Zašto je Izraelcima bilo dozvoljeno da se žene sa zarobljenim ženama kad je Mojsijev zakon zabranjivao brak s tuđinkama? (5. Mojsijeva 7:1-3; 21:10, 11).

Postojale su okolnosti u kojima je to bilo dozvoljeno. Jehova je Izraelcima zapovjedio da unište gradove sedam naroda u Kanaanu i ubiju sve njihove stanovnike (5. Mojsijeva 20:15-18). Što se tiče ostalih naroda, od odraslih ljudi na životu su mogle ostati jedino zarobljene djevice (4. Mojsijeva 31:17, 18; 5. Mojsijeva 20:14). Izraelac se mogao oženiti s takvom ženom, ali tek nakon što bi ona poduzela određene korake.

O tome što se od nje tražilo Biblija kaže: “Neka obrije glavu svoju i sreže nokte svoje; i neka skine sa sebe haljine svoje u kojima je zarobljena, i neka ostane u kući tvojoj, i žali za ocem svojim i za majkom svojom cio mjesec dana; potom lezi s njom, i budi joj muž i ona nek ti bude žena” (5. Mojsijeva 21:12, 13).

Zarobljena djevica s kojom se Izraelac želio oženiti morala je obrijati glavu. Rezanje kose bio je znak žalosti ili nevolje (Izaija 3:24). Naprimjer, kad je patrijarh Job izgubio svu djecu i imovinu, odrezao je kosu u znak žalosti (Job 1:20). Tuđinka je trebala odrezati i nokte, tako da čak ako su i bili nalakirani, njene ruke više nisu bile tako lijepe (5. Mojsijeva 21:12). Što su bile ‘haljine u kojima je zarobljena’, a koje je morala skinuti? Kad bi se saznalo da će poganski gradovi biti osvojeni, žene su imale običaj obući najbolju odjeću. Činile su to u nadi da će biti privlačne osvajačima. Tokom žalovanja zarobljene žene nisu smjele nositi tu odjeću.

Zarobljena žena koja se trebala udati za Izraelca morala je oplakivati svoje voljene umrle jedan lunarni mjesec. Uništenje osvojenih gradova trebalo je biti toliko temeljito da više ne bi bilo njene obitelji ni ljudi s kojima je kontaktirala. Budući da su izraelski vojnici trebali uništiti kipove njenih bogova, više nisu postojali predmeti koje je štovala. Mjesec dana žalovanja također je služilo kao period pročišćavanja tokom kojeg je zarobljena žena prekidala sa svim običajima svoje nekadašnje religije.

No situacija je bila drugačija što se tiče tuđinki općenito. Za njih je vrijedilo sljedeće načelo: “Niti se prijatelji s njima; kćeri svoje ne daji za sina njihova, niti kćeri njihove uzimaj za sina svojega” (5. Mojsijeva 7:3). Zašto je dana ta zabrana? U 5. Mojsijevoj 7:4 piše: “Jer bi otpadila sina tvojega od mene, i služio bi bogovima drugim.” Dakle, ta je zabrana izdana da se Izraelci ne bi onečistili u vjerskom pogledu. Međutim, tuđinka koja bi postupila onako kako je opisano u 5. Mojsijevoj 21:10-13 nije predstavljala takvu prijetnju. Nitko od njene rodbine nije bio na životu, a likovi koji su predočavali njene bogove bili su uništeni. Nije imala nikakvog doticaja s onima koji pripadaju krivoj religiji. U tom slučaju Izraelac se smio oženiti tuđinkom.