MOJA je obitelj porijeklom iz Armenije, tako da smo bili pripadnici Armenske crkve. Ann je bila rimokatolkinja. Kad smo se 1950. vjenčali, oboje smo trebali napraviti neke ustupke u pogledu svojih vjerskih uvjerenja. Ja sam imao 27 godina, a Ann 24. Živjeli smo u stanu iznad moje kemijske čistionice u Jersey Cityu (New Jersey, SAD). Tim sam se poslom bavio već otprilike četiri godine.

Godine 1955. kupili smo predivnu kuću s četiri sobe u Middletownu (New Jersey). Do posla sam imao oko 60 kilometara, a radio sam šest dana u tjednu. Kući sam dolazio kasno uvečer. Jehovini svjedoci donijeli bi mi s vremena na vrijeme biblijsku literaturu na posao i to mi je bio jedini kontakt s njima. Jako sam volio čitati njihovu literaturu. Premda mi je posao oduzimao mnogo vremena, razvio sam veliko cijenjenje za Bibliju.

Nekako u to vrijeme na radiju sam pronašao stanicu Jehovinih svjedoka, WBBR, koja je emitirala biblijska predavanja, pa sam ih slušao dok sam se vozio na posao i s posla.  Pažljivo sam slušao i sve su me više zanimale te teme, pa sam odlučio zamoliti Jehovine svjedoke da me posjete. U studenome 1957. George Blanton posjetio me kod kuće i započeo biblijski studij sa mnom.

Kako je Ann reagirala na sve to? Neka vam ona ispriča.

“Isprva sam se strašno protivila. Neprestano sam ometala studij, pa je George osam mjeseci odlazio na studij na drugo mjesto. George je u tom periodu počeo nedjeljom odlaziti na sastanke u Dvoranu Kraljevstva. Budući da mu je to bio jedini slobodan dan, zaključila sam da mu proučavanje Biblije mnogo znači. I dalje je bio dobar suprug i otac — čak još i bolji — pa sam počela mijenjati stav. George je u dnevnom boravku na stoliću redovito ostavljao časopis Probudite se! i ponekad dok bih sa stola brisala prašinu kriomice bih uzela časopis i čitala ga. Povremeno mi je George znao pročitati neke članke iz Probudite se! koji nisu direktno obrađivali vjerske teme, a ukazivali su na Stvoritelja.

Jedne večeri, dok je George bio na studiju s bratom Blantonom, uzela sam u ruke publikaciju koju je naš dvogodišnji sin George stavio na stolić pored mog kreveta. Govorila je o nadi za umrle. Premda sam bila umorna, počela sam je čitati, budući da mi je kratko prije toga umrla baka, pa sam bila jako potištena. Odmah mi je bila prihvatljiva biblijska istina o mrtvima, naime da se ne nalaze na nekakvom mjestu muka te da će se vratiti u život kad bude uskrsenje. Ubrzo sam uspravno sjedila u krevetu, zadubljeno čitala i podvlačila misli koje sam namjeravala pokazati Georgeu kad se vrati s biblijskog studija.

Moj suprug nije mogao vjerovati da sam to doista ja. Prije nego je otišao, protivila sam se što proučava Bibliju, a sad sam bila oduševljena biblijskim istinama koje sam saznala! Razgovarali smo o Bibliji do zore. George mi je objasnio što je Božji naum sa Zemljom. Pitala sam ga da li bi se studij mogao održavati u našem domu kako bih i ja mogla prisustvovati.

Brat Blanton rekao nam je da bi bilo dobro kada bi i naši sinovi prisustvovali studiju. Jedan je imao dvije godine, a drugi četiri, pa smo mislili da su premali da budu na studiju. No, brat Blanton pročitao nam je redak iz 5. Mojsijeve 31:12, gdje stoji: ‘Saberi narod, ljude i žene i djecu da čuju i uče.’ Poslušali smo taj savjet i čak se pobrinuli da i djeca komentiraju tijekom studija. Zajedno smo pripremali komentare, no nikad nismo učili djecu što trebaju odgovoriti.  To je pomoglo našoj djeci da zavole istinu. Veoma smo zahvalni bratu Blantonu na savjetu koji nam je dao u nastojanju da našoj obitelji pomogne duhovno napredovati.”

Kad smo postigli da svi kao obitelj proučavamo Bibliju, pojavili su se novi izazovi. Budući da sam daleko putovao na posao, obično ne bih došao kući prije devet sati uvečer. Zbog toga radnim danom nisam mogao ići na sastanke, nego jedino nedjeljom. Ann je posjećivala sve sastanke i brzo je napredovala. I ja sam želio prisustvovati sastancima te kvalitetno voditi obiteljski studij. Znao sam da trebam učiniti neke žrtve. Stoga sam odlučio raditi kraće, premda je to značilo da ću možda izgubiti neke mušterije.

Pokazalo se da je to bila dobra odluka. Obiteljski studij bio nam je jednako važan kao i pet tjednih sastanaka u Dvorani Kraljevstva. Studij smo proglasili našim šestim sastankom. Odredili smo dan i sat kada ćemo ga održavati — svake srijede u osam uvečer. Tog dana kada bismo nakon večere oprali suđe znalo se dogoditi da netko od nas kaže: “Još malo pa je vrijeme za naš sastanak.” Ako ne bih stigao kući na vrijeme, Ann bi započela studij, a ja bih ga nastavio čim bih došao.

Daljnja stvar koja nam je pomogla da ostanemo duhovno jaki i ujedinjeni kao obitelj bilo je zajedničko razmatranje dnevnog citata ujutro. No problem je bio što je svatko od nas ustajao u različito vrijeme. Stoga smo razgovarali o tome i dogovorili se da svi ustanemo u isto vrijeme, doručkujemo u 6.30 te zajedno razmotrimo dnevni citat. To nam je svima bilo na korist. Kad su naši sinovi odrasli, odlučili su započeti s betelskom službom. Zajedničko razmatranje dnevnog citata sigurno je doprinijelo tome da postanu duhovne osobe.

Krstio sam se 1962. Kako bih bio bliže obitelji i s njom sudjelovao u službi Jehovi, prodao sam kemijsku čistionicu koju sam vodio 21 godinu i pronašao posao bliže kući. Zahvaljujući tome, doživjeli smo mnoge blagoslove. Postavili smo si cilj da svi budemo u punovremenoj službi. Nakon što je početkom 1970-ih završio srednju školu, naš stariji sin Edward prvi je postao opći pionir, propovjednik koji mnogo vremena posvećuje propovijedanju. Nešto kasnije i naš sin George započeo je s pionirskom službom, a ubrzo nakon njega i Ann. Njih troje pričali su mi divna iskustva iz službe propovijedanja. Stoga smo razgovarali o tome na koji način možemo pojednostaviti život kako bih i ja mogao biti u punovremenoj službi. Odlučili smo prodati kuću. U njoj smo živjeli 18 godina i odgajali svoje sinove. Jako smo voljeli tu kuću, no Jehova je blagoslovio tu našu odluku.

Edward je bio pozvan da služi u Betelu 1972, a George 1974. Premda su nam jako nedostajali, Ann i ja nismo razmišljali o tome kako bi bilo lijepo da su ostali blizu nas, oženili se i imali djecu. Umjesto toga, radovali smo se što naši sinovi služe Jehovi u Betelu. *  Razmišljali smo u skladu s riječima zapisanim u Pričama Salamunovim 23:15, gdje stoji: “Sine moj, ako bude mudro srce tvoje, veseliće se srce moje u meni.”

Sinovi su nam otišli u Betel, a mi smo nastavili s pionirskom službom. Jednog dana 1975. dobili smo poziv da služimo kao specijalni pioniri na neobrađenom području u okrugu Clinton u Illinoisu. Bili smo jako iznenađeni! To je značilo da se trebamo preseliti iz New Jerseya, gdje su nam bili prijatelji i rodbina i otići daleko od New Yorka, gdje su nam bili sinovi. Pa ipak, znali smo da nas je Jehova pozvao u tu službu i stoga smo bili spremni na žrtve, a one su urodile blagoslovima kakve dotad nismo iskusili.

Nakon što smo nekoliko mjeseci služili na tom neobrađenom području, počeli smo održavati sastanke u jednom društvenom domu u gradu Carlyleu (Illinois). No trebali smo stalno mjesto za sastajanje. Jedan brat i njegova supruga pronašli su malu kućicu na jednom posjedu, pa smo je unajmili. Temeljito smo očistili kućicu i vanjski zahod i sada smo imali skromnu prostoriju za sastanke. Dobro se sjećamo jednog znatiželjnog konja. Često je znao gurnuti glavu kroz prozor da vidi što se dešava na sastanku!

Nakon nekog vremena u Carlyleu je osnovana skupština i bili smo sretni što smo doprinijeli tome. Surađivali smo s mladim bračnim parom pionira Steveom i Karil Thompson koji su nam pomagali u obrađivanju tog neobrađenog područja. Tamo su bili nekoliko godina, a onda su bili pozvani u Biblijsku školu Gilead Društva Watchtower, nakon koje su kao misionari otišli u istočnu Afriku, gdje služe u putujućoj službi.

Naša mala prostorija za sastanke ubrzo je postala tijesna i morali smo pronaći veći prostor. Onaj isti brat i njegova supruga ponovno su priskočili u pomoć i kupili zemljište prikladno da se na njemu izgradi Dvorana Kraljevstva. Bili smo presretni kada smo nekoliko godina kasnije bili pozvani na otvorenje nove Dvorane Kraljevstva u Carlyleu. Imao sam priliku održati govor za otvorenje. Služba na tom području bila nam je predivno iskustvo i pravi blagoslov od Jehove.

Godine 1979. bili smo pozvani da služimo u gradu Harrisonu u New Jerseyu. Tamo smo služili 12 godina. U tom smo periodu počeli proučavati Bibliju s jednom Kineskinjom, što je dovelo do toga da smo započeli mnoge studije s Kinezima. Kasnije smo saznali  da na tom području živi nekoliko tisuća studenata i obitelji Kineza. Stoga smo odlučili učiti kineski. Svaki smo dan odvajali vrijeme za učenje jezika, a rezultat je bio da smo se mogli radovati brojnim biblijskim studijima na tom području.

Doživjeli smo mnoge smiješne situacije, obično zbog našeg kineskog jezika. Jednom se Ann predstavila kao biblijski “miš” umjesto kao “učiteljica” Biblije. Te dvije riječi vrlo su slične na kineskom. Žena se nasmijala i rekla: “Izvolite, uđite. Još nikad nisam razgovarala s biblijskim mišem.” I danas imamo problema s kineskim.

Zatim smo služili na jednom drugom području u New Jerseyu gdje je bilo Kineza. Kasnije smo bili pozvani da se preselimo u Boston (Massachusetts), gdje je otprilike tri godine djelovala grupa na kineskom jeziku. Proveli smo sedam divnih godina surađujući s tom grupom. Na našu veliku radost, ona je 1. siječnja 2003. postala skupština.

Jehova u Malahiji 3:10 poziva svoje sluge da donesu svoje prinose i žrtve kako bi na njih izlio blagoslov dok im ne bude dosta. Prekinuo sam s poslom koji mi je mnogo značio. Prodali smo kuću koju smo jako voljeli. Odrekli smo se i nekih drugih stvari. No žrtve koje smo učinili male su u usporedbi s blagoslovima koje smo primili.

Jehova nas je doista bogato blagoslovio! Radosni smo što su naša djeca upoznala istinu, što smo sudjelovali u punovremenoj službi kojom se spašavaju životi i što se Jehova brinuo da imamo ono što nam je potrebno. Naše skromne žrtve doista su urodile bogatim blagoslovima!