‘NE MORAM pripadati određenoj religiji niti moram stalno ići u crkvu da bih vjerovao u Boga!’ Tako mnogi ljudi gledaju na pripadnost nekoj religiji ili vjerskoj zajednici. Ustvari, neki kažu da se u prirodi osjećaju bliže Bogu nego kad su na misi. Danas se općenito smatra da nije potrebno pripadati određenoj vjerskoj skupini ili zajednici da bi se vjerovalo u Boga.

Drugi pak razmišljaju potpuno drugačije. Oni tvrde da je važno, čak nužno, pripadati određenoj religiji i ići u crkvu ako netko želi ugoditi Bogu. Iz ovih oprečnih stavova vidljivo je da pitanje o tome je li pripadnost religiji doista važna ne predstavlja tek jednu zanimljivu temu za one koji se bave statistikama i izučavanjem religije. U svakom slučaju, budući da se to pitanje tiče našeg odnosa s Bogom, zar ne bi bilo razumno saznati kako on gleda na tu stvar? Dakle, što o tom pitanju možemo saznati iz njegove Riječi, Biblije?

Prije skoro 4 400 godina katastrofalni potop zadesio je cijelu Zemlju. Takav se događaj nije moglo lako zaboraviti, što dokazuje činjenica da u narodima diljem svijeta odavna postoje priče o potopu. Iako se u detaljima razlikuju, te priče imaju mnogo toga zajedničkog, primjerice govore da je preživio samo mali broj ljudi i životinja.

Jesu li oni koji su preživjeli opći potop jednostavno bili pojedinci koji su imali sreću pa su slučajno izbjegli uništenje? Biblija pokazuje da nije bilo tako. Značajno je to što Bog nije obavijestio svakog pojedinog čovjeka o potopu koji je predstojao. Umjesto toga, on je obavijestio Nou, a Noa je onda upozoravao ljude da se približava  veliki potop (1. Mojsijeva 6:13-16; 2. Petrova 2:5).

Preživjeti su mogli samo oni koji su bili dio jedne blisko povezane skupine ljudi te poslušni zapovijedima koje je Bog dao Noi. Čak su i životinje koje su bile u arci preživjele potop samo zato što su bile s tom grupom ljudi. Noa je dobio jasne upute o tome što treba učiniti za očuvanje životinjskog svijeta (1. Mojsijeva 6:17–7:8).

Stoljećima nakon toga potomci Noinog sina Sema postali su robovi u Egiptu. No Bog je naumio osloboditi ih i dovesti u zemlju koju je obećao njihovom praocu Abrahamu. I ovaj put Božji naum nije bio otkriven svakome ponaosob, već prvo onima koji su izabrani za vođe — Mojsiju i njegovom bratu Aronu (2. Mojsijeva 3:7-10; 4:27-31). Nakon što su ti nekadašnji robovi kao grupa oslobođeni iz Egipta, dobili su Božji Zakon na gori Sinaju i postali izraelski narod (2. Mojsijeva 19:1-6).

Svaki pojedini Izraelac mogao je biti oslobođen samo ako se držao grupe koju je Bog vodio te ako je postupao po uputama onih koji su bili imenovani za vođe. Čak su se i pojedinci iz egipatskog naroda mogli pridružiti toj grupi za koju je bilo očito da ima Božje odobravanje. Kad su Izraelci napustili Egipat, ti su pojedinci pošli s njima i tako su dobili priliku da prime Božji blagoslov (2. Mojsijeva 12:37, 38).

Isto tako, Isus je u prvom stoljeću počeo propovijedati i okupljati svoje učenike. On ih je poučavao kao grupu, premda je i svakom pojedincu s ljubavlju posvećivao pažnju u skladu s njegovim potrebama. Jedanaestorici vjernih apostola Isus je rekao: “Vi ste oni koji su ostali sa mnom u mojim kušnjama; i ja sklapam savez s vama, kao što je moj Otac sklopio savez sa mnom, za kraljevstvo” (Luka 22:28, 29). Kasnije je Božji sveti duh sišao na učenike dok su bili zajedno kao grupa (Djela apostolska 2:1-4).

Svi ovi primjeri jasno pokazuju da je Bog u prošlosti uvijek svoj narod vodio kao jednu organiziranu grupu. Nekolicina pojedinaca s kojima je Bog osobno kontaktirao — Noa, Mojsije, Isus i drugi — zapravo je prenosila njegove poruke ostalima koji su kao grupa bili čvrsto povezani. Nema razloga vjerovati da danas Bog išta drugačije postupa sa svojim slugama. No sada se nameće jedno drugo pitanje: Je li svejedno kojoj religiji pripadamo? To vrlo važno pitanje razmotrit ćemo u sljedećem članku.