BILO je to prije više od pedeset godina. U to je vrijeme zemlja u kojoj sam živio bila pod vlašću komunista. Međutim, već smo i puno prije toga doživjeli žestoko protivljenje našem kršćanskom obrazovnom djelovanju.

Imao sam osam godina kad je 1914. počeo Prvi svjetski rat. U to je vrijeme moje selo Zálužice pripadalo Austro-Ugarskoj Monarhiji. Rat je u svijetu prouzročio pometnju, a moje je djetinjstvo naglo prekinuo. Otac, koji je bio vojnik, poginuo je već u prvoj godini rata. Zbog toga smo majka, dvije mlađe sestre i ja živjeli u krajnjoj oskudici. Kao najstarije i muško dijete u kući, uskoro sam imao mnogo dužnosti na našem malom imanju i oko kuće. Odmalena sam bio vrlo pobožan. Pastor iz naše Reformirane (kalvinističke) crkve čak me znao zamoliti da ga zamjenjujem i poučavam druge učenike dok je odsutan.

Kad je 1918. Prvi svjetski rat završio, osjetili smo veliko olakšanje. Austro-Ugarska se raspala, a mi smo postali građani Republike Čehoslovačke. Ubrzo su se mnogi naši sunarodnjaci koji su emigrirali u Sjedinjene Države vratili kući. Među njima je bio  Michal Petrík, koji je u naše selo stigao 1922. Moja majka i ja jednom smo bili u njegovom društvu kod jedne obitelji iz našeg susjedstva.

Michal je bio Istraživač Biblije, kako su se Jehovini svjedoci tada zvali, i pričao je o važnim biblijskim temama koje su me jako zanimale. Najviše od svega zanimao me dolazak Jehovinog Kraljevstva (Danijel 2:44). Kad mi je Michal jednog dana rekao da će se iduće nedjelje u selu Záhoru održati kršćanski sastanak, odlučio sam otići na njega. Ustao sam u četiri sata ujutro i pješačio osam kilometara do svog rođaka kako bih od njega posudio bicikl. Nakon što sam zakrpao gumu, do Záhora sam putovao još 24 kilometra. Nisam znao mjesto održavanja sastanka, pa sam polako vozio jednom od ulica. Zatim sam čuo kako iz jedne kuće dopire zvuk neke teokratske pjesme. Bio sam jako sretan zbog toga. Ušao sam u kuću i objasnio zašto sam došao. Obitelj me pozvala da joj se pridružim za doručkom, a zatim su me poveli na sastanak. Iako sam u povratku kući opet morao voziti i pješačiti preko 30 kilometara, uopće nisam osjećao umor (Izaija 40:31).

Bio sam oduševljen jasnim, na Bibliji utemeljenim objašnjenjima Jehovinih svjedoka. Nada u ispunjen i sretan život pod Božjom vlašću dirnula me u srce (Psalam 104:28). Majka i ja odlučili smo ispisati se iz Crkve. To je u našem selu izazvalo burne reakcije. Jedno vrijeme neki čak nisu htjeli pričati s nama, no mi smo uživali u društvu mnogih Jehovinih svjedoka u našem kraju (Matej 5:11, 12). Ubrzo sam se krstio u rijeci Uh.

Koristili smo svaku priliku da govorimo o Jehovinom Kraljevstvu (Matej 24:14). Nedjeljom smo često organizirali propovjedničke akcije. Ljudi su u moje vrijeme obično rano ustajali, pa smo i mi mogli prilično rano ići u službu propovijedanja. Kasnije u toku dana održavali smo sastanak za javnost. Predavači su govore držali na temelju Biblije, i to uglavnom iz glave. Predavanja su iznosili uzimajući u obzir koliko ima novih osoba koje se zanimaju za istinu, kojoj religiji pripadaju i koja ih pitanja zanimaju.

Biblijske istine koje smo propovijedali otvorile su oči mnogim iskrenim ljudima. Ubrzo nakon što sam se krstio, počeo sam propovijedati u selu Trhovištu. U jednoj kući razgovarao sam s vrlo ljubaznom i srdačnom gospođom Zuzanom Moskal. Ona i njena obitelj bili su kalvinisti, kao i ja nekada. Iako je dobro poznavala Bibliju, još je uvijek imala mnogo pitanja na koja nije mogla naći odgovore. Razgovarali smo sat vremena i dao sam joj knjigu Harfa Božja. *

Moskalovi su tu knjigu odmah uključili u svoj raspored redovitog čitanja Biblije. Još su neke obitelji u tom selu pokazale zanimanje za istinu i počele ići na naše sastanke. Kalvinistički pastor oštro je upozorio ljude na nas i našu literaturu. No neke zainteresirane osobe predložile su mu da dođe na naš sastanak i u otvorenoj diskusiji opovrgne naša učenja.

Pastor je zaista došao, ali nije mogao iznijeti niti jedan biblijski dokaz kojim bi potkrijepio valjanost svojih učenja. Da bi se nekako izvukao iz te situacije, rekao je: “Ne možemo vjerovati svemu što piše u Bibliji. Nju su pisali ljudi, a vjerska pitanja mogu se tumačiti na razne načine.” Ta je izjava za mnoge bila prekretnica. Neki su pastoru rekli da više neće dolaziti na njegove propovijedi ako on ne vjeruje Bibliji, te su napustili Kalvinističku crkvu, a oko 30 ljudi iz tog sela zauzelo je čvrst stav za biblijsku istinu.

 Propovijedanje dobre vijesti o Kraljevstvu postalo je sastavni dio mog života. Zato sam htio da moj bračni drug bude iz duhovno jake obitelji. Jedan od mojih suradnika u službi propovijedanja bio je Ján Petruška, koji je istinu upoznao u Sjedinjenim Državama. Kod njegove kćeri Márie zadivilo me to što je, poput svog oca, bila spremna svakome dati svjedočanstvo. Vjenčali smo se 1936, a Mária mi je 50 godina, sve do svoje smrti 1986, bila vjerni drug. Godine 1938. rodio nam se sin Eduard, naše jedino dijete. No, u to je vrijeme Europi prijetio još jedan rat. Kako će to utjecati na našu službu Bogu?

Kad je započeo Drugi svjetski rat, Slovačka, koja je postala samostalna država, već je bila pod nacističkim utjecajem. Međutim, vlast nije poduzimala nikakve konkretne korake protiv Jehovinih svjedoka kao organizacije. Naravno, morali smo djelovati u tajnosti, a našu se literaturu strogo kontroliralo. Pa ipak, mi smo oprezno nastavili sa svojim aktivnostima (Matej 10:16).

Kad se rat rasplamsao, pozvan sam u vojsku iako sam imao više od 35 godina. Zbog svoje kršćanske neutralnosti odbio sam sudjelovati u ratu (Izaija 2:2-4). No prije nego što su vlasti odlučile što će učiniti sa mnom, svi iz moje dobne skupine oslobođeni su vojske.

Kad smo vidjeli da je braći u gradovima život puno teži nego nama koji smo živjeli na selu, odlučili smo podijeliti s njima ono što smo imali (2. Korinćanima 8:14). Zato bismo sa sobom ponijeli hrane koliko smo mogli nositi i putovali preko 500 kilometara do Bratislave. Prijateljstvo i ljubav koje smo kao kršćani izgradili tijekom ratnih godina pomogli su nam da prebrodimo teško vrijeme koje je tek bilo pred nama.

Nakon Drugog svjetskog rata Slovačka je ponovno postala dio Čehoslovačke. Od 1946. do 1948. kongresi Jehovinih svjedoka za cijelu zemlju održavali su se u Brnu ili u Pragu. Mi iz istočne Slovačke putovali smo posebnim vlakovima koji su bili rezervirani za kongresne delegate. Za te bi se vlakove moglo reći da su bili raspjevani vlakovi jer smo cijelim putem pjevali (Djela apostolska 16:25).

Osobito se sjećam kongresa koji je 1947. održan u Brnu, a kojem su prisustvovala tri  kršćanska nadglednika iz svjetske centrale, uključujući i brata Nathana H. Knorra. Mnogi od nas najavljivali su javno predavanje hodajući gradom i noseći na sebi panoe. Naš sin Eduard, koji je tada imao samo devet godina, bio je jako nesretan što i on nije mogao dobiti jedan pano. Zato su braća napravila manje panoe za njega i mnogu drugu djecu. Ta mlađa grupa zaista je dobro odradila svoj zadatak oglašavajući javno predavanje.

U veljači 1948. na vlast su došli komunisti. Znali smo da je samo pitanje vremena kad će država pokušati zaustaviti naše djelovanje. Kongres u Pragu koji smo održali u rujnu 1948. dočekali smo i s radošću i sa zebnjom jer smo, nakon samo tri godine slobode, očekivali još jednu zabranu naših javnih okupljanja. Prije završetka kongresa usvojili smo rezoluciju koja je djelomično glasila ovako: “Mi, Jehovini svjedoci koji smo se ovdje okupili, (...) odlučni smo da u još većoj mjeri izvršavamo svoju blagoslovljenu službu te da, milošću Božjom, ustrajemo u povoljno vrijeme i u vrijeme nevolje, i da s još većom revnošću objavljujemo dobru vijest o Božjem Kraljevstvu.”

Samo dva mjeseca nakon kongresa u Pragu tajna policija iznenada je upala u Betelski dom blizu Praga. Policija nam je oduzela posjed, konfiscirala svu literaturu koju je našla i uhitila sve betelske radnike te neku drugu braću. No to je bio tek početak.

U noći s 3. na 4. veljače 1952. služba sigurnosti provela je akciju u cijeloj zemlji i uhitila preko 100 Jehovinih svjedoka. I ja sam bio među njima. Oko tri sata ujutro policajci su probudili cijelu moju obitelj. Nisu ništa objašnjavali, samo su rekli da pođem s njima. Zavezali su mi ruke i stavili povez na oči te su me s još nekima bacili u stražnji dio kamiona. Zatim sam se našao u samici.

Prošlo je mjesec dana, a da sa mnom nitko nije razgovarao. Jedina osoba koju sam viđao bio je čuvar koji bi mi kroz otvor u vratima gurnuo nekakav oskudan obrok. Potom su me izveli pred službenika kojeg sam spomenuo na početku. Nakon što me nazvao špijunom, rekao je: “Religija ljude drži u neznanju. Nema Boga! Ne možemo vam dopustiti da varate našu radničku klasu. Ili ćemo vas objesiti ili ćete istrunuti u zatvoru. A ako vaš Bog dođe ovamo, ubit ćemo i njega!”

Budući da je vlast znala da nema nijednog zakona koji zabranjuje naše kršćanske aktivnosti, htjela nas je prikazati kao “državne neprijatelje” i strane špijune kako bi protiv nas mogla upotrijebiti postojeće zakone. Zato nas je htjela slomiti i navesti da “priznamo” sve za što smo bili lažno optuživani. U noći nakon ispitivanja nisu mi dali da spavam. Za nekoliko sati ponovo sam odveden na preslušavanje jer su htjeli da potpišem izjavu koja je glasila: “Kao neprijatelj Narodne Demokratske Čehoslovačke nisam se pridružio [kolhozu] jer sam čekao dolazak Amerikanaca.” Kad sam odbio potpisati takvu laž, poslali su me u kaznenu ćeliju.

 Nisam smio spavati, ležati, čak ni sjediti. Mogao sam samo stajati ili hodati. Kad me to iscrpilo, legao sam na betonski pod. No onda su me stražari odveli natrag u ured službenika koji me ispitivao. “Hoćeš li sada potpisati?” upitao je on. Kad sam ponovo odbio, udario me u lice. Počeo sam krvariti. Zatim je povikao prema stražarima: “Čovjek se hoće ubiti. Stavite ga pod nadzor da ne počini samoubojstvo!” Ponovo su me poslali u samicu. Takve metode ispitivanja ponavljale su se puno puta u toku šest mjeseci. Nikakva ideološka uvjeravanja ni pokušaji da me se prisili na priznanje da sam neprijatelj države nisu oslabili moju odlučnost da ostanem vjeran Jehovi.

Mjesec dana prije mog suđenja iz Praga je došao tužilac i počeo ispitivati svakoga iz naše grupe u kojoj je bilo 12 braće. Tužilac me upitao: “Što ćeš učiniti ako imperijalisti sa Zapada napadnu našu zemlju?” “Postupit ću isto kao i onda kad je ova zemlja zajedno s Hitlerom napala SSSR. Nisam se tada borio, a neću ni sada zato što sam kršćanin i zato što sam neutralan.” On mi je tada rekao: “Ne možemo tolerirati Jehovine svjedoke. Trebaju nam vojnici za slučaj da nas napadnu imperijalisti sa Zapada, a vojnici nam trebaju i zato da oslobodimo našu radničku klasu na Zapadu.”

Suđenje je započelo 24. srpnja 1953. Nas dvanaestoricu pozivali su pred suce jednog za drugim. Iskoristili smo tu priliku za svjedočenje o svojoj vjeri. Nakon što smo odgovorili na lažne optužbe kojima su nas protivnici napadali, jedan je odvjetnik ustao i rekao: “Bio sam u ovoj sudnici mnogo puta. Uglavnom vidim mnogo priznanja, kajanja, pa čak i suze. Ali ovi će ljudi otići jači nego što su bili kad su stigli ovamo.” Kasnije smo svi ipak proglašeni krivima za urotu protiv države. Osuđen sam na tri godine zatvora i država mi je oduzela svu imovinu.

Kad sam se vratio kući, još uvijek me nadzirala tajna policija. No ja sam nastavio sa svojim teokratskim aktivnostima i postao nadglednik u skupštini. Iako nam je bilo dopušteno da živimo u kući koja je prije konfiskacije bila naša, ona nam je zakonski vraćena tek oko 40 godina kasnije, nakon pada komunizma.

U mojoj obitelji nisam samo ja bio u zatvoru. Nakon samo tri godine koje sam proveo kod kuće Eduard je dobio poziv za vojsku. Zbog svoje biblijski izgrađene savjesti nije želio ići u vojsku, pa je završio u zatvoru. Godinama kasnije čak je i moj unuk Peter prošao isto iako je bio slabog zdravlja.

Godine 1989. u Čehoslovačkoj je pao komunistički režim. Bio sam zaista sretan što sam, nakon 40 godina zabrane, mogao slobodno propovijedati od kuće do kuće! (Djela apostolska 20:20). Uživao sam u toj službi dok god mi je to zdravlje dopuštalo. Sada imam 98 godina i nisam više zdrav kao nekada, ali drago mi je što još uvijek mogu svjedočiti ljudima o Jehovinim prekrasnim obećanjima koja će se u budućnosti ispuniti.

Pamtim 12 vladara iz pet država koji su vladali mojim rodnim krajem. Bili su to diktatori, predsjednici i jedan kralj. Nitko od njih nije imao trajno rješenje za nevolje koje su pogađale njihove podanike (Psalam 146:3, 4). Zahvalan sam Jehovi što mi je dao da ga upoznam dok sam još bio mlad. Tako sam shvatio da će on riješiti sve probleme putem Mesijanskog Kraljevstva te sam se poštedio ispraznog života bez Boga. Preko 75 godina aktivno sam propovijedao najbolju vijest, što je mom životu dalo smisao, osjećaj zadovoljstva i divnu nadu u vječni život na Zemlji. Što bih još mogao poželjeti? *