GEORGE BORROW navodno je u osamnaestoj godini znao 12 jezika. Dvije godine kasnije “s lakoćom je i stilski dotjerano” prevodio na 20 jezika.

Godine 1833. Britansko i inozemno biblijsko društvo pozvalo je ovog izuzetno nadarenog čovjeka da dođe u London na razgovor. Tridesetogodišnji Borrow nije imao čime platiti put, ali čvrsto je odlučio iskoristiti ovu priliku, te je propješačio 180 kilometara od svog doma u Norwichu, i to za samo 28 sati.

Biblijsko društvo dalo mu je zahtjevan zadatak — za šest mjeseci trebao je naučiti mandžurski, jezik koji se govori u nekim dijelovima Kine. Tražio je gramatiku, ali dobio je jedino primjerak Matejevog Evanđelja na mandžurskom i mandžursko-francuski rječnik. Pa ipak, za manje od pet mjeseci poslao je pismo u London u kojem je napisao: “Svladao sam mandžurski”, i to kako je rekao, “uz pomoć Božju.” Taj pothvat još je značajniji jer je navodno u isto vrijeme korigirao Lukino Evanđelje prevedeno na nahuatl, jedan od urođeničkih jezika koji se govore u Meksiku.

Mandžurski jezik prvi put je zapisan u 17. stoljeću, a za pisanje je korišteno ujgursko pismo, koje se koristilo u Mongoliji, te je postao jezik kojim su govorili kineski visoki dužnosnici. Iako se s vremenom mandžurski sve manje koristio, članovi Britanskog i inozemnog biblijskog društva željeli su tiskati i distribuirati Bibliju na mandžurskom. Godine 1822. financirali su tiskanje 550 primjeraka Matejevog Evanđelja, koje je preveo Stepan V. Lipoftsoff. On je radio u ruskom Ministarstvu vanjskih poslova, a u Kini je živio 20 godina. Njegov je prijevod tiskan u Sankt Peterburgu, ali podijeljeno je samo nekoliko primjeraka, dok je ostalo uništila poplava.

Ubrzo su prevedena kompletna Kršćanska grčka pisma. Godine 1834. otkriven je jedan stari rukopis velikog dijela Hebrejskih pisama, te je pobudio zanimanje za Bibliju. Tko bi mogao voditi reviziju postojećeg dijela Biblije na mandžurskom i prevesti dio koji još nije bio preveden? Britansko i inozemno biblijsko društvo poslalo je Georgea Borrowa da u njihovo ime ispuni taj zadatak.

Nakon što je stigao u Sankt Peterburg, Borrow se posvetio temeljitijem učenju mandžurskog kako bi mogao što točnije  korigirati biblijski tekst. No uza sve to Borrow je imao izuzetno težak zadatak, pa je radio i po 13 sati dnevno da pripremi ploče za tiskanje Novog zavjeta koji je kasnije opisan kao “prekrasno orijentalno djelo”. Godine 1835. tiskano je tisuću primjeraka. No Borrow nije uspio ostvariti svoj dugo željeni plan da taj prijevod odnese u Kinu i razdijeli ga ljudima. Ruske vlasti strahovale su da bi to misionarsko djelo moglo ugroziti prijateljske odnose s njihovim susjedom Kinom, pa Borrowu nisu dozvolile da prijeđe kinesku granicu ukoliko sa sobom ima “čak i samo jednu Bibliju na mandžurskom”.

Desetak godina kasnije u Kinu je uneseno nekoliko primjeraka tog prijevoda, a 1859. izdan je prijevod Matejevog i Markovog Evanđelja s paralelnim stupcima na mandžurskom i kineskom. No tada je mnogim ljudima koji su znali mandžurski bilo draže čitati kineski, te je interes za prijevod kompletne Biblije na mandžurski jenjavao. Ustvari, mandžurski je jezik umirao, a uskoro ga je naslijedio kineski. To se konačno i dogodilo 1912, kad je Kina postala republika.

Ojačan onim što je doživio, George Borrow se vratio u London. Godine 1835. poslan je u Portugal i Španjolsku “da ispita koliko su ljudi spremni prihvatiti istine kršćanstva”, kako je kasnije sam opisao svoj zadatak. U to vrijeme Britansko i inozemno biblijsko društvo nije imalo utjecaja u Portugalu ni u Španjolskoj zbog tamošnjih čestih političkih i društvenih nemira. Borrow je uživao razgovarati o Bibliji s ljudima iz seoskih područja Portugala, no nezainteresiranost i ravnodušnost ljudi za religiju za kratko ga je vrijeme potaknula da otputuje u Španjolsku.

U Španjolskoj su ga čekali novi izazovi, naročito u kontaktu s romskim narodom kojem je Borrow jako brzo postao blizak, budući da je znao njihov jezik. Nedugo nakon što je došao, počeo je prevoditi “Novi zavjet” na gitano, jezik španjolskih Roma. Pozvao je dvije Romkinje da mu pomažu na jednom dijelu prijevoda. Čitao bi im španjolski prijevod i onda ih zamolio da mu prevedu ono što je pročitao. Tako je naučio ispravno koristiti romske idiome. Zahvaljujući tome u proljeće 1838. izdano je Lukino Evanđelje, a jedan je biskup za taj prijevod oduševljeno rekao sljedeće: “Pomoću romskog jezika obratit će cijelu Španjolsku.”

Zatim je George Borrow dobio zadatak da pronađe “osobu koja će Bibliju prevesti na baskijski”. Za to je zadužio dr. Oteiza, liječnika “koji dobro govori taj dijalekt, koji i sam donekle znam”, napisao je Borrow. Lukino Evanđelje prva je biblijska knjiga prevedena na baskijski. To je bilo 1838. godine.

 Tjeran željom da pouči obične ljude, Borrow je išao na duga i često opasna putovanja kako bi razdijelio Biblije ljudima u siromašnim seoskim područjima. Želio ih je osloboditi od vjerskog neznanja i praznovjerja. Razotkrivao im je koliko je bezvrijedno kupovanje oprosta tako što bi im, naprimjer, rekao sljedeće: “Je li moguće da bi Bog, oličenje dobrote, odobrio prodaju grijeha?” No Biblijsko društvo strahovalo je da bi njegovi napadi na uvriježena vjerovanja mogli dovesti do zabrane njihovog djelovanja te ga je uputilo da samo dijeli Biblije.

Borrow je dobio usmenu dozvolu da tiska El Nuevo Testamento, Novi zavjet na španjolskom, bez komentara s učenjima Rimokatoličke crkve. Tu je dozvolu dobio unatoč prvotnom protivljenju predsjednika vlade koji je za taj prijevod rekao da je opasno i “neispravno djelo”. Borrow je zatim otvorio skladište u Madridu kako bi mogao prodavati Novi zavjet na španjolskom, a to je dovelo do sukoba s vjerskim vođama i državnim vlastima. U zatvoru je proveo 12 dana. Protestirao je, pa su mu rekli da u miru napusti zatvor. Budući da je dobro znao da je u zatvor dospio nelegalnim putem, citirao je primjer apostola Pavla i odlučio ostati u zatvoru dok ne bude oslobođen po propisima, tako da se skine ljaga s njegovog imena (Djela apostolska 16:37).

Nakon što je njihov revni predstavnik 1840. otišao iz Španjolske, Biblijsko društvo izvijestilo je sljedeće: “U Španjolskoj je u proteklih pet godina podijeljeno gotovo 14 000 primjeraka Biblije.” Borrow je odigrao važnu ulogu u tome, a vrijeme provedeno u Španjolskoj opisao je kao “najsretnije razdoblje života”.

Biblija u Španjolskoj, knjiga koja je prvi put tiskana 1842. — a tiska je se još i danas — živopisan je izvještaj koji je napisao sam George Borrow o svojim putovanjima i dogodovštinama. U toj knjizi koja je odmah polučila velik uspjeh sebe je opisao kao “putnika radi Evanđelja”. Napisao je: “Želio sam posjetiti nepoznata i izolirana mjesta u stjenovitim brdima i planinama te na svoj način razgovarati s ljudima o Kristu.”

George Borrow distribuirao je i prevodio Bibliju s tolikim oduševljenjem da je pružio primjer drugima koji su se kasnije bavili tim uistinu dragocjenim poslom.