“KANADSKI nadbiskup rekao je hodočasnicima da se aktivnim sudjelovanjem u politici može pomoći siromašnima. (...) Čak i ako određeni politički sustav nije po Božjoj volji, ‘moramo se angažirati kako bismo osigurali pravdu za siromašne’” (Catholic News).

Nije neuobičajeno čuti visoke crkvene dostojanstvenike kako s odobravanjem govore o sudjelovanju u politici niti je rijetkost vidjeti ih da to aktivno čine. Neki pokušavaju provesti reforme u državnom uređenju. Drugima se ljudi dive i pamte ih zbog njihovog zauzimanja za rješavanje pitanja kao što su rasna jednakost i ukidanje ropstva.

Pa ipak, mnoge vjernike muči to što se njihovi svećenici bave političkim pitanjima. “Protestantski vjernici ponekad se pitaju je li ispravno to što njihovo svećenstvo aktivno sudjeluje u javnom životu”, pisalo je u članku o političkoj teologiji u časopisu Christian Century. Mnogi religiozni ljudi smatraju da je crkva, odnosno vjera, nešto sveto i da njoj naprosto nema mjesta u politici.

Zbog toga se nameću neka zanimljiva pitanja koja se tiču svih onih koji čeznu za boljim svijetom. Može li svećenstvo kršćanstva poboljšati stanje u politici? * Želi li Bog na takav način uspostaviti bolju vlast i bolji svijet? Je li kršćanstvo nastalo s ciljem da uvodi promjene u politiku?

U svojoj knjizi The Early Church povjesničar Henry Chadwik kaže da je ranokršćanska zajednica bila poznata po tome što je “nije zanimala politička vlast ovog svijeta”. Bila je to “apolitična, izrazito povučena i pacifistička zajednica”. U knjizi History of Christianity stoji: “Među kršćanima je prevladavalo uvjerenje da su političke funkcije za njih neprihvatljive (...). Još početkom trećeg stoljeća Hipolit je rekao da gradski magistrat mora napustiti svoju službu ako želi biti dio Crkve, odnosno kršćanin.” Međutim, postepeno su u mnogim skupštinama, odnosno zajednicama vjernika, na odgovorne položaje došli ljudi željni vlasti koji su sebi davali laskave titule (Djela apostolska 20:29, 30). Neki su htjeli biti i vjerski i politički vođe. Iznenadnom promjenom u politici Rima pružila im se prilika da ostvare svoje težnje.

 Godine 312. n. e. poganski rimski car Konstantin postao je naklonjen nominalnom kršćanstvu. Nevjerojatno je kako su biskupi bili spremni na kompromis s poganskim carem u zamjenu za privilegije koje im je dao. “Crkva je sve više i više utjecala na važne političke odluke”, napisao je Henry Chadwik. Kako je povezanost s politikom utjecala na svećenstvo?

Ideju da se Bog služi svećenicima za vođenje državnih poslova osobito je zastupao Augustin, utjecajan katolički teolog iz petog stoljeća. On je predviđao da će Crkva vladati narodima i čovječanstvu donijeti mir. No povjesničar H. G. Wells napisao je: “Povijest Europe od petog do petnaestog stoljeća uglavnom svjedoči o neuspjehu da se ostvari ova velika zamisao o Božjoj državi.” Kršćanstvo nije donijelo mir ni Europi, a kamoli cijelom svijetu. Ono što se nazivalo kršćanstvom izgubilo je svoju vrijednost u očima mnogih ljudi. U čemu je bio problem?

Mnogi koji su se izjašnjavali kao kršćani počeli su se baviti politikom s dobrim namjerama, ali su se upustili u pokvarene poslove. Martin Luther, svećenik i prevoditelj Biblije, poznat je po svom nastojanju da reformira Katoličku crkvu. Međutim, zbog svog odvažnog stava protiv crkvenih učenja postao je omiljen među onima koji su imali političke motive za pobunu. Luther je izgubio poštovanje mnogih kad je i sam počeo govoriti o političkim pitanjima. U početku je bio na strani seljaka koji su se bunili protiv okrutnih feudalaca. Kasnije, kad je došlo do ustanka, bodrio je feudalce da uguše bunu, što su oni i učinili, a pritom su ubijene tisuće ljudi. Nije čudo što su ga seljaci smatrali izdajicom. Luther je također potaknuo feudalce da se pobune protiv svog cara koji je bio katolik. Ustvari, protestanti, kako su Lutherovi sljedbenici s vremenom nazvani, od početka su bili pokret povezan s politikom. Kako je politička moć utjecala na Luthera? Iskvarila ga je. Naprimjer, iako se u početku protivio korištenju sile protiv onih koji su napustili glavne protestantske pravce, kasnije je potaknuo svoje prijatelje na visokim položajima da spale na lomači one koji su se protivili krštenju male djece.

Jean Calvin bio je poznati vjerski vođa u Ženevi, a imao je i ogroman utjecaj na politiku. Kad je Miguel Serveto objasnio da Trojstvo nema temelja u Bibliji, Calvin se poslužio svojim političkim utjecajem i doprinio pogubljenju Serveta, koji je spaljen na lomači. Kakvo užasno odstupanje od Isusovih učenja!

Možda su svi ti ljudi zaboravili što kaže Biblija u 1. Ivanovoj 5:19: “Cijeli svijet leži u vlasti zloga.” Jesu li iskreno htjeli poboljšati državno uređenje svog vremena ili im je bilo stalo do moći i moćnih prijatelja? Što god od toga bilo, trebali su se sjetiti nadahnutih riječi Isusovog učenika Jakova: “Ne znate li da je prijateljstvo sa svijetom neprijateljstvo s Bogom? Tko god, dakle, želi biti prijatelj svijeta čini sebe Božjim neprijateljem” (Jakov 4:4). Jakov je znao da je Isus o svojim sljedbenicima rekao: “Nisu dio svijeta, kao što ni ja nisam dio svijeta” (Ivan 17:14).

 Međutim, iako priznaju da se kršćani moraju čuvati loših postupaka ovog svijeta, mnogi smatraju da nije dobro biti odijeljen od njega i politički neutralan. Oni tvrde da takva neutralnost sprečava kršćane da konkretnim djelima drugima pokazuju ljubav. Oni vjeruju da crkveni vođe trebaju otvoreno govoriti i boriti se protiv korupcije i nepravde. No je li neutralnost o kojoj je Isus govorio doista nespojiva s pomaganjem drugima? Može li se kršćanin kloniti spornih političkih pitanja i u isto vrijeme na konkretan način pomagati drugima? Sljedeći će članak razmotriti ova pitanja.