KAD razmišljam o preko 70 godina svog života, ima mnogo toga s čim mogu biti zadovoljan. No da mogu, promijenio bih jednu stvar. Volio bih da sam Jehovu Boga upoznao mnogo prije.

Rodio sam se 1927. u Urugvaju, maloj zemlji kruškolika oblika smještenoj između Argentine i Brazila, koja ima dugu i prelijepu obalu na Atlantskom oceanu. Stanovništvo te zemlje uglavnom čine potomci talijanskih i španjolskih doseljenika. No moji su roditelji došli iz Mađarske i dok sam bio mali živjeli smo u siromašnom, ali blisko povezanom susjedstvu. Nismo trebali zaključavati vrata niti stavljati rešetke na prozore. Među nama nije bilo rasnih predrasuda. Stranci i domaći, crnci i bijelci — svi smo bili prijatelji.

Moji su roditelji bili revni katolici, a ja sam s deset godina postao ministrant. Kad sam odrastao, bio sam aktivan u našoj župi i bio jedan od biskupovih savjetnika. Budući da sam kao profesiju odabrao medicinu, pozvan sam na seminar u Venezueli koji je organizirala Katolička crkva. Mi koji smo specijalizirali ginekologiju trebali smo provesti ispitivanja oralnih kontracepcijskih sredstava koja su u to vrijeme trebala izaći na tržište.

Dok sam još studirao i učio o ljudskom tijelu, impresionirala me mudrost kojom je  stvoreno. Oduševljavala me sposobnost tijela da se samo izliječi i oporavi od ozljeda. Naprimjer, jetra ili neka rebra mogu ponovno narasti do normalne veličine ukoliko se jedan dio njih ukloni.

U isto sam vrijeme vidio i mnoge ljude koji su nastradali u teškim nesrećama i uvijek bi me rastužilo kad bi umrli nakon transfuzije krvi. Do današnjeg se dana sjećam kako je bilo teško razgovarati s obitelji pacijenata koji su umrli uslijed komplikacija uzrokovanih transfuzijom krvi. Obitelji se najčešće ne bi reklo da su njihovi voljeni umrli zbog transfuzije krvi. Obično bi im se navelo neke druge razloge. Mada je otada prošlo mnogo godina, još se uvijek sjećam koliko me transfuzija krvi znala uznemiriti i na kraju sam došao do zaključka da taj medicinski postupak nije dobar. Da sam bar tada znao Jehovin zakon o svetosti krvi! Onda bi mi bilo jasno zašto me transfuzija krvi toliko uznemirava (Djela apostolska 15:19, 20).

S vremenom sam postao kirurg i dobio mjesto ravnatelja medicinskog centra u Santa Lucíji. Osim toga, radio sam u Državnom institutu bioloških znanosti. Posao mi je predstavljao veliko zadovoljstvo. Pomagao sam bolesnim ljudima, ublažavao njihovu fizičku bol, spasio mnogo života i mnogim majkama pomogao prilikom porođaja. Zbog svojih ranijih iskustava s transfuzijom krvi nisam imao običaj davati je pacijentima i tisuće sam operacija napravio bez krvi. Uvijek sam razmišljao da se krvarenje može usporediti s curenjem tekućine iz neke posude. Jedino pravo rješenje je zatvoriti pukotinu, a ne stalno dolijevati tekućinu u posudu.

S Jehovinim svjedocima došao sam u kontakt 1960-ih kad su počeli dolaziti u našu bolnicu radi beskrvnih operacija. Nikad neću zaboraviti jedan slučaj. Pacijentica se zvala Mercedes Gonzalez i bila je pionir (propovjednik koji mnogo vremena posvećuje propovijedanju). Bila je toliko anemična da je liječnici u sveučilišnoj bolnici nisu htjeli operirati, zato što su bili uvjereni da neće preživjeti operaciju. Operirana je u našoj bolnici premda je krvarila. Operacija je bila uspješna, a ona je nakon operacije još preko 30 godina bila u pionirskoj službi, sve do svoje smrti. Umrla je nedavno u dobi od 86 godina.

Ljubav i briga koje su Jehovini svjedoci pokazivali prema svojoj duhovnoj braći koja su bila u bolnici uvijek su ostavljale dubok dojam na mene. Kad bih išao u vizitu, uživao sam dok su pričali o svojim vjerovanjima i uvijek bih uzeo literaturu koju bi mi ponudili. Nisam ni slutio da ću uskoro biti njihov duhovni brat, a ne samo njihov liječnik.

S Jehovinim svjedocima zbližio sam se kad sam oženio Beatriz, kćerku jednog mog pacijenta. Većina njene obitelji već je bila u  kontaktu s Jehovinim svjedocima, a nakon našeg vjenčanja i Beatriz je postala aktivni Jehovin svjedok. No ja sam se potpuno zaokupio poslom i stekao određeni ugled u medicinskim krugovima. Bio sam zadovoljan svojim životom. Nisam ni slutio da će mi se uskoro cijeli svijet srušiti.

Gubitak vida nešto je najstrašnije što se može desiti kirurgu. To se desilo meni. Iznenada sam dobio rupturu obje mrežnice. Oslijepio sam i nisam znao hoće li mi se vid ikada vratiti. Nakon operacije ležao sam u krevetu povezanih očiju. Pao sam u depresiju. Osjećao sam se potpuno beskorisnim, a svoju sam situaciju smatrao beznadnom, pa sam odlučio oduzeti si život. Odjel na kojem sam ležao nalazio se na trećem katu bolnice. Ustao sam iz kreveta i pokušao pronaći prozor držeći se zida. Odlučio sam skočiti kroz prozor. No završio sam u bolničkom hodniku, a medicinska sestra vratila me natrag u krevet.

Nikad više nisam pokušao ništa slično. No svijet tame bio je uzrok moje depresije i razdražljivosti. Dok sam bio slijep, obećao sam Bogu da ću pročitati cijelu Bibliju ukoliko mi se vid ikad vrati. S vremenom mi se vid djelomično vratio i mogao sam čitati. Međutim, više nisam mogao raditi kao kirurg. U Urugvaju postoji izreka: “No hay mal que por bien no venga”, što znači: “Svako zlo za neko dobro.” Uskoro sam osjetio istinitost tih riječi.

Želio sam kupiti veliko izdanje Jeruzalemske Biblije, a saznao sam da kod Jehovinih svjedoka Bibliju mogu nabaviti jeftinije. Osim toga, jedan se mladić ponudio da će mi je donijeti kući. Sljedećeg jutra stajao je na mojim vratima s Biblijom u ruci. Vrata je otvorila moja žena i razgovarala je s njim. Grubo sam povikao da on nema što tražiti u mojoj kući ukoliko mu je platila Bibliju i rekao sam da ode, a on je to odmah i učinio. Nisam ni slutio da će baš taj mladić uskoro odigrati važnu ulogu u mom životu.

Jednog dana nisam održao obećanje koje sam dao svojoj ženi. Da bih to nekako ispravio i usrećio je, rekao sam joj da ću otići s njom na godišnju Spomen-svečanost obilježavanja Kristove smrti. Kad je taj dan došao, sjetio sam se svog obećanja i otišao s njom na Spomen-svečanost. Ugodna atmosfera i topao doček duboko su me se dojmili. Kad je govor započeo, iznenadio sam se jer je govornik bio mladić kojeg sam grubo otjerao iz svoje kuće. Njegov me govor duboko dirnuo i bilo mi je vrlo neugodno što sam prema njemu bio tako neljubazan. Kako da se iskupim?

Zamolio sam ženu da ga pozove na večeru, ali ona je rekla: “Zar ne bi bilo bolje da ga ti pozoveš? Ostani tu i on će nam prići.” Bila je u pravu. Došao nas je pozdraviti i rado je prihvatio poziv.

Razgovor koji smo te večeri vodili bio je početak mnogih promjena u mom životu. Pokazao mi je knjigu Istina koja vodi do vječnog života, * a ja sam donio svojih šest primjeraka te knjige. Jehovini svjedoci koje sam liječio dali su mi ih dok su bili u bolnici, a ja tu knjigu nikad nisam pročitao. Tijekom večere i nakon nje, do kasno u noć, postavljao sam pitanje za pitanjem — a on je na sva moja pitanja odgovarao koristeći Bibliju. Razgovarali smo sve do ranih jutarnjih sati. Prije nego je otišao, ponudio mi je da uz pomoć knjige Istina s njim proučavam Bibliju. Tu smo knjigu proučili za tri mjeseca i proučavanje nastavili uz pomoć knjige “Babilon Veliki je  pao!” Božje Kraljevstvo vlada! * Nakon toga sam predao svoj život Jehovi Bogu i krstio se.

Zbog sljepoće ‘oči mog srca’ otvorile su se, tako da sam napokon vidio biblijsku istinu koju sam toliko dugo ignorirao! (Efežanima 1:18). Kad sam upoznao Jehovu, njegovu ljubav i njegov naum, cijeli mi se život promijenio. Sad sam opet sretan i osjećam da sam koristan. Ljudima pomažem i fizički i duhovno te ih poučavam kako već sada na kratko vrijeme mogu produžiti svoj život, ali i da u novom svijetu mogu živjeti vječno.

Pratim napredak medicine i istražujem alternativne metode transfuziji krvi, prava pacijenata, bioetiku te potencijalne opasnosti koje može uzrokovati transfuzija krvi. Na medicinskim seminarima u svojoj zemlji imao sam priliku iznijeti ono što sam saznao. Godine 1994. bio sam na prvom kongresu o beskrvnom liječenju u Rio de Janeiru (Brazil) i iznio govor o sprečavanju i zaustavljanju krvarenja. Dio tog govora objavljen je u mom članku “Una propuesta: Estrategias para el Tratamiento de las Hemorragias” (“Sprečavanje i zaustavljanje krvarenja”) u časopisu Hemoterapia.

U početku sam svoje sumnje u vezi s transfuzijom krvi uvelike temeljio na znanstvenim spoznajama. Međutim, kad sam u bolnici ležao kao pacijent, shvatio sam da je mnogo teže odbiti transfuziju krvi i sačuvati svoju vjeru kad liječnici vrše pritisak. Nakon jednog teškog srčanog udara jednom sam kirurgu objašnjavao svoje stavove više od dva sata. Bio je sin mojih vrlo dobrih prijatelja i rekao mi je da neće dozvoliti da umrem bude li smatrao da mi transfuzija krvi može spasiti život. U sebi sam se molio Jehovi da pomogne ovom liječniku da shvati i poštuje moj stav iako se ne slaže s njim. Na koncu je rekao da će ipak poštovati moje želje.

Drugom su mi prilikom morali odstraniti veliki tumor na prostati. Krvario sam. Još sam jednom morao objasniti zbog čega ne želim primiti transfuziju krvi. Liječnici su poštovali moj stav mada sam izgubio dvije trećine krvi.

Radost mi je što kao član Međunarodnog društva bioetičara mogu vidjeti kako zdravstveno osoblje i vlasti mijenjaju svoj stav prema pravima pacijenata. Informirani pristanak pacijenta zamijenio je raniji stav mnogih liječnika koji su zadržavali gotovo isključivo pravo na izbor liječenja. Liječnici sada dopuštaju pacijentima da sudjeluju u izboru svog liječenja. Jehovine svjedoke više se ne smatra vjerskim fanaticima koji ne zaslužuju zdravstvenu skrb. Naprotiv, smatra ih se dobro upućenim pacijentima čija prava treba poštovati. Zna se čuti kako poznati profesori na medicinskim seminarima i televiziji kažu: “Zahvaljujući naporima Jehovinih svjedoka sada znamo...”, “Od Jehovinih svjedoka smo naučili...” i “Pomogli su nam da poboljšamo svoj rad”.

 Kaže se da je život važniji od svega drugoga jer bi sloboda i dostojanstvo bili posve beznačajni da nema života. Sada mnogi priznaju da svaki pojedinac ima svoja prava i da u bilo kojoj situaciji jedino on može odlučiti čemu će dati prednost. Tako su dostojanstvo, sloboda izbora i vjerska uvjerenja dobili prednost. Pacijent ima pravo izabrati liječenje. Jehovini svjedoci osnovali su Službu za suradnju s bolnicama koja mnoge liječnike informira o novim spoznajama na području alternativa transfuziji krvi.

Moja obitelj stalno mi pomaže, te mogu dati svoj dio u službi Jehovi i služiti kao starješina u kršćanskoj skupštini. Kao što sam ranije rekao, najviše mi je žao što Jehovu nisam upoznao dok sam bio mlađi. Pa ipak, jako sam mu zahvalan što je otvorio moje oči, tako da sam mogao steći divnu nadu u život u Božjem Kraljevstvu, gdje “nitko od stanovnika neće reći: bolestan sam” (Izaija 33:24). *