ON JE poznat kao “otac svih koji imaju vjeru” (Rimljanima 4:11). Njegova ljubljena žena također je gajila tu osobinu (Hebrejima 11:11). Oni su bogobojazni bračni par: patrijarh Abraham i njegova žena Sara. Zašto možemo reći da su oni tako dobar primjer vjere? Kakve su kušnje prošli? I što mi možemo naučiti iz njihove životne priče?

Abraham je pokazao vjeru kad mu je Bog naredio da napusti svoj dom. Jehova mu je rekao: “Idi iz zemlje svoje i od roda svojega i iz doma oca svojega u zemlju koju ću ti ja pokazati” (1. Mojsijeva 12:1). Vjerni je patrijarh poslušao, što je vidljivo iz sljedećih riječi: “Vjerom je Abraham, kad je bio pozvan, poslušao otišavši na mjesto određeno da ga dobije u nasljedstvo; otišao je, iako nije znao kamo ide” (Hebrejima 11:8). Razmotrimo što je to sve značilo.

Abraham je živio u Uru, gradu koji se nalazio na jugu današnjeg Iraka. Ur je bio bogat mezopotamski centar koji je trgovao sa zemljama smještenim oko Perzijskog zaljeva i vjerojatno s onima u dolini Inda. Sir Leonard Woolley, koji je vodio sistematsko iskopavanje Ura, ističe da je u Abrahamovo vrijeme većina kuća u Uru bila sagrađena od cigle, a zidovi su bili ožbukani i obojeni vapnom. Naprimjer, jedan imućni građanin živio je u katnici koja je imala popločano zatvoreno dvorište. U prizemlju je živjela posluga i smještani su gosti. Na prvom katu nalazio se drveni balkon kojim se moglo doći do prostorija koje su koristili članovi obitelji. Takve kuće imale su 10 do 20 prostorija i bile su “relativno prostrane i omogućavale pristojan, udoban i, po istočnjačkim standardima, luksuzan život”, kaže Woolley. Te su kuće “prije svega bile dom civiliziranih ljudi i odgovarale su potrebama visokorazvijenog gradskog života”. Ukoliko su Abraham i Sara napustili takav dom, znajući da će živjeti u šatorima, napravili su velike žrtve da bi poslušali Jehovu.

Abraham se sa svojom obitelji najprije preselio u Haran, grad na sjeveru Mezopotamije, a onda u Kanaan. To je značilo da su prešli put od oko 1 600 kilometara — poprilično za stariji bračni par! Kad je otišao iz  Harana, Abraham je imao 75, a Sara 65 godina (1. Mojsijeva 12:4).

Kako se Sara možda osjećala kad joj je Abraham rekao da će oni uskoro otići iz Ura? Možda je bila zabrinuta zato što je trebala napustiti udoban dom, preseliti se u stranu i moguće neprijateljsku zemlju te prihvatiti niži životni standard. No Sara je bila podložna i Abrahama je ‘nazivala gospodarom’ (1. Petrova 3:5, 6). Neki učenjaci smatraju da je Sara na takav način i “inače pokazivala poštovanje prema njemu”, što je bilo odraz “njenog uobičajenog razmišljanja i njenih osjećaja”. Ali što je važnije od svega, Sara je vjerovala Jehovi. Svojom je podložnošću i vjerom dala dobar primjer udatim kršćankama.

Istina, mi ne moramo napustiti dom da bismo bili poslušni Bogu, iako neki punovremeni propovjednici odu iz svoje domovine kako bi propovijedali dobru vijest u nekoj drugoj zemlji. Bez obzira na to gdje služimo Bogu, dok nam je god duhovnost najvažnija, on će se brinuti za naše potrebe (Matej 6:25-33).

Ni Sara ni Abraham nisu požalili zbog odluke koju su donijeli. Apostol Pavao kaže: “Da su stalno mislili na mjesto iz kojeg su izašli, imali bi priliku vratiti se.” Ali nisu se vratili. Vjerovali su Jehovinim obećanjima uvjereni da on “nagrađuje one koji ga usrdno traže”. Mi moramo postupati na isti način ukoliko želimo ostati odani Jehovi cijelom dušom (Hebrejima 11:6, 15, 16).

Kad je Abraham došao u Kanaan, Bog mu je rekao: “Tvojemu sjemenu daću zemlju ovu.” Nato je Abraham napravio žrtvenik Jehovi  i prizvao ‘ime Jehovino’ (1. Mojsijeva 12:7, 8). Jehova je blagoslovio Abrahama bogatstvom i umnožio njegovo kućanstvo. Budući da je jednom prilikom sakupio 318 ljudi uvježbanih za borbu, robova rođenih u njegovom domu, učenjaci procjenjuju da je “njegovo čitavo kućanstvo sigurno brojilo više od tisuću članova”. Iz nekog razloga ljudi su ga zvali ‘knezom Božjim’ (1. Mojsijeva 13:2; 14:14; 23:6).

Abraham je davao dobar primjer u obožavanju Jehove, poučavajući članove svog kućanstva “da se drže putova Jehovinih i da čine što je pravo i dobro” (1. Mojsijeva 18:19). Abrahamov primjer pravo je ohrabrenje poglavarima kršćanskih obitelji današnjeg vremena zato što je on uspio poučiti svoje ukućane da se oslanjaju na Jehovu i postupaju pravedno. Stoga nije čudno što su se Agara, Sarina sluškinja koja je bila Egipćanka, Abrahamov najstariji sluga i Abrahamov sin Izak oslonili na Jehovu Boga (1. Mojsijeva 16:5, 13; 24:10-14; 25:21).

Abrahamov način postupanja pokazuje da je oponašao Boga. On nije želio da se njegovi pastiri i pastiri njegovog nećaka Lota i dalje svađaju, već je predložio da se odvoje, a mlađem je Lotu dopustio da izabere zemlju. Abraham je bio mirotvorac (1. Mojsijeva 13:5-13).

Ukoliko ikad budemo trebali birati između svojih prava i određenih ustupaka koje trebamo napraviti kako bismo sačuvali mir, imajmo na umu da Jehova nije dozvolio da Abraham bude na bilo koji način uskraćen zato što je pokazao obzirnost prema Lotu. Baš naprotiv, Bog je nakon tog događaja obećao da će Abrahamu i njegovom sjemenu dati svu zemlju koju je Abraham mogao vidjeti (1. Mojsijeva 13:14-17). Isus je rekao: “Sretni su miroljubivi [doslovno: mirotvorci], jer će biti nazvani ‘Božjim sinovima’” (Matej 5:9).

Unatoč obećanjima o sjemenu, Sara još uvijek nije mogla imati djece. Abraham je o tome razgovarao s Bogom. Hoće li Abrahamov sluga Elijezer naslijediti sve što je Abraham posjedovao? Ne, zato što je Jehova rekao: “Neće taj biti nasljednik tvoj, nego koji će izaći od tebe taj će ti biti nasljednik” (1. Mojsijeva 15:1-4).

No njih dvoje još uvijek nisu dobili dijete, tako da je 75-godišnja Sara već izgubila nadu u to da će postati majka. Zato je rekla Abrahamu: “Jehova me je zatvorio da ne rodim; nego idi k robinji mojoj, ne bih li dobila djece od nje.” Abraham je tada uzeo Agaru za svoju drugu ženu, imao spolne odnose s njom, a ona je zatrudnjela. Čim je Agara saznala da je trudna, počela je prezirati svoju gospodaricu. Sara se ogorčeno žalila Abrahamu i ponižavala je Agaru, zbog čega je ta sluškinja pobjegla (1. Mojsijeva 16:1-6).

Abraham i Sara postupili su u skladu s općeprihvaćenim običajima onog vremena, misleći da je takvo postupanje ispravno. Međutim, Jehova nije želio na takav način dati Abrahamu sjeme. Sredina u kojoj živimo može određene postupke u nekim okolnostima smatrati ispravnima, ali to samo po sebi ne znači da Jehova odobrava te postupke. On možda potpuno drugačije gleda na stvari. Zbog toga trebamo tražiti Božje vodstvo i moliti se da nam pokaže put kojim on želi da idemo (Psalam 25:4, 5; 143:8, 10).

Nakon nekog vremena Agara je Abrahamu rodila sina kojeg je nazvala Izmael. No on nije bio obećano Sjeme. Sara je trebala  roditi obećanog nasljednika, unatoč svojoj poodmakloj dobi (1. Mojsijeva 17:15, 16).

Kad je Bog rekao Abrahamu da će mu Sara roditi sina, “pade Abraham ničice, i nasmija se govoreći u srcu svojem: eda će se čovjeku od sto godina roditi sin? i Sari? eda će žena od devedeset godina roditi?” (1. Mojsijeva 17:17). Anđeo je ovu poruku kasnije ponovio, a ovaj put ju je i Sara čula te se ‘nasmijala u sebi’. No Jehovi ‘ništa nije teško’. Mi imamo razloga vjerovati da on može učiniti što god poželi (1. Mojsijeva 18:12-14).

Sara je “vjerom (...) dobila moć da začne sjeme, iako je već prošla dobnu granicu, jer je onoga koji je obećao smatrala vjernim” (Hebrejima 11:11). S vremenom je rodila Izaka, čije ime znači “smijeh”.

Jehova je za Izaka rekao da je nasljednik na kojeg se dugo čekalo (1. Mojsijeva 21:12). Stoga je Abraham sigurno bio zaprepašten kad mu je Bog rekao da žrtvuje svog sina. Ipak, Abraham je imao dobre razloge za bezuvjetno povjerenje u Boga. Zar Jehova ne može Izaka vratiti iz mrtvih? (Hebrejima 11:17-19). Nije li Bog već dokazao svoju moć tako što je čudom obnovio Abrahamovu i Sarinu sposobnost da imaju djecu kako bi se Izak mogao roditi? Budući da je bio uvjeren da Bog može ispuniti svoja obećanja, Abraham je spremno poslušao. Istina, bio je spriječen u pokušaju da žrtvuje svog sina (1. Mojsijeva 22:1-14). Međutim, Abrahamovo postupanje u ovoj situaciji pomaže nam da shvatimo koliko je teško bilo Jehovi Bogu ‘dati svog jedinorođenog Sina, da nitko tko pokazuje vjeru u njega ne bude uništen, nego da ima vječni život’ (Ivan 3:16; Matej 20:28).

Budući da je vjerovao u Boga, Abraham je shvatio da nasljednik Jehovinih obećanja ne može oženiti Kanaanku koja štuje lažne bogove. Kako bi bogobojazni roditelj mogao odobravati da njegovo dijete stupi u brak s bilo kim tko ne služi Jehovi? Zato je Abraham Izaku tražio ženu među svojom rodbinom koja je živjela u Mezopotamiji, udaljenoj više od 800 kilometara. Bog je blagoslovio njegov trud tako što je pokazao da je Rebeku izabrao za Izakovu ženu i pretkinju Mesije. Da, Jehova je “blagoslovio Abrahama u svemu” (1. Mojsijeva 24:1-67; Matej 1:1, 2).

Abraham i Sara dobar su primjer ustrajnosti u kušnji i vjere u Božja obećanja. Ispunjenje tih obećanja tiče se vječne budućnosti ljudskog roda, jer je Jehova Abrahamu zajamčio: “Blagosloviće se u sjemenu tvojem  svi narodi na zemlji, kad si poslušao glas moj” (1. Mojsijeva 22:18).

Naravno, Abraham i Sara bili su nesavršeni, baš kao što smo i mi nesavršeni. Međutim, kad su jasno shvatili što je Božja volja, odmah su postupili u skladu s njom — bez obzira na žrtve koje su zbog toga morali podnijeti. Abrahama se stoga pamti kao ‘Jehovinog prijatelja’, a Saru kao ‘svetu ženu koja je polagala nadu u Boga’ (Jakov 2:23; 1. Petrova 3:5). Budemo li se trudili oponašati vjeru Abrahama i Sare, i mi možemo uživati u bliskom odnosu s Bogom. I mi možemo imati koristi iz dragocjenih obećanja koja je Jehova dao Abrahamu (1. Mojsijeva 17:7).