnih. Starješina je nakon toga napustio Metodističku crkvu, počeo proučavati s Jehovinim svjedocima  te im ponudio zemljište za izgradnju Dvorane Kraljevstva.

Dobro vladanje naše braće utječe i na stav nekih protivnika prema istini. Uzmimo za primjer čovjeka koji se zove Opoku. Jedan propovjednik, specijalni pionir, ponudio mu je u službi propovijedanja časopis Kula stražara. Opokua je zanimao jedan članak u tom časopisu, ali nije imao novca. Pionir je objasnio da ne mora dati novac, potom mu je dao časopis i dogovorio se s njim da ga ponovno posjeti. Kad je pionir sljedeći put došao, Opoku ga je upitao: “Znate li vi tko sam ja? Većina vaših ljudi u gradu Harperu dobro me poznaje. Ja sam taj koji je vašu djecu izbacivao iz škole!” Zatim je objasnio da je radio kao ravnatelj jedne srednje škole u gradu i da djecu Jehovinih svjedoka nije puštao na miru zato što nisu pozdravljala zastavu.

Međutim, Opoku se u tri navrata osvjedočio u kršćansku ljubav Jehovinih svjedoka, a to ga je navelo da razmisli o svom stavu. Prvo je vidio kako su se Jehovini svjedoci brinuli za svog duhovnog brata koji je bio teško bolestan. Čak su mu organizirali liječenje u jednoj susjednoj zemlji. Opoku je isprva mislio da je to neka važna osoba, no onda je saznao da se radi o “običnom” Jehovinom svjedoku. Drugo, tijekom 1990-ih Opoku je bio u Obali Bjelokosti kao izbjeglica. Jednog dana otišao je kupiti vodu od nekog mladića. Opoku je imao samo krupan novac, a mladić nije imao za uzvratiti pa mu je vodu dao besplatno. Dok mu je pružao vodu, mladić ga je upitao: “Što mislite, hoće li ikada ljudi poput vas i mene jedni drugima davati stvari bez naplate?” Opoku je pretpostavio da je on Jehovin svjedok, a mladić je to potvrdio. Velikodušnost i ljubaznost ovog brata ostavila je na njega jak dojam. I na kraju, kad mu je specijalni pionir dao časopis, a nije tražio novac, Opoku se uvjerio da je imao pogrešno mišljenje o Jehovinim svjedocima te da treba promijeniti svoj stav. Otada je duhovno napredovao i sada je nekršteni objavitelj.

Iako braća u Liberiji još uvijek žive u izuzetno teškim okolnostima, oni se uzdaju u Boga i marljivo objavljuju dobru vijest o boljem vremenu pod pravednom vlašću Božjeg Kraljevstva. Jehova nikada neće zaboraviti njihov trud i ljubav koju pokazuju prema njegovom imenu (Hebrejima 6:10).