KAD je Isus svoje učenike poučio da se mole: “Neka bude volja tvoja, kako na nebu tako i na zemlji”, rekao je to kao netko tko dobro zna kako je na nebu jer je tamo živio s Ocem (Matej 6:10; Ivan 1:18; 3:13; 8:42). Isus je prije dolaska na Zemlju živio na nebu i znao je kako izgleda kad je sve na nebu i na Zemlji u skladu s Božjom voljom. Bila su to divna vremena kad je sve bilo savršeno i kad su svi bili sretni (Priče Salamunove 8:27-31).

Bog je prvo stvorio duhovna stvorenja, ‘silne anđele koji izvršuju njegovu riječ’. Oni su mu uvijek služili ‘tvoreći njegovu volju’ (Psalam 103:20, 21). Imaju li oni svoju volju, odnosno sposobnost samostalnog odlučivanja? Imaju. Dok su promatrali stvaranje Zemlje, ti ‘Božji sinovi klicali su’ od radosti (Job 38:7). Njihovo je klicanje bilo dokaz da ih Božji naum raduje i da su svoju volju podredili njegovoj.

Nakon što je stvorio Zemlju i pripremio je za ljude, Bog je na kraju stvorio prvog čovjeka i ženu (1. Mojsijeva 1. poglavlje). Je li i to djelo stvaranja bilo vrijedno radosnog klicanja? U nadahnutom biblijskom izvještaju piše: “Tada pogleda Bog sve što je stvorio, i gle, dobro bješe veoma” — da, bilo je bez greške, savršeno (1. Mojsijeva 1:31).

Što je bila Božja volja u vezi s našim praroditeljima i njihovim potomcima? Iz 1. Mojsijeve 1:28 saznajemo da je i to bilo nešto ‘veoma dobro’: “Blagoslovi ih Bog, i reče im Bog: rađajte se i množite se, i napunite zemlju, i vladajte njom, i budite gospodari od riba morskih i od ptica nebeskih i od svega zvjerinja što se miče po zemlji.” Da bi izvršili taj predivan zadatak, naši praroditelji, a i njihovi potomci, trebali su živjeti — i to vječno. Nije trebalo biti tragičnih događaja, nepravde, tuge i smrti.

To je bilo vrijeme kada se Božja volja vršila i na nebu i na Zemlji. Svi su živjeli u skladu s njegovom voljom i zbog toga su bili vrlo radosni. Što je onda pošlo po zlu?

Božja volja neočekivano je dovedena u pitanje. To nije bio nerješiv problem. Pa ipak, on je sa sobom donio dugačko razdoblje patnje i boli zbog čega više nije bilo jasno što je Božja volja, odnosno koji je njegov naum s čovječanstvom. Patnja i bol pogađaju sve nas. No kako je Božja volja dovedena u pitanje?

Jedan od Božjih duhovnih sinova smatrao je da može omesti izvršenje Božje volje, odnosno njegov naum s ljudima, kako bi se time okoristio. Što je više razmišljao o toj ideji, ona mu se činila sve realnijom i privlačnijom (Jakov 1:14, 15). Možda je razmišljao da će ga Bog morati priznati za suparničkog vladara ako uspije navesti prvi ljudski par da sluša njega, a ne Boga. Vjerojatno je računao na to da ih Bog neće kazniti, jer bi njihova  smrt značila da Božji naum nije uspio. Mislio je da će Jehova Bog morati prilagoditi svoj naum novonastalim okolnostima i prihvatiti položaj ovog duhovnog sina koji će vladati nad ljudskim stvorenjima. Taj je buntovnik odgovarajuće nazvan Sotona, što znači Protivnik (Job 1:6).

Želeći provesti u djelo svoju želju, Sotona je pristupio ženi. Nagovarao ju je da zanemari Božju volju i da neovisno o njoj odlučuje o moralnim pitanjima. Pritom joj je rekao: “Nećete vi umrijeti; nego (...) ćete postati kao Bog i znati što je dobro što li zlo” (1. Mojsijeva 3:1-5). Žena je pomislila da će joj neovisnost donijeti slobodu, povjerovala je da će takav život biti bolji. Kasnije je nagovorila svog muža da joj se pridruži u pobuni (1. Mojsijeva 3:6).

To što su Adam i Eva učinili nije bila Božja volja. Bila je to njihova volja. A ona je urodila katastrofalnim posljedicama. Bog im je već prije rekao da neposlušnost vodi u smrt (1. Mojsijeva 3:3). Oni nisu stvoreni tako da budu neovisni o Bogu (Jeremija 10:23). Osim toga, postali su nesavršeni, a nesavršenstvo i smrt prenijeli su i na svoje potomstvo (Rimljanima 5:12). Sotona nije mogao otkloniti te posljedice.

Je li takav razvoj događaja zauvijek promijenio Božji naum s čovječanstvom i Zemljom? Ne, nije (Izaija 55:9-11). Međutim, pojavila su se sporna pitanja na koja je trebalo odgovoriti: Mogu li ljudi “postati kao Bog i znati što je dobro što li zlo”, kao što je to Sotona tvrdio? Drugim riječima, da nam se pruži dovoljno vremena, bismo li na svakom području života sami mogli razlučiti ispravno od pogrešnog, odnosno korisno od štetnog? Zaslužuje li Bog potpunu poslušnost samo zato što je njegova vladavina najbolja? Zaslužuje li on da se u potpunosti pokoravamo njegovoj volji? Kako bi odgovorio na ova pitanja?

Postojao je samo jedan način da se ova sporna pitanja riješe pred svim stvorenjima koja su obdarena razumom i koja su promatrala čitavu situaciju: dopustiti onima koji traže neovisnost da je ostvare kako bi se vidjelo hoće li tada biti sretni. Sporna pitanja ne bi se riješila da su buntovnici bili jednostavno uništeni. Međutim, kad bi se ljudskom rodu dopustilo da ide svojim putem, rezultate njegove neovisnosti moglo bi se jasno vidjeti i tako bi sporna pitanja bila riješena. Bog je pokazao da je to način na koji će riješiti situaciju time što je ženi rekao da će imati djecu. Na taj je način omogućen nastanak ljudske obitelji. Konačno, zato smo i mi danas živi! (1. Mojsijeva 3:16, 20).

No to što je Bog dopustio neovisnost nije značilo da će ljudima i buntovnom duhovnom sinu dopuštati da rade baš sve što žele. Bog nije prestao biti vrhovni vladar niti je odustao od svog nauma (Psalam 83:18). To je jasno pokazao kad je prorekao da će jednog dana uništiti začetnika pobune te otkloniti sve njene negativne posljedice (1. Mojsijeva 3:15). Dakle, ljudi su na samom početku dobili obećanje da će biti oslobođeni.

 No naši su praroditelji odbili živjeti pod Božjom vlašću, a i svoje su potomstvo udaljili od Boga. Kad bi Bog sprečavao sve žalosne posljedice njihove odluke, to bi značilo da im stalno nameće svoju volju. Bilo bi to isto kao da im i nije dopustio neovisnost.

Naravno, neki su pojedinci izabrali Božju vlast. Naučili su što Bog traži od ljudi i pridržavali se njegove volje što je moguće više (Psalam 143:10). Pa ipak, dok god sporno pitanje o potpunoj ljudskoj neovisnosti ne bude riješeno, oni ne mogu biti pošteđeni problema.

Posljedice neovisnosti postale su očite vrlo rano u ljudskoj povijesti. Prvi čovjek koji se rodio u ljudskoj obitelji, Kain, ubio je svog brata Abela “jer su njegova [Kainova] djela bila zla, a djela njegovog brata pravedna” (1. Ivanova 3:12). To nije bila Božja volja, budući da je Bog Kaina prvo upozorio, a kasnije ga i kaznio (1. Mojsijeva 4:3-12). Kain je želio neovisnost, poslušao je Sotonu i zato Biblija kaže da je “potjecao od zloga”. I mnogi drugi su izabrali taj put.

Nakon prvih 1 500 godina ljudske povijesti “zemlja se pokvari pred Bogom, i napuni se zemlja bezakonja” (1. Mojsijeva 6:11). Da bi se svijet sačuvalo od potpunog rasula, trebalo je poduzeti neke odlučne mjere. Zato je Bog prouzročio opći potop i sačuvao na životu jednu pravednu obitelj — Nou i njegovu ženu te njihove sinove sa ženama (1. Mojsijeva 7:1). Svi smo mi njihovi potomci.

Bog je otada tijekom ljudske povijesti pružao vodstvo onima koji su iskreno željeli saznati što je njegova volja. Nadahnuo je vjerne ljude da zapišu njegove objave kako bi bile dostupne svima koji traže da ih on vodi. Te su objave zapisane u Bibliji (2. Timoteju 3:16). On je iz ljubavi dopustio vjernim ljudima da mu se približe, čak da mu postanu prijatelji (Izaija 41:8). Dao im je i snage da se lakše nose s teškim problemima zbog kojih čovječanstvo pati tisućama godina otkako je neovisno (Psalam 46:1; Filipljanima 4:13). Zaista imamo razloga biti zahvalni Bogu!

Ono što je Bog dosad učinio za čovječanstvo nije sve što namjerava učiniti. Apostol Petar je rekao: “Mi prema njegovom obećanju očekujemo nova nebesa i novu zemlju, i u njima će prebivati pravednost” (2. Petrova 3:13). Tim simboličnim riječima ukazuje se na novu vlast koja će vladati čovječanstvom i na novo ljudsko društvo pod tom vlašću.

Prorok Danijel je o tome jasno napisao: “U vrijeme tih kraljeva Bog će nebeski podignuti kraljevstvo koje se dovijeka neće rasuti (...); ono će satrti i ukinuti sva ta kraljevstva, a samo će stajati dovijeka” (Danijel 2:44). Ovo proročanstvo nagoviješta kraj današnjeg propalog ljudskog sustava te da će ga zamijeniti Božje Kraljevstvo. To je doista dobra vijest! Sukobi i sebičnost zbog kojih je današnji svijet pun nasilja te ponovo na rubu uništenja past će u zaborav.

Kada će se to zbiti? Isusovi su učenici pitali: “Kada će to biti, i što će biti znak tvoje prisutnosti i završetka sustava stvari?” Odgovarajući na to pitanje Isus je, između ostalog, rekao: “Ova dobra vijest o kraljevstvu propovijedat će se po cijeloj nastanjenoj zemlji za svjedočanstvo svim narodima; i tada će doći kraj” (Matej 24:3, 14).

Općenito je poznato da se sada diljem svijeta vrši to djelo propovijedanja. Vjerojatno ste se dosad već upoznali s njime. U svojoj knjizi These Also Believe (I oni vjeruju) profesor Charles S. Braden je napisao: “Jehovini svjedoci svojim su svjedočenjem obuhvatili doslovno cijelu Zemlju. (...) Nijedna druga vjerska zajednica u svijetu ne širi dobru vijest o Kraljevstvu tako revno i ustrajno kao Jehovini svjedoci.” Jehovini svjedoci  marljivo objavljuju dobru vijest u više od 230 zemalja i na skoro 400 jezika. Ovo prorečeno djelo nikada se prije nije izvršavalo u tako velikom omjeru — po cijelom svijetu. To je još jedan u nizu dokaza da se približava vrijeme kad će Božje Kraljevstvo zamijeniti ljudske vlasti.

Kad je Isus rekao da će se propovijedati o Kraljevstvu, govorio je o istom Kraljevstvu za koje nas je u Očenašu poučio da se molimo: “Neka dođe kraljevstvo tvoje. Neka bude volja tvoja, kako na nebu tako i na zemlji” (Matej 6:10). Da, Kraljevstvo je sredstvo pomoću kojeg će Jehova izvršiti svoj naum, svoju volju u vezi s ljudima i Zemljom.

Što to znači? Odgovor se nalazi u Otkrivenju 21:3, 4: “Tada sam čuo jak glas od prijestolja kako govori: ‘Gle, Božji je šator s ljudima, i on će prebivati s njima, i oni će biti njegovi narodi. I sam Bog bit će s njima. I obrisat će svaku suzu s njihovih očiju, i smrti više neće biti, niti će više biti tuge ni vike ni boli. Prijašnje su stvari prošle.’” Bit će to vrijeme kad će se i na nebu i na Zemlji u potpunosti vršiti Božja volja. * Zar ne bi volio živjeti u takvim uvjetima?