MARIAN: Moji roditelji bili su poljski rimokatolici. Otac je bio jednostavan čovjek. Nikada nije imao priliku školovati se. Ipak, za vrijeme Prvog svjetskog rata naučio je čitati i pisati dok je bio u rovovima. Otac je bio bogobojazan, ali se puno puta razočarao u Crkvu.

Jedan događaj osobito mu se urezao u sjećanje. Jednom je u toku rata očevu jedinicu posjetio neki kapelan. Kad je u blizini eksplodirala granata, kapelan je u panici počeo bježati i pritom je svog konja podbadao raspelom. Oca je sablaznilo to što je “Božji čovjek” iskoristio “sveti” predmet da što prije pobjegne. Usprkos takvim doživljajima i ratnim strahotama koje je vidio, očeva vjera u Boga nije oslabila. Često je govorio da je Bog zaslužan za to što se iz rata vratio živ i zdrav.

Godine 1911. otac se oženio djevojkom iz susjednog sela. Zvala se Anna Cisowski. Ubrzo nakon rata, godine 1919, otac i majka emigrirali su iz Poljske u Francusku, gdje je otac počeo raditi u rudniku ugljena. Ja sam se rodio u ožujku 1926. u Cagnac-les-Minesu, na jugozapadu Francuske.  Roditelji su se potom naselili među Poljacima u Loos-en-Gohelleu (blizu Lensa na sjeveru Francuske). Pekar je bio Poljak, mesar je bio Poljak i župnik je bio Poljak. Zato nije čudo što su to područje zvali Mala Poljska. Moji roditelji aktivno su sudjelovali u aktivnostima zajednice. Otac je često organizirao predstave u kojima se glumilo, sviralo i pjevalo. Također je često razgovarao sa župnikom, no nije bio zadovoljan njegovim uobičajenim odgovorom: “Mnogo je toga nedokučivo.”

Jednog dana godine 1930. dvije žene pokucale su nam na vrata. One su bile Istraživači Biblije, kako su se Jehovini svjedoci tada zvali. Otac je od njih dobio Bibliju, knjigu koju je godinama želio pročitati. On i majka također su gorljivo čitali biblijsku literaturu koju su im te žene dale. Ono što su u njoj pročitali ostavilo je na njih dubok dojam. Iako su bili vrlo zaposleni, roditelji su uskoro počeli ići na sastanke koje su održavali Istraživači Biblije. Razgovori sa svećenikom postajali su sve žešći dok on jednog dana nije zaprijetio roditeljima da moja sestra Stéphanie više neće smjeti na vjeronauk ako se nastave družiti s Istraživačima Biblije. “Ništa se vi ne brinite”, nato mu je otac odgovorio. “Od sada će moja kćerka i ostala djeca ići s nama na sastanke Istraživača Biblije.” Otac se ispisao iz Crkve, a početkom 1932. krstili su se i on i majka. U to je vrijeme u Francuskoj bilo samo oko 800 objavitelja Kraljevstva.

Rosa: Moji roditelji porijeklom su Mađari te su se, kao i Marianova obitelj, naselili na sjeveru Francuske i radili u rudnicima. Ja sam se rodila 1925. Godine 1937. jedan Jehovin svjedok, Auguste Beugin, kojega smo zvali i Papa (tata) Auguste, počeo je mojim roditeljima donositi Kulu stražaru na mađarskom. Časopis im je bio zanimljiv, ali nikada nisu postali Jehovini svjedoci.

Iako sam bila mlada, ono što sam čitala u Kuli stražari diralo me u srce, pa se Suzanne Beugin, snaha Papa Augustea, brinula za mene u duhovnom pogledu. Moji roditelji dopustili su joj da me vodi na sastanke. Kasnije, kad sam se zaposlila, mog je oca počelo smetati što nedjeljom idem na sastanke. Iako je bio blage ćudi, znao se žaliti: “Nema te ovdje preko tjedna, a onda još i nedjeljom ideš na te svoje sastanke!” Međutim, ja sam i dalje išla na sastanke. I tako mi je otac jednog dana rekao: “Pakiraj svoje stvari i idi!” Bilo je kasno navečer. Imala sam tek 17 godina i nisam znala kamo ću. Na kraju sam, sva u suzama, otišla Suzanni. Kod Suzanne sam ostala oko tjedan dana, nakon čega je  otac poslao moju sestru da me dovede kući. Iako sam po prirodi bila sramežljiva, misao iz 1. Ivanove 4:18 pomogla mi je da budem jaka. Taj redak kaže da “savršena ljubav istjeruje strah”. Krstila sam se 1942.

Marian: Krstio sam se 1942. zajedno sa svojim sestrama Stéphanie i Mélanie te bratom Stéphaneom. Božja Riječ igrala je ključnu ulogu u životu naše obitelji. Otac bi nam za stolom često čitao Bibliju na poljskom. Roditelji su nam navečer često pričali svoja iskustva iz službe propovijedanja. Ti duhovni razgovori pomogli su nam da zavolimo Jehovu i da imamo u njega sve više povjerenja. Otac je zbog lošeg zdravlja morao prekinuti s poslom, no nastavio se brinuti za naše duhovne i materijalne potrebe.

Budući da je otac tada imao slobodnog vremena, jednom tjedno vodio je biblijski studij na poljskom s mladima iz naše skupštine. Tako sam naučio čitati na poljskom. Otac je motivirao mlade i na druge načine. Jednom kad je brat Gustave Zopfer, koji je u to vrijeme nadgledao djelovanje Jehovinih svjedoka u Francuskoj, posjetio našu skupštinu, otac je organizirao zbor i kostimiranu biblijsku dramu o gozbi kralja Baltazara i rukopisu na zidu (Danijel 5:1-31). Danijela je glumio Louis Piéchota, koji je kasnije u vrijeme nacizma zauzeo čvrst stav za istinu. * To je bilo ozračje u kojem smo mi djeca odrasla. Vidjeli smo da su naši roditelji uvijek zaokupljeni duhovnim stvarima. Danas sam svjestan toga kakvo su nam dragocjeno nasljeđe ostavili.

Kada je 1939. izbio Drugi svjetski rat, u Francuskoj je zabranjena propovjednička djelatnost Jehovinih svjedoka. Jednom je u našem selu izvršena premetačina. Njemački vojnici opkolili su sve kuće. Otac je u ormaru napravio duplo dno, pa smo tu sakrili raznu biblijsku literaturu. Međutim, u ladici jednog ormarića za suđe ostalo je nekoliko brošurica Fašizam ili sloboda. Otac ih je brzo sakrio u džep kaputa koji je visio u hodniku. Dva vojnika i francuski policajac pretraživali su našu kuću. Bili smo kao na iglama. Jedan vojnik počeo je pretraživati odjeću koja je visila u hodniku i ubrzo se s brošuricama u ruci pojavio u kuhinji, gdje smo mi čekali. Gledao je u nas, stavio brošurice na stol i nastavio tražiti na drugim mjestima. Ja sam brzo pokupio brošurice i stavio ih u ladicu koju su vojnici već pretražili. Onaj vojnik kasnije nije ništa pitao za brošurice — kao da je potpuno zaboravio na njih!

Godine 1948. odlučio sam se za punovremenu službu Jehovi i postao pionir. Nekoliko dana kasnije dobio sam pismo od podružnice Jehovinih svjedoka u Francuskoj. U pismu je stajalo da ću kao pionir služiti sa skupštinom u Sedanu, gradu blizu Belgije. Roditelji su bili presretni zbog moje odluke da na taj način služim Jehovi. Ipak, otac mi je napomenuo da pionirska služba nije nekakav izlet, već da traži puno rada. Međutim, rekao mi je da će u njegovoj kući uvijek biti mjesta za mene i da mogu računati na njega ako budem imao problema. Iako moji roditelji nisu imali mnogo novca, kupili su mi novi bicikl. Još uvijek čuvam račun od tog bicikla i svaki put kad ga pogledam suze mi krenu na oči. Otac i majka umrli su 1961, no očeve mudre riječi još su mi u sjećanju. One su mi davale snagu i tješile me tokom svih ovih godina moje službe.

 Još jedan izvor ohrabrenja bila je 75-godišnja sestra Elise Motte iz skupštine u Sedanu. Ljeti sam običavao biciklom ići u udaljena sela i propovijedati. Elise bi mi se pridružila, ali je ona putovala vlakom. Međutim, jednog dana vlakovođe su štrajkali i Elise se nije mogla vratiti kući. Jedino čega sam se sjetio bilo je da sjedne na zadnji dio bicikla i da je povezem kući, što baš nije bio udoban način vožnje. Sutra ujutro ponio sam jastuk i otišao po Elise. Ona je prestala ići vlakom, a od novca za karte kupovala nam je topli napitak u vrijeme ručka. Tko bi pomislio da će moj bicikl poslužiti kao sredstvo javnog prijevoza!

Godine 1950. braća su me zamolila da služim kao pokrajinski nadglednik, i to za područje cijele sjeverne Francuske. Imao sam samo 23 godine i moja prva reakcija bio je strah. Mislio sam da je u podružnici došlo do nekakve greške! Glavom su mi prolazila pitanja: ‘Jesam li duhovno i fizički dorastao tom zadatku? Hoće li mi biti teško mijenjati smještaj svaki tjedan?’ Osim toga, od šeste godine imam anomaliju oka koja se zove strabizam (razrokost). Zbog tog poremećaja jedno moje oko gleda u stranu. Uvijek mi je zbog toga bilo neugodno i bojao sam se reakcije drugih. Sretan sam što mi je tada jako pomogao Stefan Behunick, misionar iz škole Gileada. Brat Behunick je zbog propovijedanja izgnan iz Poljske, pa je dodijeljen u Francusku. Njegova me se hrabrost jako dojmila. Duboko je cijenio Jehovu i istinu. Neki su mislili da je malo prestrog sa mnom, ali od njega sam puno toga naučio. Njegova odvažnost pomogla mi je da steknem samopouzdanje.

Kao pokrajinski nadglednik doživio sam prekrasna iskustva u službi propovijedanja. Godine 1953. trebao sam posjetiti nekog gospodina Paolija, koji je živio u jednom mjestu južno od Pariza te se pretplatio na Kulu stražaru. Kad smo se upoznali, saznao sam da je prije mirovine bio u vojsci i da mu je Kula stražara jako zanimljiva. Rekao mi je da je, nakon što je u jednom novijem broju pročitao članak o Spomen-svečanosti obilježavanja Kristove smrti, sam proslavio Spomen-svečanost, a ostatak večeri proveo čitajući Psalme. Razgovarali smo veći dio poslijepodneva. Prije nego što sam otišao, kratko smo razgovarali i o krštenju. Kasnije sam mu poslao pozivnicu za pokrajinski sastanak koji se održao početkom 1954. Došao je, a među 26 krštenih na tom sastanku bio je i brat Paoli. Još uvijek se rado sjećam takvih iskustava.

Rosa: U listopadu 1948. počela sam služiti kao pionir. Nakon službe u Anoru, blizu Belgije, poslana sam u Pariz zajedno s pionirkom Irène Kolanski (sada Leroy). Živjele smo u sobici u četvrti Saint-Germain- des-Prèsu, u centru grada. Kao djevojka sa sela osjećala sam nekakvo strahopoštovanje prema Parižanima. Zamišljala sam ih kao profinjene i jako inteligentne ljude. No budući da sam ih putem propovijedanja upoznala, uskoro sam shvatila da nisu drugačiji od ostalih ljudi. Pazikuće su nas često znali otjerati i s ljudima je bilo teško početi proučavati Bibliju. No bez obzira na sve, neki su prihvatili našu poruku.

Na pokrajinskom sastanku 1951. Irène i ja imale smo intervju u vezi s našom pionirskom službom. Pogodite tko nas je intervjuirao. Bio je to mladi pokrajinski nadglednik Marian Szumiga. Već smo se prije jednom sreli, a nakon tog sastanka počeli smo se dopisivati. Marian i ja imali smo mnogo toga zajedničkog, čak smo kršteni iste godine te smo iste godine započeli s pionirskom službom. No što je još važnije, oboje smo željeli ostati u punovremenoj službi. Nakon što smo to uz molitvu razmotrili, vjenčali smo se 31. srpnja 1956. Time je za mene počeo potpuno nov način života. Morala sam se priviknuti ne samo na to da sam supruga već i da sam s Marianom u pokrajinskoj službi, što je značilo svaki tjedan spavati na drugom mjestu. U početku mi je bilo jako teško, no pred nama su bili mnogi radosni trenuci.

Marian: Tijekom godina imali smo čast pomagati u organiziranju nekoliko kongresa. U sjećanju mi je posebno ostao onaj u Bordeauxu, održan 1966. U to su vrijeme u Portugalu bile zabranjene aktivnosti Jehovinih svjedoka. Zato se kongres održavao i na portugalskom, za Jehovine svjedoke koji su mogli otputovati u Francusku. Iz Portugala su došle stotine naše kršćanske braće i  sestara, i nije bilo lako naći smještaj za njih. Budući da kod naše braće iz Bordeauxa nije bilo dovoljno mjesta, kao prenoćište smo unajmili napuštenu kinodvoranu. Maknuli smo sva sjedala, a zavjesu s pozornice upotrijebili smo da dvoranu podijelimo na dvije spavaonice, jednu za braću i jednu za sestre. Također smo postavili tuševe i umivaonike, a na betonski pod stavili smo sijeno i prekrili ga ceradom. Svi su bili zadovoljni smještajem.

Na kraju programa posjećivali smo braću i sestre u tim spavaonicama. Atmosfera je bila odlična. Kako su nas samo ohrabrila iskustva koja su doživjeli iako su godinama podnosili protivljenje! Kad su nakon kongresa otišli, svima su nam potekle suze.

Jedno drugo zaduženje dobili smo dvije godine prije toga, odnosno 1964, kada sam dobio poziv da služim kao oblasni nadglednik. Opet sam se pitao jesam li sposoban za tu službu. No onda sam rekao sam sebi da ako su me odgovorna braća zamolila da prihvatim taj zadatak, tada ona očito misle da ja to mogu. Bilo je jako lijepo blisko surađivati s drugim putujućim nadglednicima. Od njih sam mnogo naučio. Mnogi od njih pravi su primjer u pogledu strpljivosti i ustrajnosti — osobina koje su Jehovi jako važne. Shvatio sam da ako naučimo čekati, Jehova zna kako će nas upotrijebiti u svojoj službi.

Godine 1982. podružnica nas je zamolila da se brinemo za malu grupu objavitelja od 12 Poljaka koji su živjeli u Boulogne-Billancourtu, predgrađu Pariza. To je bilo pravo iznenađenje. Znao sam teokratske izraze na poljskom, ali sam teško sastavljao rečenice. Međutim, puno mi je pomoglo to što su braća bila susretljiva i spremna na suradnju. Danas u toj skupštini ima oko 170 objavitelja, uključujući i skoro 60 pionira. Kasnije smo Rosa i ja također posjetili poljske grupe i skupštine u Austriji, Danskoj i Njemačkoj.

Dugo smo posjećivali razne skupštine, no 2001. smo zbog mog slabog zdravlja prekinuli s putujućom službom. Našli smo stan u gradu Pithiviersu, gdje živi moja sestra Ruth. Podružnica nas je imenovala specijalnim pionirima, ali nam je zbog naših okolnosti omogućila da radimo manji broj sati.

Rosa: Prva godina nakon putujuće službe bila mi je jako teška. Promjena je bila tako velika da sam se osjećala beskorisnom. No onda sam samu sebe podsjetila: ‘Kao pionir još uvijek možeš dobro iskoristiti svoje vrijeme i snagu koju imaš.’ Danas sam sretna što surađujem s drugim pionirima iz naše skupštine.

Marian: Jako sam zahvalan Jehovi što je proteklih 48 godina Rosa bila uz mene. Sve te godine provedene u putujućoj službi ona mi je pružala veliku podršku. Nikada nisam čuo da je rekla: ‘Htjela bih da se skrasimo i imamo vlastiti dom.’

Rosa: Ponekad su mi neki znali reći: “Zašto ne živite normalnim životom? Ovako uvijek živite s drugima.” No što je to zapravo “normalan život”? Često se zaokupimo mnogim stvarima koje mogu ometati naše duhovne aktivnosti. Ono što stvarno trebamo jesu udoban krevet, stol i još nekoliko  osnovnih stvari. Kao pioniri u materijalnom smo pogledu imali vrlo malo, ali smo imali sve što nam je bilo potrebno da vršimo Jehovinu volju. Katkad su me pitali: “Što ćeš kad ostariš, a nemaš doma ni mirovine?” Tada bih citirala riječi iz Psalma 34:10: “Koji traže Jehovu, ne premiče im se ni jednoga dobra.” Jehova se uvijek brinuo za nas.

Marian: Da, stvarno! Zapravo, Jehova nam je davao i mnogo više od osnovnog. Naprimjer, 1958. trebao sam ići na međunarodni kongres u New Yorku kao predstavnik naše pokrajine. Međutim, imali smo novca samo za jednu kartu. Jedne večeri neki nam je brat dao kovertu na kojoj je pisalo “New York”. Dar u koverti omogućio je Rosi da putuje sa mnom!

Rosa i ja nimalo ne žalimo za godinama provedenim u Jehovinoj službi. Nismo izgubili ništa, a dobili smo sve — ispunjen i sretan život u punovremenoj službi. Jehova je zaista divan Bog. Naučili smo potpuno se oslanjati na njega i naša se ljubav prema njemu produbila. Neka naša kršćanska braća žrtvovala su život zbog vjernosti Jehovi. Međutim, vjerujem da se osoba može žrtvovati i tako da svoj život svaki dan koristi u Jehovinoj službi. To je ono što smo Rosa i ja nastojali činiti sve do sada i to je ono što smo odlučni činiti i nadalje.