MEĐUTIM, nisam bio pripremljen na zbunjen izraz lica svog šestogodišnjeg sina Johannesa. Ipak su prošle tri godine otkako nije vidio svog oca. Bio sam mu potpuni stranac.

Za razliku od mog sina, uz mene su u djetinjstvu bila oba moja roditelja koja su mi pružala ljubav. U našem domu u njemačkom gradu Chemnitzu, gdje sam rođen 1928, vladala je topla atmosfera. Moj otac otvoreno je izražavao svoje nezadovoljstvo religijom. Sjećao se kako su tijekom Prvog svjetskog rata “kršćanski” vojnici na obje strane 25. prosinca govorili onima na drugoj strani: “Čestit Božić”, da bi se odmah sutradan nastavili ubijati. Religija je za njega bila vrhunac licemjerja.

Drago mi je što sam ja bio pošteđen takvog razočaranja. Drugi svjetski rat završio je kad sam imao 17 godina i malo je nedostajalo da me regrutiraju. Pa ipak, mučila su me neka uznemiravajuća pitanja, primjerice: ‘Čemu sve to ubijanje? Kome mogu vjerovati? Gdje mogu naći pravu sigurnost?’ Živjeli smo u Istočnoj Njemačkoj, koja je došla pod sovjetsku upravu. Komunistički ideali o pravdi, jednakosti, solidarnosti i miroljubivim odnosima privlačili su one koji  su mnogo pretrpjeli uslijed ratnih stradanja. Uskoro su se mnoge od tih iskrenih osoba jako razočarale — ovaj put ne u religiju, nego u politiku.

Dok sam tragao za zadovoljavajućim odgovorima, jedna moja tetka, koja je bila Jehovin svjedok, počela mi je govoriti o svojoj vjeri. Dala mi je jednu biblijsku publikaciju koja me potakla da prvi put u životu pročitam cijelo 24. poglavlje Evanđelja po Mateju. Zadivila su me razumna i uvjerljiva objašnjenja iz te publikacije, koja je naše vrijeme označila kao ‘završetak sustava stvari’ i objasnila što je glavni uzrok ljudskih problema (Matej 24:3; Otkrivenje 12:9).

Uskoro sam dobio još literature Jehovinih svjedoka i, dok sam je naprosto gutao, uvidio sam da je to istina koju sam toliko tražio. Bilo je predivno saznati da je 1914. Isus Krist na nebu postavljen za kralja te da će uskoro okončati sve zlo i izliti blagoslove na poslušne ljude. Jasno razumijevanje otkupnine bilo je za mene drugo veliko otkriće. To me je navelo da se iz dubine srca obratim Jehovi Bogu i molim ga da mi oprosti moje grijehe. Duboko me je dirnuo ljubazan poziv zapisan u Jakovu 4:8: “Približite se Bogu, i on će se približiti vama.”

Mene su vjerovanja koja sam upravo saznao oduševila, no roditelji i sestra u početku nisu prihvaćali ono što sam im govorio. No to nije umanjilo moju želju da idem na kršćanske sastanke koje je u blizini Chemnitza održavala mala grupa Jehovinih svjedoka. Na moje iznenađenje, roditelji i sestra pošli su sa mnom kad sam prvi put išao na sastanak! Bilo je to u zimu 1945/46. Kad je kasnije u Harthauu, gradu u kojem smo živjeli, osnovana grupa za proučavanje Biblije, moja je obitelj počela redovito ići na sastanke.

To što sam saznao važne biblijske istine i redovno se družio s Jehovinim narodom potaklo me da se predam Jehovi, a krstio sam se 25. svibnja 1946. Bio sam jako sretan kad sam vidio da i članovi moje obitelji duhovno napreduju, a s vremenom su sve troje postali vjerni Jehovini sluge. Sestra je još uvijek aktivni član jedne skupštine u Chemnitzu. Majka i otac vjerno su služili Jehovi sve do svoje smrti godine 1965. odnosno 1986.

Šest mjeseci nakon krštenja počeo sam služiti kao specijalni pionir. To su bili počeci moje službe Bogu koju sam izvršavao cijeloga života, ‘u povoljno vrijeme i u teško vrijeme’ (2. Timoteju 4:2). Ubrzo su se ukazale neke nove prilike za služenje Jehovi. U udaljenim krajevima na istoku Njemačke postojala je potreba za punovremenim propovjednicima. Jedan brat i ja prijavili smo se za taj zadatak, ali ja sam smatrao da nemam ni iskustva ni zrelosti za tako odgovoran zadatak. Imao sam samo 18 godina i osjećao  sam se poput Jeremije, koji je rekao: “Oh (...) Jehova! evo ne znam govoriti, jer sam dijete” (Jeremija 1:6). Unatoč mojim strahovanjima, odgovorna braća odlučila su nam dati priliku. Poslali su nas u Belzig, gradić u pokrajini Brandenburg.

Propovijedanje na tom području predstavljalo je veliki izazov, ali mi je koristilo jer sam mnogo toga naučio. S vremenom su neke žene koje su se uspješno bavile trgovinom prihvatile poruku o Kraljevstvu i postale Jehovini svjedoci. Međutim, to je značilo da su zauzele stav koji je bio u suprotnosti s duboko ukorijenjenim tradicijama i strahovima te male seoske sredine. I katoličko i protestantsko svećenstvo snažno nam se protivilo te je o nama širilo zlobne laži zato što smo propovijedali. No uzdajući se u Jehovino vodstvo i zaštitu uspjeli smo pomoći određenom broju zainteresiranih osoba da prihvati istinu.

Godina 1948. donijela je i blagoslove i neočekivane poteškoće. Prvo sam kao pionir poslan u grad Rudolstadt, u pokrajini Thüringen. Tamo sam surađivao i družio se s mnogom vjernom braćom i sestrama. Još jedan veliki blagoslov doživio sam u srpnju iste godine. Oženio sam se Erikom Ullmann, vjernom i revnom mladom kršćankom koju sam upoznao kad sam tek počeo ići na sastanke u skupštinu Chemnitz. U Harthauu, gradu u kojem sam odrastao, zajedno smo započeli s pionirskom službom. Kasnije Erika više nije mogla nastaviti s punovremenom službom zbog zdravstvenih problema i drugih razloga.

Bila su to teška vremena za Jehovin narod. Odjel Ministarstva rada u Chemnitzu ukinuo mi je bonove za hranu, čime su me htjeli prisiliti da prestanem propovijedati i da nađem posao s punim radnim vremenom. Odgovorna braća pokušala su na temelju mog slučaja od države ishoditi zakonsko priznanje. Zahtjev je bio odbijen, a 23. lipnja 1950. osuđen sam na globu ili 30 dana zatvora. Žalili smo se na presudu, no viši sud odbacio je žalbu, a ja sam završio u zatvoru.

To je bio samo mali nagovještaj oluje koja se približavala, a ukazivao je na protivljenje i teško vrijeme. Nepuni mjesec dana kasnije, u rujnu 1950, nakon medijske kampanje kojom nas se pokušalo ocrniti, komunistički je režim zabranio našu djelatnost. Zbog sve većeg porasta i našeg neutralnog stava, ožigosani smo kao opasna organizacija koja špijunira za Zapad te se pod krinkom religije bavi “sumnjivim aktivnostima”. Istog dana kad je zabrana objavljena, i dok sam ja još bio u zatvoru, moja je žena rodila našeg sina Johannesa. Iako je primalja protestirala, službenici Službe državne sigurnosti upali su u naš stan i pretražili ga kako bi našli neki dokaz za svoje optužbe. Naravno, nisu našli ništa. Pa ipak, kasnije su uspjeli u našu skupštinu ubaciti doušnika. Zato su u listopadu 1953. uhitili svu odgovornu braću, uključujući i mene.

Nakon što smo osuđeni na zatvorske kazne u trajanju od tri do šest godina, pridružili smo se jednoj skupini naše braće u prljavim tamnicama dvorca Osterstein, u gradu  Zwickauu. Iako su tamo vladali vrlo loši uvjeti, bilo je predivno družiti se sa zrelom duhovnom braćom. Nismo imali slobodu, ali nam zato duhovne hrane nije manjkalo. Premda nas je vlast prezirala i zabranila nam djelovanje, Kula stražara uvijek je nekako pronašla put do zatvora i završila pravo u našim ćelijama! Kako?

Neka braća poslana su u rudnike ugljena, pa su se mogla vidjeti s Jehovinim svjedocima koji su bili na slobodi i od njih dobiti časopise. Braća su potom časopise tajno unosila u zatvor i na razne domišljate načine nama ostalima prosljeđivala toliko potrebnu duhovnu hranu. Bio sam zaista sretan i ojačan kad sam na ovakav način osjetio Jehovinu brigu i vodstvo!

Krajem 1954. premješteni smo u zloglasni zatvor u gradu Torgauu. Tamošnja braća bila su sretna što smo zajedno s njima. Do tada im je duhovnu snagu davalo ponavljanje onog čega su se mogli sjetiti iz starijih izdanja Kule stražare. Kako su samo čeznuli za novom duhovnom hranom! Zato smo smatrali svojom dužnošću da im prenesemo važne stvari o kojima smo proučavali u prijašnjem zatvoru. Ali kako to učiniti kada su nam razgovori za dnevnih šetnji bili strogo zabranjeni? Ukratko, braća su nam svojim korisnim prijedlozima pomogla da to činimo, a Jehovina je moćna ruka bila nad nama. Sve to naučilo nas je koliko je važno marljivo proučavati Bibliju i razmišljati o njoj dok uživamo slobodu i imamo mogućnosti za to.

Uz Jehovinu pomoć ostali smo nepokolebljivi. Jako smo se iznenadili kada su krajem 1956. neki od nas dobili pomilovanje. Teško je riječima opisati našu sreću kad su se vrata zatvora širom otvorila! Moj je sin tada imao šest godina i bio sam jako radostan što sam opet sa ženom i što joj mogu pomagati u odgoju našeg djeteta. Johannes me je neko vrijeme doživljavao kao stranca, ali uskoro smo postali bliski.

Jehovini svjedoci u Istočnoj Njemačkoj proživljavali su vrlo teška vremena. Naša kršćanska služba i neutralnost izazivale su sve veće neprijateljstvo, a to je značilo živjeti u stalnoj opasnosti, biti u tjeskobi i iscrpljen. Zato smo Erika i ja pažljivo i uz molitvu razmotrili našu situaciju te se odlučili preseliti negdje gdje su uvjeti povoljniji i gdje nas briga neće toliko izjedati. Željeli smo slobodu kako bismo mogli više služiti Jehovi i ostvarivati duhovne ciljeve.

U proljeće 1957. pružila nam se prilika da odemo u Stuttgart, koji se nalazio u Zapadnoj Njemačkoj. Tamo propovijedanje nije bilo zabranjeno i mogli smo se slobodno družiti s našom braćom. Ona su nam s ljubavlju pružila zaista veliku podršku. Sedam godina proveli smo u skupštini Hedelfingen. U to je vrijeme naš sin počeo ići u školu i dobro je duhovno napredovao. U rujnu 1962. imao sam divnu priliku pohađati Školu službe za Kraljevstvo u Wiesbadenu. Tamo sam dobio poticaj da se s obitelji preselim na područje gdje su potrebni propovjednici koji govore njemački. Radilo se o određenim dijelovima Njemačke i Švicarske.

I tako smo se 1963. preselili u Švicarsku. Poslani smo u malu skupštinu u gradu Brunnenu koji se nalazi na obali prekrasnog Vierwaldstättskog jezera, u središnjem dijelu švicarskih Alpa. Osjećali smo se kao da smo u raju. Morali smo se naučiti na njemački dijalekt kojim se tamo govori, tamošnji način života i mentalitet ljudi. No bez obzira na sve to, bio nam je užitak raditi i propovijedati među tim miroljubivim ljudima. U Brunnenu smo proveli 14 godina. Tamo je naš sin odrastao.

 Godine 1977, kad sam imao skoro 50 godina, pozvani smo da služimo u švicarskom Betelu u Thunu. Iako nas je poziv iznenadio, prihvatili smo ga s velikom zahvalnošću. Žena i ja proveli smo devet godina u betelskoj službi, koja nam je ostala u sjećanju kao posebno razdoblje našeg kršćanskog života i duhovnog napretka. Osim toga, voljeli smo propovijedati s objaviteljima iz Thuna i okolnih područja te smo pritom uživali u pogledu na Jehovina ‘čudesna djela’ — predivne snježne vrhunce Bernskih Alpa (Psalam 9:1).

Početkom 1986. ponovo smo se preselili. Dobili smo poziv da služimo kao specijalni pioniri na jednom vrlo velikom području u istočnom dijelu Švicarske za koje se brinula skupština Buchs. Opet smo se morali naviknuti na drugačiji način života. Međutim, želja da Jehovi služimo gdje god smo potrebni potakla nas je da prihvatimo ovaj novi zadatak, a on nas je opet blagoslovio. Povremeno sam zamjenjivao putujuće nadglednike, posjećujući i jačajući skupštine. Prošlo je 18 godina kako služimo na ovom području i iza nas su mnoga lijepa iskustva. Skupština u Buchsu se povećala, a sastajemo se u krasnoj Dvorani Kraljevstva čije je otvorenje bilo prije pet godina.

Jehova se u potpunosti brinuo za nas. Veći dio života proveli smo u punovremenoj službi, a nikad nam ništa nije nedostajalo. Radosni smo i zadovoljni kad vidimo našeg sina, njegovu ženu i djecu, kao i njihove obitelji, da vjerno služe Jehovi.

Kad se osvrnem unatrag, osjećam da smo Jehovi zaista služili i ‘u povoljno vrijeme i u teško vrijeme’. Nastojanje da izvršavam kršćansku službu vodilo me od mračnih tamnica komunističkih zatvora do predivnih švicarskih Alpa. Moja obitelj i ja zbog toga nismo požalili niti jednog trenutka.