DANAS mnogi ljudi postanu vrlo nestrpljivi ako moraju čekati nekoga ili nešto. Međutim, Biblija potiče Božji narod da nauči čekati. Prorok Mihej pokazao je da je drugačiji od ljudi koji ga okružuju kad je rekao: “Čekaću Boga spasenja svojega” (Mihej 7:7; Plač Jeremijin 3:26).

No što znači čekati Jehovu? Kako bi kršćanin trebao čekati Boga? Može li se to činiti i na neispravan način? O tome nešto možemo naučiti iz iskustva proroka Jone, koji je živio u devetom stoljeću pr. n. e.

Jehova Bog naredio je Joni da ode u Ninivu, prijestolnicu Asirskog Carstva, i propovijeda njenim stanovnicima. Niniva je bila poznata kao ‘krvnički grad’ zbog svoje izrazite brutalnosti i okrutnosti, što je činjenica koju su potvrdili povjesničari i arheolozi (Nahum 3:1). Jona je u početku pokušao izbjeći svoj zadatak, no Jehova se pobrinuo da njegov prorok ipak dođe u Ninivu (Jona 1:3–3:2).

“Jona poče ići po gradu jedan dan hoda, i propovijeda i reče: još četrdeset dana, pa će Niniva propasti” (Jona 3:4). Jonini napori urodili su izvanrednim rezultatima: “Ninivljani povjerovaše Bogu, i oglasiše post, i obukoše se u kostrijet od najvećega do najmanjega” (Jona 3:5). Zbog toga je Jehova, Bog koji “ne želi da itko bude uništen, nego da svi dođu do pokajanja”, poštedio grad (2. Petrova 3:9).

Kako je Jona na to reagirao? U izvještaju čitamo: “A Joni bi vrlo nedrago, i rasrdi se” (Jona 4:1). Zašto se Jona razljutio? Vjerojatno je mislio kako će kao prorok izgubiti ugled ako se njegova objava uništenja ne ispuni u vrijeme koje je prorekao. Očigledno mu je njegova reputacija postala važnija od milosrđa i spasenja drugih.

Naravno, Jona nije išao tako daleko da napusti svoju proročku službu. Međutim, on je čekao “da vidi što će biti od grada”. Postao je mrzovoljan, a zbog svog lošeg stava prestao je biti aktivan te je samo sjedio i čekao. Kad je shvatio da se stvari ne odvijaju onako kako je očekivao, napravio je kolibu, sjeo u hladovinu i zlovoljno čekao da vidi što će se dogoditi. Međutim, Jehovi se nije svidio Jonin stav i zato je na ljubazan način  ispravio pogrešno razmišljanje svog proroka (Jona 4:5, 9-11).

Iako su se stanovnici Ninive pokajali te su bili pošteđeni, grad je kasnije ponovo postao ozloglašen. Jehova je preko proroka Nahuma i Sofonije prorekao njegovo razorenje. Govoreći o “gradu krvničkom” Jehova je rekao da će uništiti Asiriju, a od Ninive učiniti pustoš (Nahum 3:1; Sofonija 2:13). Godine 632. pr. n. e. Niniva je razorena i više se nikad nije oporavila.

Slično tome, današnji svijet kriv je za besmisleno krvoproliće mnogo većih razmjera nego u drevnoj Ninivi. Iz tog i drugih razloga Jehova je odredio da će sadašnji zli svijet doći svom kraju u besprimjernoj ‘velikoj nevolji’ (Matej 24:21, 22).

Međutim, Jehova čeka s uništenjem koje je najavio kako bi se ljudi iskrenog srca, poput onih u Ninivi, mogli pokajati i biti pošteđeni. Apostol Petar ovako je opisao Božju strpljivost: “Jehova nije spor s obzirom na svoje obećanje, što neki smatraju sporošću, nego je strpljiv s vama jer ne želi da itko bude uništen, nego da svi dođu do pokajanja” (2. Petrova 3:9, 10, 13).

Petar nastavlja: “Budući da se sve to tako treba raspasti, kakve onda osobe trebate vi biti u djelima koja pripadaju svetom vladanju i odanosti Bogu, očekujući i čvrsto držeći u mislima prisutnost Jehovinog dana!” (2. Petrova 3:11, 12). Zapazi da dok čekamo Jehovin dan, trebamo činiti ‘djela koja pripadaju svetom vladanju i odanosti Bogu’ — dakle, potiče nas se da budemo aktivni, a ne pasivni.

Da, čekanje s ispravnim stavom znači da imamo potpuno pouzdanje u to da Jehovin dan neće doći ni trenutka kasnije nego što je to Jehova naumio. Takva vjera potiče nas na djela koja odražavaju svetost i odanost Bogu, a među njima istaknutu ulogu ima propovijedanje dobre vijesti o Božjem Kraljevstvu. Isus nam je dao odličan primjer što se tiče propovijedanja, a svoje je pomazane sljedbenike uputio: “Neka vaši bokovi budu opasani i vaše svjetiljke neka gore, a vi budite kao ljudi koji čekaju svog gospodara kad se vraća sa svadbe, da bi mu, kad stigne i pokuca, odmah otvorili. Sretni su oni robovi koje gospodar, kad stigne, nađe da bdiju!” (Luka 12:35-37).

Kad su se spremali za težak fizički rad, robovi u prvom stoljeću ‘opasali bi bokove’ tako što bi krajeve svojih haljina zavukli pod pojas koji se nosio oko struka. Prema tome, kršćanin treba biti energičan i revan u dobrim djelima. Mora se odupirati bilo kakvoj  sklonosti da se ulijeni i postane duhovno neaktivan, trošeći možda svoju energiju na užitke i težnju za materijalnim stvarima. Umjesto toga, trebao bi biti ‘uvijek bogato zaposlen u Gospodinovom djelu’ dok čeka veliki i zastrašujući Jehovin dan (Rimljanima 12:11; 1. Korinćanima 15:58).

Jehovini svjedoci marljivo rade dok čekaju Jehovin dan. Naprimjer, 2003. službene godine svakog su dana na propovijedanje o Jehovi potrošili u prosjeku 3 383 000 sati. Zamisli, jedna bi osoba trebala bez prestanka propovijedati čak 386 godina kako bi postigla ono što se učinilo u jednom danu!

Pa ipak, dobro je da se pitamo: ‘Kako ja osobno čekam Jehovu?’ Isus je ispričao jednu usporedbu koja pokazuje kakva se gorljivost očekuje od vjernih pomazanih kršćana. Govorio je o tri roba: “Jednome je [gospodar] dao pet talenata, drugome dva, drugome pak jedan, svakome prema njegovoj sposobnosti, i otišao je u tuđinu. A onaj koji je primio pet talenata odmah je otišao i poslovao s njima i zaradio još pet. Isto tako, onaj koji je primio dva zaradio je još dva. Ali onaj koji je primio samo jedan otišao je te iskopao zemlju i sakrio srebrni novac svog gospodara. Nakon dugo vremena došao je gospodar tih robova i počeo sređivati račune s njima” (Matej 25:15-19).

Sva tri roba čekala su gospodarev povratak. Kad je došao, gospodar je dvojici robova, onima koji su poslovali dok su ga čekali, rekao: “Odlično, dobri i vjerni robe!” Međutim, prema robu koji je samo besposleno čekao postupio je drugačije. Gospodar je rekao: “Beskorisnog roba izbacite van u tamu” (Matej 25:20-30).

Iako se ova usporedba odnosi na pomazane kršćane, svi iz nje možemo izvući pouku, bez obzira na to koju nadu gajimo. Gospodar, Isus Krist, od svih nas očekuje da mu marljivo služimo dok čekamo njegov dolazak u Jehovinom velikom danu. On cijeni sve što svaki pojedinac čini ‘prema svojim  sposobnostima’ i okolnostima. Kakva li će to biti radost kada čekanju dođe kraj, a Gospodar kaže: “Odlično!”

Što ako ovaj zli svijet traje duže nego što smo se nadali? Pa, to čekanje nije bez razloga. Apostol Petar napisao je: “Strpljivost našeg Gospodina smatrajte spasenjem” (2. Petrova 3:15). Ako smo dobro upoznati s Božjim naumom i ponizno priznajemo da mi osobno nismo toliko važni, čekat ćemo onoliko koliko Jehova smatra da je potrebno biti strpljiv s ovim starim svijetom.

Biblijski pisac Jakov jednom je usporedbom potaknuo kršćane da budu strpljivi. Napisao je: “Gle, ratar čeka dragocjeni plod zemlje, iskazujući prema njemu strpljivost dok ne dobije ranu kišu i kasnu kišu. I vi iskazujte strpljivost; učvrstite svoja srca, jer se Gospodinova prisutnost približila” (Jakov 5:7, 8).

Jehova ne želi da se umorimo ili odustanemo od čekanja. On za nas ima posla i zadovoljan je ako ovo vrijeme čekanja koristimo kako bismo marljivo obavljali taj posao. On želi da budemo među onima koje apostol Pavao opisuje u svom pismu Hebrejima: “Želimo da svatko od vas pokazuje istu marljivost da biste sve do kraja bili potpuno sigurni s obzirom na svoju nadu, kako ne biste postali lijeni, nego da oponašate one koji vjerom i strpljivošću nasljeđuju obećanja” (Hebrejima 6:11, 12).

Dakle, nemojmo se umoriti. Umjesto toga, neka naš osobni odnos s Jehovom Bogom, vjera u Isusovu otkupnu žrtvu i radosna nada u novi svijet budu izvor snage u našem životu. Poput ‘dobrih i vjernih’ robova iz Isusove usporedbe, pokažimo se dostojnima pohvale i nagrade tako da stalno hvalimo našeg Boga, kao psalmist koji je rekao: “Ja ću stalno čekati i svim hvalama tvojim nove ću dodavati” (Psalam 71:14, NS).