OKO 1455. došlo je do prave revolucije u izdavanju Biblije. Johannes Gutenberg tehnikom pomičnih slova načinio je prvu tiskanu Bibliju. Biblija više nije ovisila o rijetkim rukopisima. Konačno je se moglo izdavati u velikom broju primjeraka i uz relativno mali trošak. Biblija je uskoro trebala postati najraširenija knjiga na svijetu.

Gutenbergova Biblija izašla je na latinskom jeziku. No europski su učenjaci brzo uvidjeli da im treba pouzdani biblijski tekst na izvornim jezicima — hebrejskom i grčkom. Katolička crkva smatrala je latinsku Vulgatu jedinim prihvatljivim prijevodom Biblije iako je on imao dva velika nedostatka. U 16. stoljeću većina ljudi nije znala latinski. Osim toga, u razdoblju od tisuću godina u Vulgati se nagomilao značajan broj prepisivačkih pogrešaka.

I prevoditelji i učenjaci htjeli su imati Bibliju na izvornim jezicima te poboljšani latinski prijevod. Godine 1502. kardinal Jiménez de Cisneros, politički i duhovni savjetnik španjolske kraljice Izabele I, odlučio je udovoljiti njihovim potrebama samo jednim izdanjem. To prevoditeljsko pomagalo povijesnog značaja nazvano je Biblia poliglota Complutense, ili Biblia Complutensis. Cisneros je htio imati poliglotsku, ili višejezičnu, Bibliju koja bi sadržavala najbolje hebrejske, grčke i latinske tekstove te neke tekstove na aramejskom. Budući da je tiskarstvo još uvijek bilo u povojima, ostvarivanje tog cilja predstavljalo bi prekretnicu u njegovu razvoju.

Cisneros je taj ogroman posao započeo kupnjom mnogo drevnih hebrejskih rukopisa, kojih je u Španjolskoj bilo poprilično. Također je sakupio različite grčke i latinske rukopise. Svi ti rukopisi postali su osnova za tekst njegove višejezične Biblije. Cisneros je posao povjerio grupi učenjaka koju je organizirao na novoosnovanom sveučilištu u španjolskom gradu Alcalá de Henaresu. Jedan od učenjaka koji su pozvani da sudjeluju u projektu bio je i Erazmo Roterdamski, no taj je čuveni filolog odbio poziv.

Učenjacima je trebalo deset godina da sastave ovo veliko i značajno djelo, a tiskanje je trajalo još četiri godine. Tehničkih problema bilo je napretek. Primjerice, španjolske tiskare nisu imale tipografska slova hebrejskog, grčkog i aramejskog pisma. Zato je Cisneros zatražio usluge velikog španjolskog tiskara Arnalda Guillerma Brocaria koji je trebao izraditi sva slova tih pisama. Najzad, godine 1514. počelo je tiskanje. Svih šest svezaka Biblije dovršeno je 10. srpnja 1517, samo četiri mjeseca prije smrti kardinala Cisnerosa. Ukupno je tiskano otprilike šest stotina primjeraka cjelovitog djela, i to baš u vrijeme kad je španjolska inkvizicija bila na  svom vrhuncu. * Kakvog li paradoksa!

Svaka stranica ove višejezične Biblije pružala je izobilje informacija. U četiri sveska koja su sadržavala Hebrejska pisma tekst Vulgate nalazio se na sredini svake stranice, hebrejski tekst u vanjskom stupcu, a grčki tekst (zajedno s prijevodom riječ za riječ na latinski) u unutarnjem. Na marginama su zabilježeni korijeni mnogih hebrejskih riječi. Na donjem dijelu svake stranice koja je sadržavala Petoknjižje nalazio se i Onkelov targum (aramejska parafraza prvih pet knjiga Biblije) zajedno s prijevodom na latinski.

Peti svezak ove višejezične Biblije sadržavao je Grčka pisma podijeljena u dva stupca. U jednom stupcu nalazio se tekst na grčkom, a u drugom isti tekst na latinskom uzet iz Vulgate. Da bi se moglo paralelno pratiti stupac s grčkim tekstom i stupac s latinskim prijevodom, među njima je ostvarena veza preko malih slova koja čitatelja upućuju na pojedinu riječ i njezin prijevod u susjednom stupcu. Grčki tekst višejezične Biblije bio je prvo tiskano izdanje Grčkih pisama, odnosno Novog zavjeta, a ubrzo nakon njega uslijedilo je Erazmovo izdanje Grčkih pisama.

Učenjaci su toliko pažnje posvetili korekturi teksta u petom svesku da je u njemu bilo samo 50 tiskarskih grešaka. Zbog takve temeljitosti učenjaka današnji kritičari ocijenili su peti svezak ove višejezične Biblije boljim od čuvenog Erazmovog grčkog teksta. Skladna grčka slova odgovarala su jednostavnoj ljepoti starih uncijalnih rukopisa. U knjizi The Printing of Greek in the Fifteenth Century R. Proctor je napisao: “Španjolska se može ponositi svojim prvim tipografskim slovima grčkog pisma koja su bez sumnje najljepša ikada izrađena.”

Šesti svezak višejezične Biblije sadržavao je razne dodatke za proučavanje Biblije: rječnik hebrejskog i aramejskog s indeksom na latinskom, tumačenje grčkih, hebrejskih i aramejskih imena te hebrejsku gramatiku. Stoga nimalo ne iznenađuje da je višejezična Biblia Complutensis proglašena “spomenikom umijeću tiskanja i izučavanju Biblije”.

Cisneros se, kako navodi jedna enciklopedija, nadao da će ovo djelo “oživiti dotad već zamrlo zanimanje za proučavanje Biblije”, no nije imao želju dati Bibliju običnim ljudima. Smatrao je da “Riječ Božja mora biti obavijena velom tajni, daleko izvan dosega običnog čovjeka”. Također je vjerovao da “Biblija smije postojati na samo tri drevna jezika za koja je Bog dopustio da se nađu na natpisu iznad glave njegovog razapetog Sina”. * To je razlog zašto višejezična Biblia Complutensis nije sadržavala prijevod na španjolski.

Karakteristike višejezične Biblije prouzročile su neka neslaganja među učenjacima  koji su na njoj radili. Istaknuti španjolski učenjak Antonio de Nebrija * bio je odgovoran za revidiranje teksta Vulgate koji se trebao pojaviti u ovoj Bibliji. Iako je Katolička crkva priznavala jedino Jeronimovu Vulgatu, Nebrija je uvidio potrebu da se taj prijevod usporedi s izvornim hebrejskim, aramejskim i grčkim tekstovima. Htio je ispraviti očite greške koje su se uvukle u postojeće primjerke Vulgate.

Da bi se uklonilo bilo kakav nesklad između Vulgate i tekstova na izvornim jezicima, Nebrija je poticao Cisnerosa: “Upalite iznova dvije ugasle baklje koje će našu vjeru obasjati svjetlom, a to su hebrejski i grčki jezik. Nagradite one koji se posvete tom zadatku.” Osim toga, dao je i sljedeći prijedlog: “Svaki put kad se latinski rukopisi Novog zavjeta razlikuju, trebali bismo pogledati u grčke rukopise. Svaki put kad se pojavi neka razlika između raznih latinskih ili između latinskih i grčkih rukopisa Starog zavjeta, točnost bismo trebali provjeriti u vjerodostojnom hebrejskom izvoru.”

Kako je Cisneros na to odgovorio? U svom predgovoru višejezičnoj Bibliji Cisneros je jasno pokazao što on o tome misli. “Latinski prijevod Svetog Jeronima smjestili smo između teksta Sinagoge [hebrejskog] i teksta Istočne crkve [grčkog], kao što su i lopovi visili svaki s jedne strane Isusu, koji predstavlja Rimsku, ili Latinsku, crkvu.” Dakle, Cisneros nije dao Nebriji da ispravlja latinsku Vulgatu prema tekstovima na izvornim jezicima. Nebrija je na koncu odlučio napustiti projekt jer nije htio da se njegovo ime nalazi na djelu koje je smatrao manjkavim.

Iako je višejezična Biblija sveučilišta Alcalá de Henares bila doista divovski korak naprijed u poboljšavanju teksta na izvornim jezicima Biblije, tradicija je ponekad znala prevagnuti na štetu učenosti. Vulgata je bila toliko cijenjena da su se urednici u nekoliko slučajeva osjećali dužnima ispraviti grčki tekst Novog zavjeta kako bi odgovarao latinskom, a zapravo je trebalo biti obratno. Jedan primjer je poznati umetnuti tekst koji je dobio ime Comma Johanneum. * Ni u jednom ranom grčkom rukopisu nema tog teksta koji je, po svemu sudeći, dodan nekoliko stoljeća nakon što je Ivan napisao svoju poslanicu,  a nema ga ni u najstarijim latinskim rukopisima Vulgate. Erazmo je zbog toga izbacio taj lažni dodatak iz svog Novog zavjeta na grčkom.

Urednicima višejezične Biblije nimalo se nije sviđala pomisao da izbace redak koji je stoljećima bio dio tradicionalnog teksta Vulgate. Stoga su u latinskom tekstu ostavili lažni dodatak koji su zatim preveli i umetnuli u grčki tekst kako bi se oba stupca podudarala.

Vrijednost višejezične Biblie Complutensis ne leži samo u tome što je sadržavala prvo tiskano izdanje čitavih Grčkih pisama i prvu tiskanu Septuagintu. Kao što je Erazmov Novi zavjet na grčkom postao Prihvaćeni tekst Grčkih pisama (ili Textus Receptus, koji je temelj za mnoge prijevode na druge jezike), hebrejski je tekst ove višejezične Biblije postao glavni izvor za Hebrejsko-aramejska pisma. * William Tyndale koristio je hebrejski tekst višejezične Biblije kao osnovu za svoj prijevod Biblije na engleski.

Tako je grupa učenjaka koja je načinila ovu višejezičnu Bibliju svojim stručnim radom izučavanje Biblije uzdigla na višu razinu. Višejezična Biblija pojavila se u vrijeme kad je diljem Europe raslo zanimanje za Bibliju te želja da je se prevede na narodne jezike. Biblia Complutensis bila je još jedno u nizu djela koja su doprinijela pročišćavanju te očuvanju grčkog i hebrejskog teksta Biblije. Sve je to u skladu s božanskom voljom da ‘Jehovina čista riječ’, odnosno “riječ Boga našega”, traje dovijeka (Psalam 18:30; Izaija 40:8; 1. Petrova 1:25).