RODIO sam se u travnju 1922, kada je svijet izgledao sasvim drugačije nego danas. Moja se obitelj bavila uzgojem žitarica, a živjeli smo na usamljenom posjedu nedaleko od zabačenog gradića Kimbe na jugu ogromnog australskog kontinenta, i to na samom rubu prostrane australske divljine. Život nam nije bio lagan budući da smo se neprestano borili sa sušom, najezdama insekata i velikim sparinama. Živjeli smo u limenoj kućici, a majka je naporno radila kako bi se brinula za oca i nas šestero djece.

Meni je bilo lijepo u divljini jer sam se osjećao slobodno i uvijek se događalo nešto uzbudljivo. Sjećam se kako sam kao dječak sa strahom promatrao snažne upregnute volove kako krče šipražje. Pamtim i huku olujnih vjetrova koji su našim krajem nosili oblake prašine. Tako sam promatrajući sve oko sebe počeo učiti još prije nego sam krenuo u školu  u kojoj je predavao samo jedan učitelj, a do nje sam pješačio pet kilometara.

Moji su roditelji bili pobožni premda nisu odlazili u crkvu — uglavnom zato što je naše imanje bilo daleko od grada. Majka je početkom 1930-ih počela slušati predavanja suca Rutherforda koja je emitirala radiostanica u Adelaideu. Mislio sam da je sudac Rutherford propovjednik u Adelaideu i nisam bio baš zainteresiran za njegova predavanja. No majka je svakog tjedna s nestrpljenjem iščekivala Rutherfordovu emisiju i pažljivo je slušala na našem starom radiju na baterije koji je pucketao.

Jednog vrućeg poslijepodneva pred našom se kućom zaustavio stari kamionet i iz njega su izašla dva lijepo obučena čovjeka. To su bili Jehovini svjedoci. Majka ih je saslušala i dala im novčani prilog za nekoliko knjiga, koje je odmah počela čitati. Knjige su je se toliko dojmile da je ubrzo zamolila oca da je odveze do susjeda kako bi s njima razgovarala o onome što je pročitala.

Nedugo zatim loši životni uvjeti u divljini prisilili su nas da se preselimo u Adelaide, grad udaljen 500 kilometara. Naša obitelj počela je posjećivati sastanke skupštine Jehovinih svjedoka u Adelaideu i dobro smo duhovno napredovali. Kad smo se preselili, prekinuo sam školovanje. Imao sam samo 13 godina i završio sam sedam razreda osnovne škole. Budući da sam po prirodi bio nemaran, lako se moglo dogoditi da me duhovne stvari prestanu zanimati, no nekoliko drage braće koja su bila pioniri (pioniri mnogo vremena posvećuju propovijedanju) zanimalo se za mene i pomoglo mi.

Druženje s tom revnom braćom s vremenom me potaknulo da i sam težim za duhovnim ciljevima, premda toga nisam bio svjestan. Rado sam se družio s njima i divio se njihovoj revnosti. Samog sam sebe iznenadio kad sam se na kongresu u Adelaideu 1940. odazvao na poziv koji je bio upućen i prijavio se za punovremenu službu. Nisam još bio kršten niti sam imao nekog posebnog iskustva u službi propovijedanja. Unatoč tome, za nekoliko sam dana bio pozvan da se pridružim maloj grupi pionira u Warrnamboolu, gradu u susjednoj državi Victoriji udaljenom stotinama kilometara od Adelaidea.

Premda sam u početku bio neodlučan, ubrzo sam zavolio službu propovijedanja i sretan sam što moja ljubav prema propovijedanju kroz godine nije oslabila. Ustvari, to je bila prekretnica u mom životu i otada sam prilično duhovno napredovao. Shvatio sam koliko je važno steći prijatelje koji vole  duhovne stvari. Oni nas svojim pozitivnim utjecajem mogu potaknuti da postanemo još bolje osobe bez obzira na to koliko smo obrazovani, a ono što naučimo uz takve prijatelje može nam koristiti cijeloga života.

Bio sam tek kratko vrijeme pionir, a onda je u Australiji nastupila zabrana djelovanja Jehovinih svjedoka. Nisam bio siguran što učiniti, pa sam upitao odgovornu braću i ona su mi objasnila da nije zabranjeno s ljudima razgovarati o Bibliji. Tako sam s ostalim pionirima počeo ići od vrata do vrata i prenositi jednostavnu biblijsku poruku. To me je ojačalo za kušnje koje su ubrzo uslijedile.

Četiri mjeseca kasnije navršio sam 18 godina i dobio poziv za vojsku. Imao sam priliku obrazložiti svoja vjerovanja pred nekoliko časnika i pred sucem. Dvadesetak braće već je bilo u zatvoru u Adelaideu zbog neutralnosti, a ubrzo sam im se i ja pridružio. Morali smo naporno raditi — kopali smo kamenje i popravljali ceste. Taj mi je posao pomogao da postanem ustrajan i odlučan. S vremenom smo zbog primjernog vladanja i nepokolebljivosti zadobili poštovanje mnogih zatvorskih čuvara.

Kad sam nekoliko mjeseci kasnije izašao iz zatvora, napokon sam imao prilike pojesti dobar obrok. Ponovno sam krenuo u pionirsku službu. Budući da su tada samo neki pioniri imali suradnika, odgovorna braća su me upitala da li bih sam mogao propovijedati u jednom zabačenom seoskom kraju na jugu Australije. Složio sam se s time i ukrcao se na brod za poluotok Yorke. Sa sobom sam imao jedino literaturu i bicikl. Kad sam stigao, jedna obitelj koja se zanimala za istinu uputila me u pansion jedne žene. Ona se brinula za mene kao da sam joj sin. Preko dana sam putovao biciklom po prašnjavim cestama i propovijedao u gradićima raštrkanim po poluotoku. Kako bih mogao propovijedati i u udaljenim mjestima, ponekad sam prenoćio u manjim hotelima ili pansionima. Biciklom sam prešao stotine kilometara i doživio mnoga lijepa iskustva u službi. Nikad se nisam previše brinuo zbog toga što sam bio sam u službi, a Jehova se brinuo za mene i to me je približilo k njemu.

Godine 1946. primio sam pismo u kojem su me braća zamolila da počnem s putujućom službom kao sluga braće, kako se tada nazivalo putujućeg nadglednika. To je značilo da trebam posjećivati više skupština u određenoj pokrajini. Moram priznati da mi nije bilo lako udovoljiti tom odgovornom zadatku. Jednom sam čuo nekog brata kad je rekao: “Harold nije baš neki govornik, ali je izvrstan u službi.” To me je jako ohrabrilo. Bio sam svjestan da nisam baš sposoban govornik ni organizator, ali sam smatrao da je služba propovijedanja najvažnija kršćanska aktivnost.

Godine 1947. braća u Australiji oduševljeno su dočekala Nathana Knorra i Miltona Henschela — braću iz centrale Jehovinih svjedoka u Brooklynu. Nakon posjeta brata Rutherforda 1938, to je bilo prvi puta da je došao netko iz centrale. Tim je povodom u  Sydneyu održan veliki kongres. Poput mnogo drugih mladih pionira i ja sam bio zainteresiran za školovanje u Biblijskoj školi Gilead Društva Watchtower, koja je bila osnovana nekoliko godina ranije u South Lansingu u državi New York. Mnogi od nas pitali smo se je li potrebna visoka naobrazba da bismo mogli pohađati tu školu. No brat Knorr nam je objasnio da ukoliko znamo pročitati članak iz Kule stražare i zapamtiti ključne misli iz njega, onda ćemo vjerojatno savladati gradivo u Gileadu.

Mislio sam da možda neću biti primljen zbog niske naobrazbe. No, na moje iznenađenje, nekoliko mjeseci kasnije pozvan sam u Gilead. Tako sam 1950. pohađao 16. razred. Školovanje u Gileadu bilo mi je prekrasno iskustvo i pomoglo mi je da steknem više samopouzdanja. Uvjerio sam se da fakultetska naobrazba nije presudna za uspjeh. Umjesto toga, najvažnije je bilo da smo marljivi i spremni poslušati. Nastavnici su nas poticali da damo sve od sebe. Poslušao sam taj savjet i lijepo napredovao te sam prilično dobro svladavao gradivo.

Kad smo završili Gilead, poslan sam zajedno s još dvojicom braće Australaca na Cejlon (danas Šri Lanka). U rujnu 1951. doputovali smo u glavni grad Colombo. Bilo je vruće i vlažno, a sve nam je bilo posve novo — krajolik, zvukovi i mirisi. Kad smo sišli s broda, dočekao nas je jedan misionar koji je već služio na Cejlonu i uručio mi pozivnicu za predavanje koje je trebalo biti održano iduće nedjelje na gradskom trgu. Iznenadio sam se kad sam na pozivnici vidio svoje ime — ja sam trebao održati to predavanje! Možete zamisliti koliko me je bilo strah. No godine pionirske službe u Australiji naučile su me da prihvatim svaki zadatak koji mi je povjeren. Stoga sam uz Jehovinu pomoć uspješno održao i to javno predavanje. Nas trojica pridružili smo se četvorici neoženjene braće koja su već živjela u misionarskom domu u Colombu te smo prionuli na učenje teškog sinhalskog jezika i išli u službu propovijedanja. Najčešće smo propovijedali sami i mnogo nam je značilo što su nas otočani poštovali i pokazivali nam gostoljubivost. Ubrzo je na sastanke dolazilo sve više ljudi.

Nakon nekog vremena počeo sam ozbiljno razmišljati o Sybil, lijepoj pionirki koju sam upoznao na brodu kad sam putovao prema Gileadu. Ona je putovala u New York na međunarodni kongres. Kasnije je pohađala 21. razred Gileada i 1953. otišla služiti u Hong Kong. Počeo sam se dopisivati s njom i 1955. Sybil se preselila na Cejlon, gdje smo se vjenčali.

Kao bračni par najprije smo služili u Jaffni, gradu na krajnjem sjeveru Šri Lanke. Sredinom 1950-ih politička trvenja uzrokovala su podjele između Singalaca i Tamila, što je dovelo do oružanih sukoba koji su trajali još nekoliko desetljeća. Bilo je tako divno vidjeti braću Singalce i Tamile kako tijekom tih teških godina mjesecima štite jedni druge. Te su kušnje oplemenile i ojačale vjeru braće.

Privikavanje na život među hindusima i muslimanima iziskivalo je strpljivost i ustrajnost. No s vremenom smo razumjeli obje kulture i ti simpatični ljudi postali su nam jako dragi. Budući da tamo nije bilo uobičajeno vidjeti strance u autobusima, ljudi su nas često znatiželjno promatrali. Sybil bi im uzvratila širokim osmijehom. A onda bi nas ta znatiželjna lica nagradila predivnim osmijehom!

Jednom smo morali stati zbog barikade. Vojnik nas je najprije upitao odakle smo i kamo idemo, a onda je počeo postavljati osobnija pitanja.

“Tko je ova žena?”

“Moja supruga”, odgovorio sam.

“Koliko ste dugo u braku?”

“Osam godina.”

“Imate li djece?”

“Ne.”

“Za ime svijeta! Pa jeste li išli k liječniku?”

U početku bi nas takva znatiželja iznenadila, no kasnije smo shvatili da tamošnji ljudi tako pokazuju iskreno zanimanje za druge. Baš su nam zbog toga bili jako simpatični. Ukoliko bi netko samo nekoliko trenutaka stajao na javnom mjestu, odmah bi mu netko pristupio i ljubazno upitao može li ikako pomoći.

Tijekom godina koje smo proveli na Šri Lanki u misionarskoj službi imali smo još neka zaduženja. Služio sam kao pokrajinski i oblasni nadglednik te sam bio član Odbora podružnice. Godine 1996, kad sam imao više od 70 godina, s radošću sam se mogao osvrnuti na punih 45 godina misionarske službe na Šri Lanki. Prvom sastanku koji sam posjetio u Colombu prisustvovalo je dvadesetak osoba. Danas sastanke u toj zemlji posjećuje preko 3 500 osoba! Sybil i ja mnoge od tih dragih osoba smatramo svojom duhovnom djecom i unucima. No na Šri Lanki je još uvijek bilo mnogo posla koji je iziskivao snagu i sposobnosti kakve imaju mlađi od nas. Bili smo svjesni toga, stoga smo prihvatili prijedlog Vodećeg tijela da se vratimo u Australiju. Tako su mlađi, sposobni parovi dobili priliku da dođu na naše mjesto i služe kao misionari na Šri Lanki.

Sada sam u 83. godini života, no budući da smo Sybil i ja dovoljno zdravi, radost nam je što još služimo kao specijalni pioniri u mom starom kraju, u Adelaideu. Služba nam pomaže da ostanemo umno aktivni i prilagodljivi. Zbog toga nam nije bilo teško ponovno se naviknuti na sasvim drugačiji način života ovdje u Australiji.

Jehova se i danas brine za sve što nam je potrebno u materijalnom pogledu, a tu su i braća i sestre iz naše skupštine koja nas jako vole i podupiru. Ja sam nedavno dobio novo zaduženje. Sada služim kao skupštinski sekretar. Očito je da dokle god nastojim vjerno služiti Jehovi, uvijek imam što naučiti. Kad se osvrnem unazad, teško mi je zamisliti da sam kao običan, nemaran dječak iz australske divljine naučio toliko divnih stvari i da još uvijek učim.