Idi na sadržaj

Idi na kazalo

Od mlina do kruha na stolu

Od mlina do kruha na stolu

SMATRA ga se glavnom hranom. To je životna namirnica koju se jede svaki dan, a ljude od pradavnih vremena održava na životu. Da, kruh je od pamtivijeka osnovni prehrambeni proizvod. Ustvari, svakodnevna potreba za kruhom jedna je od čovjekovih najvažnijih potreba.

Osnovni sastojak kruha je brašno, koje se dobiva mljevenjem žitarica. Ta je vještina poznata već odavno. No, dobiti od žita brašno bez korištenja strojeva nije nimalo lako! U biblijska vremena zvuk ručnog mlina bio je simbol mirnodopskog stanja, znak da se život odvija uobičajenim tokom, a njegovo odsustvo značilo je da je zemlja opustošena (Jeremija 25:10, 11).

Što je sve bilo povezano s mljevenjem žita tokom ljudske povijesti? Koje su neke od metoda i naprava pomoću kojih se to radilo? I kakvi se mlinovi danas koriste za mljevenje žita?

Zašto su potrebni?

Jehova je prvom ljudskom paru, Adamu i Evi, rekao: “Evo, dao sam vam sve bilje što nosi sjeme po svoj zemlji, i sva drveta rodna koja nose sjeme; to će vam biti za hranu” (1. Mojsijeva 1:29). U hranu koju je Jehova dao ljudima spadaju i žitarice. Taj je izvor hrane prijeko potreban za čovjekov život, budući da sve žitarice — uključujući i pšenicu, ječam, raž, zob, rižu, proso, sijerak i kukuruz — sadrže škrob, koji tijelo pretvara u svoje glavno gorivo, glukozu.

Međutim, čovjek ne može probaviti cijele, neprerađene žitarice. Puno ih je lakše jesti kada se od njih napravi brašno pa se zatim pripremi hrana. Najprimitivniji način dobivanja brašna jest drobljenje zrnja u mužaru ili između dva kamena ili pak kombinacija te dvije metode.

Mlinovi koje su pokretali ljudi

U drevnim egipatskim grobnicama pronađeni su kipići koji prikazuju mljevenje žita. Stari Egipćani za to su koristili dva kamena, od kojih je donji bio veći i udubljen. Žito su obično mljele žene. Kleknule bi i objema rukama čvrsto uhvatile gornji kamen. Zatim bi se svom težinom oslonile na gornji kamen i njime trljale po donjem, drobeći žito koje su prije toga prosule po donjem kamenu. Tako jednostavno, a ipak učinkovito!

Međutim, klečanje koje je trajalo satima nije prolazilo bez posljedica. Guranje gornjeg kamena cijelom dužinom donjeg stvaralo je stalni pritisak na leđa, ruke, bedra, koljena i nožne prste. Analize deformacija na kosturima pronađenima na području Sirije koji datiraju iz tog drevnog vremena navele su paleontologe na zaključak da je takvo mljevenje žita zbog ponavljanih pokreta bilo uzrok određenih oštećenja kod mladih žena — imale su brazgotine na čašici koljena, oštećenje zadnjeg leđnog kralješka i teški osteoartritis nožnog palca. Čini se da je u drevnom Egiptu mljevenje žita na taj način bilo rezervirano za sluškinje (2. Mojsijeva 11:5). * Neki učenjaci vjeruju da su Izraelci ponijeli sa sobom tu vrstu “mlina” kad su napuštali Egipat.

Kasnije su učinjena neka poboljšanja tako što se, između ostalog, na oba kamena pravilo žljebove radi veće učinkovitosti. S vremenom se u gornjem kamenu počelo izrađivati ljevkasti otvor kroz koji je radnik ubacivao žito koje je potom padalo između dva kamena. U četvrtom ili petom stoljeću pr. n. e. Grci su izumili jednostavnu napravu za mljevenje. Vodoravna ručka, ili poluga, jednim je krajem bila pričvršćena za gornji kamen. Drugi kraj te poluge moglo se u malom luku pomicati naprijed-nazad, pri čemu je gornji kamen s ljevkastim otvorom trljao donji kamen.

No svi ti “mlinovi” imali su jedan veliki nedostatak. Rad na njima sastojao se od pokreta koje životinje nisu mogle izvoditi. Stoga su na njima mogli raditi jedino ljudi. No onda se pojavilo novo rješenje — mlin na okretanje. Tada su se počele koristiti životinje.

Mlinovi na okretanje olakšavaju posao

Mlin na okretanje najvjerojatnije je izumljen na Sredozemlju oko drugog stoljeća pr. n. e. Židovi u Palestini znali su za njega prije prvog stoljeća n. e., jer je Isus govorio o ‘mlinskom kamenu poput onog koji okreće magarac’ (Marko 9:42).

Mlinovi koje su pokretale životinje koristili su se u Rimu i u velikom dijelu Rimskog Carstva. U Pompejima se i dan-danas nalazi mnogo takvih mlinova. Sastoje se od teškog gornjeg kamena koji liči na pješčani sat i ima otvor te od donjeg kamena u obliku stošca. Gornji kamen okretao se na donjem i tako mljeo zrnje koje se ubacivalo kroz rupu u gornjem kamenu. Prema onome što se očuvalo do danas, kod ove vrste mlina gornji je kamen u promjeru mogao imati otprilike 45 do 90 centimetara. Takvi mlinovi bili su visoki 180 centimetara.

Nije nam poznato jesu li ručni mlinovi na okretanje nastali po uzoru na mlinove koje su okretale životinje ili je bilo obratno. No u svakom slučaju, prednost takvih mlinova bilo je to što ih se moglo prenositi i što se njima lako rukovalo. Sastojali su se od dva okrugla kamena koja su u promjeru mogla imati 30 do 60 centimetara. Gornja ploha donjeg kamena bila je malo izbočena, a donja ploha gornjeg kamena bila je malo udubljena, tako da su kamenovi točno nalijegali jedan na drugoga. Gornji je kamen u sredini imao osovinu, a okretalo ga se drvenom ručkom. Obično su dvije žene sjedile jedna nasuprot drugoj, obje su jednom rukom držale ručku i okretale gornji kamen (Luka 17:35). Slobodnom bi rukom jedna žena sipala po malo žita kroz rupu u gornjem kamenu, a druga bi skupljala brašno koje je padalo s ruba mlina u plitku zdjelu ili tkaninu prostrtu pod mlinom. Ovakvim mlinom služili su se vojnici, pomorci ili mala kućanstva koja su bila daleko od velikih mlinova.

Voda i vjetar kao pogonska snaga

Oko 27. pr. n. e. rimski inženjer Vitruvije opisao je vodenicu svog vremena. Voda je gurala lopatice okomito postavljenog kotača koji je bio učvršćen na vodoravnoj osovini te je tako okretala kotač. Pomoću zupčanika sila se prenosila na okomitu osovinu, a onda je ona pokretala veliki gornji mlinski kamen.

Koliko je vodenica bila učinkovita u usporedbi s drugim mlinovima? Procjenjuje se da se ručnim mlinom u jednom satu moglo samljeti manje od 10 kilograma žita, a najbolji mlinovi koje su pokretale životinje mogli su samljeti do 50 kilograma. S druge strane, Vitruvijeve vodenice mogle su u jednom satu samljeti čak 150 do 200 kilograma žita. Uz mnogobrojne varijacije i poboljšanja, vješti graditelji vodenica stoljećima su koristili osnovni princip koji je Vitruvije opisao.

No tekućice nisu bile jedini izvor prirodne energije koja je pokretala mlinske kamenove. Vodenično kolo može se zamijeniti krilima vjetrenjače i postiže se ista stvar. Vjetrenjače se u Europi počelo upotrebljavati vjerojatno u 12. stoljeću n. e., a za mljevenje su se naveliko koristile u Belgiji, Nizozemskoj, Njemačkoj i drugdje. U upotrebi su bile dok parni mlinovi i mlinovi na neke druge pogone nisu postupno iz upotrebe izbacili sve druge izvore energije.

“Kruh naš za ovaj dan”

Unatoč tehnološkom napretku, u nekim dijelovima svijeta i danas se primjenjuju mnoge stare metode mljevenja. Mužar i tučak još uvijek se koriste u nekim područjima Afrike i Oceanije. U Meksiku i Srednjoj Americi kukuruz za tortilje melje se pomoću dva kamena. I priličan broj vodenica i vjetrenjača još se uvijek koristi u raznim područjima.

No većina brašna od kojeg današnji razvijeni svijet dobiva kruh proizvodi se u potpuno mehaniziranim i automatiziranim mlinovima s valjcima. Zrnje žitarica postupno se pretvara u brašno dok prolazi između parova čeličnih valjaka izbrazdane površine koji se vrte različitim brzinama. Ta metoda omogućava jeftinu proizvodnju različitih vrsta brašna.

Proizvodnja brašna potrebnog za pripremu hrane više nije mučan posao kao što je to nekad bilo. Možemo biti zahvalni svom Stvoritelju što nam je dao kako žitarice tako i domišljatosti da od njih znamo napraviti “kruh naš za ovaj dan” (Matej 6:11).

^ odl. 10 U biblijska su vremena ratni zarobljenici, poput Samsona i drugih Izraelaca, morali mljeti žito (Suci 16:21; Plač Jeremijin 5:13). Slobodne žene mljele su žito za svoj dom (Job 31:10).

[Slika na stranici 23]

Ulje se proizvodilo tako što se masline prešalo u mlinovima koje su okretale životinje

[Slika na stranici 23]

Mljevenje žita u drevnom Egiptu

[Zahvala]

Soprintendenza Archeologica per la Toscana, Firenza

[Zahvala na stranici 22]

Izvor: Self-Pronouncing Edition of the Holy Bible (sadrži prijevod Biblije King James i njegove revidirane prijevode)