WISŁA se nalazi u predivnoj planinskoj regiji čiji krajolik pruža prekrasne prizore. Brzi potoci i dvije rječice utječu u rijeku Vislu, koja vijuga šumovitim gorama i dolinama. Susretljivi stanovnici i jedinstvena mikroklima tog područja čine Wisłu poznatim lječilištem, ljetovalištem i zimskim odmaralištem.

Izgleda da je prvo naselje s tim imenom osnovano 1590-ih. Ubrzo nakon što je sagrađena pilana ljudi su se počeli naseljavati na planinskim čistinama, uzgajati ovce i drugu stoku te obrađivati zemlju. No te jednostavne ljude zahvatio je vrtlog vjerskih promjena. Na tu su regiju snažan utjecaj imale vjerske reforme koje je pokrenuo Martin Luther, a luteranstvo je “1545. postalo državna religija”, kako navodi pisac Andrzej Otczyk. Međutim, Tridesetogodišnji rat i protureformacija drastično su promijenili situaciju. “Godine 1654. protestantima su zaplijenjene sve crkve, zabranjeno im je bogoslužje te se konfisciralo Biblije i druge vjerske knjige”, nastavlja Otczyk. Ipak, većina stanovništva ostala je luteranske vjere.

No to je područje čekala jedna važnija vjerska reforma. Godine 1928. prvo sjeme biblijske istine posijala su dva revna Istraživača Biblije, kako su se Jehovini svjedoci  tada zvali. Iduće je godine u Wisłu došao Jan Gomola i sa sobom donio gramofon preko kojeg je puštao snimljene biblijske govore. Potom je otišao u obližnju dolinu gdje je sreo čovjeka koji je pažljivo slušao — Andrzeja Raszku, niskog i jakog brđanina prijemljivog srca. Raszka je odmah uzeo svoju Bibliju kako bi provjerio ono što je čuo u propovijedima s gramofona. Potom je uzbuđeno rekao: “Brate moj, konačno sam našao istinu! Tražio sam odgovore još dok sam bio u rovovima u Prvom svjetskom ratu!”

Pun entuzijazma, Raszka je Gomolu upoznao sa svojim prijateljima Jerzyem i Andrzejem Pilchom, koji su oduševljeno prihvatili poruku o Božjem Kraljevstvu. Andrzej Tyrna, koji je biblijsku istinu upoznao u Francuskoj, pomogao je tim ljudima da bolje upoznaju Božju poruku. Oni su se ubrzo krstili. Da bi pomogla toj maloj grupi Istraživača Biblije, braća iz obližnjih gradova dolazila su sredinom 1930-ih u Wisłu. Rezultati su bili izvanredni.

Zainteresiranih osoba bilo je jako mnogo. Tamošnje luteranske obitelji imale su običaj kod kuće čitati Bibliju. Stoga, kad su jednom dobili uvjerljive biblijske dokaze u vezi s paklom i Trojstvom, mnogi su mogli razlikovati istinu od laži. Mnoge obitelji odlučile su raskinuti s lažnim vjerskim učenjima. Tako se skupština u Wisłi povećavala, pa je 1939. brojila oko 140 članova. No zanimljivo je da puno odraslih u toj skupštini nije bilo kršteno. “To nije značilo da oni nisu imali vjeru u Jehovu”, kaže Helena, koja je bila među prvim Jehovinim svjedocima u tom području. Zatim dodaje: “Svoju su vjernost dokazali u ispitima vjere s kojima su se uskoro suočili.”

Što je bilo s djecom? Ona su vidjela da su njihovi roditelji pronašli istinu. Franciszek Branc priča: “Kad je moj otac shvatio da je našao istinu, počeo ju je prenositi meni i mom bratu. Ja sam imao osam, a moj brat deset godina. Tata nam je postavljao jednostavna pitanja, kao naprimjer: ‘Tko je Bog i kako se zove? Što znaš o Isusu Kristu?’ Mi bismo pisali svoje odgovore i navodili biblijske retke koji ih podupiru.” Jedan drugi Jehovin svjedok kaže: “Moji roditelji spremno su prihvatili poruku o Kraljevstvu i 1940. napustili Luteransku crkvu. Zbog toga sam u školi doživljavao protivljenje, a dobivao sam i batine. Zahvalan sam roditeljima što su u mene usađivali biblijska načela. Da nije bilo toga, ne bih preživio ta teška vremena.”

Po izbijanju Drugog svjetskog rata nacisti su okupirali cijelo to područje te su čvrsto naumili istrijebiti Jehovine svjedoke. U početku su odrasle — osobito očeve — nagovarali da se potpišu na jednu listu, čime bi se izjasnili da su njemačke nacionalnosti i tako dobili određene povlastice. Jehovini svjedoci se nisu htjeli priključiti nacistima. Mnoga braća i zainteresirane osobe u dobi za vojsku stajali su pred teškom odlukom: Da li pristupiti vojsci ili ostati strogo neutralan i dobiti tešku kaznu? “Odbiti vojnu službu značilo je otići u koncentracioni logor, uglavnom u Auschwitz”, objašnjava Andrzej Szalbot, kojeg je Gestapo uhapsio 1943. “Tada još nisam bio kršten, ali znao sam za Isusovo obećanje u Mateju 10:28, 29. Znao sam da me Jehova, ako umrem zbog svoje vjere u njega, može vratiti u život.”

Početkom 1942. nacisti su uhapsili 17 braće iz Wisłe. U roku od tri mjeseca njih je 15 umrlo u Auschwitzu. Kako je to utjecalo na ostale Jehovine svjedoke iz Wisłe? Umjesto da se odreknu svoje vjere, to ih je potaklo da beskompromisno ostanu uz Jehovu! Tijekom sljedećih šest mjeseci broj objavitelja u Wisłi se udvostručio. Ubrzo je uslijedilo još hapšenja. Žrtvama Hitlerove tiranije postalo je ukupno 83 braće, zainteresiranih osoba i djece. Od toga je njih 53 poslano u koncentracione logore (većinom u Auschwitz) ili na prisilni rad u rudnike i kamenolome po Poljskoj, Njemačkoj i Češkoj.

Nacisti su u Auschwitzu Jehovine svjedoke mamili obećanjem o trenutnom oslobađanju. Esesovski čuvar rekao je jednom našem bratu: “Samo potpiši da se odričeš Istraživača Biblije i mi te puštamo, možeš ići kući.” Iako su mu tu nagodbu nudili mnogo puta, brat nije kompromitirao svoju vjernost Jehovi. Zbog toga su ga tukli, ismijavali, tjerali na težak rad, kako u Auschwitzu tako i u njemačkoj Mittelbau-Dori. Malo prije dolaska saveznika brat je zamalo poginuo u bombardiranju logora u kojem se nalazio.

Paweł Szalbot, Jehovin svjedok koji je nedavno umro, jednom je rekao: “Gestapo me tijekom ispitivanja uvijek iznova pitao zašto ne želim pristupiti njemačkoj vojsci i govoriti: ‘Heil Hitler!’” Nakon što je objasnio što Biblija govori o kršćanskoj neutralnosti, osuđen je na rad u tvornici ratne opreme. “Naravno, savjest mi nije dopuštala da prihvatim takav posao, pa su me poslali u rudnik.” No on je usprkos tome ostao vjeran Jehovi.

Oni koji nisu bili zatvoreni — žene i djeca — slali su hranu onima u Auschwitzu. “Ljeti smo u šumama brali brusnice, koje bismo zamjenjivali za pšenicu”, priča jedan brat koji je tada bio dječak. “Sestre su znale ispeći peciva i umočiti ih u mast. Peciva smo zatim u manjim količinama slali našoj braći koja su bila zatvorena.”

 U koncentracione logore i na prisilni rad poslana su ukupno 53 odrasla Jehovina svjedoka iz Wisłe. Umrlo ih je 38.

Nacisti su okrutno postupali i s djecom Jehovinih svjedoka. Neku djecu poslali su zajedno s njihovim majkama u privremene logore u Češkoj. Drugu su odvojili od roditelja i poslali u zloglasni logor za djecu u Łódźu.

“Kad su prvu grupu djece transportirali u Łódź”, prisjećaju se tri naša brata, “Nijemci su uzeli nas desetero u dobi između pet i devet godina. Hrabrili smo jedni druge moleći se i razgovarajući o Bibliji. Nije bilo lako ustrajati.” Godine 1945. svih se desetero vratilo kući. Bili su živi, ali iscrpljeni od gladi i traumatizirani. Međutim, ništa nije moglo slomiti njihovu vjeru.

Drugi svjetski rat bližio se kraju, a Jehovini svjedoci iz Wisłe još su uvijek bili jaki u vjeri i spremni da nastave revno i odlučno propovijedati. Braća su u grupama posjećivala ljude koji su živjeli i do 40 kilometara od Wisłe te im propovijedala i davala biblijsku literaturu. “Ubrzo su u našem gradu djelovale tri skupštine”, kaže Jan Krzok. Međutim, vjerska sloboda nije dugo potrajala.

Komunistički režim zamijenio je nacistički te 1950. zabranio djelovanje Jehovinih svjedoka u Poljskoj. Zato su braća morala biti domišljata u službi propovijedanja. Ponekad su posjećivali ljude u njihovim domovima pod izgovorom da kupuju stoku ili žito. Kršćanske sastanke obično su održavali noću i u malim grupama. No agenti službe sigurnosti uspjeli su uhapsiti mnoge Jehovine sluge, optužujući ih bez ikakvog temelja da rade za stranu obavještajnu službu. Pawełu Pilchu neki su službenici prijetili sarkastičnim riječima: “Hitler vas nije slomio, ali mi hoćemo.” Ipak, on je ostao vjeran Jehovi, iako je u zatvoru proveo pet godina. Kada se nekolicina mladih Jehovinih svjedoka nije htjela potpisati na jedan dokument političke naravi, neki su bili izbačeni iz škole, a neki otpušteni s posla.

Godine 1989. nastala je drugačija politička klima, pa su u Poljskoj Jehovini svjedoci zakonski priznati. Jehovini nepokolebljivi sluge iz Wisłe pojačali su svoju aktivnost, što se odrazilo na broj pionira, odnosno propovjednika. Stotinjak braće i sestara s ovog područja stupilo je u pionirsku službu. Zato nije čudo što je taj grad dobio nadimak Tvornica pionira.

O tome kako je Bog u prošlosti podupirao svoje sluge Biblija kaže: “Da nije bio Jehova s nama, kad ljudi ustaše na nas, žive bi nas proždrli” (Psalam 124:2, 3). Premda danas vlada ravnodušnost i većina ljudi slijedi nemoralne trendove ovog svijeta, Jehovini sluge iz Wisłe trude se ostati vjerni i zbog toga su bogato blagoslovljeni. Svaka generacija Jehovinih svjedoka u tom području svjedok je istinitosti riječi apostola Pavla: “Ako je Bog za nas, tko će biti protiv nas?” (Rimljanima 8:31).