MOJ otac Oskar Denz i majka Anna Maria živjeli su u Lörrachu, njemačkom gradu u blizini granice sa Švicarskom. Dok su bili mladi, aktivno su se bavili politikom, zbog čega su ih svi mještani poznavali i poštivali. No godine 1922, ubrzo nakon vjenčanja, roditelji su promijenili svoj stav prema politici i svoje životne ciljeve. Majka je počela proučavati Bibliju s Istraživačima Biblije, kako su se Jehovini svjedoci tada zvali, i jako se obradovala kad je saznala da će Božje Kraljevstvo ostvariti mir na Zemlji. Otac se uskoro majci pridružio u proučavanju i oboje su počeli ići na sastanke Istraživača Biblije. Otac je na Božić čak majci darovao knjigu za proučavanje Biblije koja se zvala Harfa Božja. Ja sam se rodila 25. ožujka 1923. kao njihovo jedino dijete.

Ostale su mi jako drage uspomene na naš obiteljski život — sjećam se kako smo ljeti pješačili tihom šumom Schwarzwald i kako me majka poučavala  kućanskim poslovima. Još uvijek je mogu vidjeti kako stoji u kuhinji i nadgleda svoju malu “kuharicu”. No ono što je najvažnije, roditelji su me naučili da volim Jehovu Boga i da se uzdam u njega.

Naša skupština imala je četrdesetak marljivih objavitelja Kraljevstva. Roditelji su bili vješti u stvaranju prilika za propovijedanje o Kraljevstvu. Budući da su prije bili vrlo aktivni u javnom životu, bilo im je lako razgovarati s drugima i ljudi su ih dobro prihvaćali. Kad sam imala sedam godina, i ja sam htjela propovijedati od vrata do vrata. Prvi dan kad sam krenula u službu moja suradnica dala mi je nešto literature, pokazala jednu kuću i samo rekla: “Otiđi tamo i ponudi im to.” Godine 1931. bili smo na kongresu Istraživača Biblije u švicarskom gradu Baselu. Tamo su se moji roditelji krstili.

Njemačka je u to vrijeme prolazila kroz velika previranja, a razne političke frakcije nasilno su se obračunavale na ulicama. Jedne noći probudilo me vrištanje iz susjedne kuće. Dva tinejdžera vilama su ubila svog brata zbog neslaganja oko politike. Ujedno je jako poraslo neprijateljstvo prema Židovima. U školi je jedna djevojčica morala stajati u kutu samo zato što je Židovka. Osjećala sam sažaljenje prema njoj ne znajući da ću ubrzo i sama iskusiti što znači biti izopćenik.

Tridesetog siječnja 1933. Adolf Hitler postao je njemački kancelar. Gledali smo kako nacisti dvije ulice dalje od nas na gradskoj vijećnici slavodobitno postavljaju zastavu s kukastim križem. U školi smo imali učitelja koji je bio oduševljen nacizmom. Jednog nas je dana učio da pozdravljamo s: “Heil Hitler!” Kad sam tog poslijepodneva rekla ocu za to, on se zabrinuo. “Ne sviđa mi se to”, rekao je. “‘Heil’ znači spasenje. Ako bismo govorili ‘Heil Hitler’, to bi značilo da spasenje pripisujemo njemu, a ne Jehovi. Smatram da to nije u redu, ali ti sama zaključi što bi trebala učiniti.”

Budući da nisam htjela salutirati Hitleru, djeca u školi počela su se prema meni odnositi kao da sam izopćenik. Neki su me dječaci čak tukli kada učitelji nisu gledali. S vremenom su me pustili na miru, no čak su mi i prijatelji rekli da su im njihovi očevi  zabranili da se igraju sa mnom. Druženje sa mnom bilo je previše riskantno.

Dva mjeseca nakon dolaska na vlast u Njemačkoj, nacisti su zabranili djelovanje Jehovinih svjedoka pod izgovorom da predstavljamo opasnost za državu. Hitlerovi jurišni odredi zatvorili su podružnicu u Magdeburgu i zabranili nam sastajanje. No budući da smo živjeli blizu granice, otac nam je nabavljao dozvole da možemo prijeći preko nje, pa smo na sastanke išli nedjeljom u Basel. Često je znao reći kako bi volio da naša braća u Njemačkoj mogu dobiti takvu duhovnu hranu, koja bi im pomogla da se hrabro suoče sa svim što ih čeka.

Nakon zatvaranja magdeburške podružnice Julius Riffel, koji je radio u njoj, vratio se u svoj rodni grad Lörrach kako bi organizirao da se u tajnosti propovijeda. Otac se odmah ponudio da pomogne. Posjeo je majku i mene te nam objasnio da je pristao pomagati u prenošenju biblijske literature iz Švicarske u Njemačku. Rekao je da će to biti izuzetno opasno i da bilo kada može biti uhapšen. Nije htio da budemo pod pritiskom da sudjelujemo jer je znao da bismo i mi bile u opasnosti. Majka je istog trena rekla: “Ja sam s tobom.” Onda su oboje pogledali u mene, a ja sam rekla: “I ja sam!”

Majka je isplela jednu torbicu veličine časopisa Kula stražara. U nju bi ugurala literaturu i zatim zašila otvor. Napravila je i tajne džepove u očevoj odjeći te dva steznika pod kojima smo ona i ja neprimjetno nosile mala izdanja za proučavanje Biblije. Svaki put kad smo uspjeli naše tajno blago donijeti kući, osjetili smo olakšanje i zahvalili se Jehovi. Literaturu smo skrivali na tavanu.

Nacistima isprva uopće nismo bili sumnjivi. Nisu nas ništa ispitivali niti su nam pretraživali dom. No mi smo ipak dogovorili šifru kako bismo mogli upozoriti našu duhovnu braću ako dođe do problema. Šifra je bila 4711, po imenu jedne poznate kolonjske vode. Ako bi bilo opasno doći u kuću, mi bismo ih upozorili tako da nekako upotrijebimo taj broj. Osim toga, otac im je rekao da pogledaju prozore našeg dnevnog boravka prije nego što uđu u kuću. Otvoreni lijevi prozor značio je da nešto nije u redu, pa su se trebali udaljiti.

Gestapo je 1936. i 1937. organizirao masovna uhićenja i tisuće Jehovinih svjedoka poslao u zatvore i koncentracione logore, gdje se s njima postupalo na najokrutniji i najbrutalniji način. Švicarska podružnica u Bernu počela je skupljati izvještaje, uključujući i neke koje se prokrijumčarilo iz logora, te je od njih nastala knjiga Kreuzzug gegen das Christentum (Križarski rat protiv kršćanstva), koja je razotkrila nacističke zločine.  Mi smo prenosili tajne izvještaje preko granice do Basela, što je bilo opasno. Da su nas nacisti uhvatili s tim “vrućim” dokumentima, odmah bismo završili u zatvoru. Plakala sam čitajući o mučenju naše braće. No nisam se bojala. Imala sam povjerenja u Jehovu i roditelje — moje najbolje prijatelje — da će se brinuti za mene.

S 14 godina završila sam školu i zaposlila se kao činovnik u jednoj željezariji. Svoje kurirske zadatke obično smo obavljali subotom poslijepodne ili nedjeljom, kada otac nije radio. U prosjeku smo išli svaka dva tjedna. Izgledali smo kao svaka druga obitelj na izletu vikendom i graničari nas gotovo četiri godine nisu zaustavljali niti su nas pokušavali pretražiti — sve do jednog dana u veljači 1938.

Nikada neću zaboraviti očev izraz lica kada smo došli na dogovoreno mjesto blizu Basela te vidjeli veliku hrpu literature koja nas je čekala. Budući da je druga obitelj koja je tajno prenosila literaturu bila uhapšena, imali smo više knjiga za nositi. Na granici je carinik sumnjičavo gledao u nas te je naredio da nas se pretraži. Kada su pronašli knjige, carinik je u nas uperio pištolj i odveo nas do policijskih automobila. Dok su nas vozili, otac mi je stisnuo ruku i prošaptao: “Nemoj biti izdajica. Nemoj nikoga odati!” “Neću”, odvratila sam mu odlučno. Čim smo stigli u Lörrach, odveli su mog dragog oca. Kad su se za njim zatvorila zatvorska vrata, bilo je to posljednji put da sam ga vidjela.

Četvorica gestapovaca ispitivala su me četiri sata i tražila da im odam imena i adrese drugih Jehovinih svjedoka. Kada sam odbila, jedan od njih se razbjesnio i počeo mi prijetiti: “Imamo mi i druge metode. Progovorit ćeš ti nama!” Ništa nisam odala. Zatim su majku i mene odveli u našu kuću, koju su onda prvi put pretražili. Majku su zatvorili, a mene poslali tetki koju su odredili za mog skrbnika, ne znajući da je i ona Jehovin svjedok. Iako sam smjela ići na posao, četvorica gestapovaca sjedila su u parkiranom automobilu ispred kuće i pratila svaki moj korak, dok je jedan policajac patrolirao ulicom.

Nekoliko dana kasnije izašla sam u vrijeme ručka iz kuće i vidjela jednu mladu sestru koja se na biciklu vozila prema meni. Kako se približavala, mogla sam vidjeti da će mi dobaciti nekakav papirić. Čim sam ga uhvatila, okrenula sam se da vidim jesu li gestapovci to primijetili. Na moje iznenađenje, svi su se smijali zabačenih glava!

U poruci koju mi je sestra dala pisalo je da u podne trebam doći k njenim roditeljima. No kako da to učinim kad me prati Gestapo? Mogla sam ugroziti njene roditelje. Bacila sam pogled na četvoricu agenata u autu i zatim na policajca koji je ulicom šetao gore-dolje. Nisam znala što učiniti, pa sam se usrdno molila Jehovi da mi pomogne. Najednom je policajac prišao automobilu i nešto rekao agentima. Potom je ušao u automobil te su svi zajedno otišli!

Upravo se u tom trenutku iza ugla pojavila tetka. Podne je već bilo prošlo. Kad je pročitala poruku, tetka je zaključila da trebamo otići na dogovoreno mjesto, pretpostavljajući da me braća planiraju prebaciti u Švicarsku. Kada smo stigle, domaćini su me upoznali s čovjekom kojeg nisam poznavala, Heinrichom Reiffom. Rekao je da mu je drago što sam uspjela doći i da je on tu zato da mi pomogne pobjeći u Švicarsku. Dao mi je pola sata da se nađemo u šumi.

Došla sam do brata Reiffa sva u suzama. Bilo mi je jako teško pri pomisli da ostavljam roditelje. Sve se dogodilo tako brzo. Nakon nekoliko napetih situacija pomiješali smo se  s grupom turista i bez poteškoća prešli švicarsku granicu.

Kad sam stigla u podružnicu u Bernu, saznala sam da su tamošnja braća organizirala moj bijeg. U podružnici su mi ljubazno dali smještaj. Radila sam u kuhinji, što sam jako voljela. No svejedno je bilo teško živjeti u izgnanstvu, ne znajući što će biti s mojim roditeljima, koji su oboje bili osuđeni na dvije godine zatvora. Povremeno bi me obuzele tuga i tjeskoba te bih se zaključala u kupaonicu i plakala. No mogla sam se redovito dopisivati s roditeljima, a oni su me hrabrili da ostanem vjerna.

Ohrabrena vjerom svojih roditelja, predala sam svoj život Jehovi i krstila se 25. srpnja 1938. Nakon jedne godine u Betelu otišla sam raditi u Chanélaz, na farmu koju je švicarska podružnica kupila da bi proizvodila hranu za betelsku obitelj i pružila utočište braći koja su bježala zbog proganjanja.

Godine 1940. mojim su roditeljima istekle zatvorske kazne i nacisti su im ponudili slobodu ako se odreknu svoje vjere. Oni su ostali postojani, zbog čega su poslani u koncentracione logore, otac u Dachau, a majka u Ravensbrück. U zimu 1941. majka i druge naše sestre u logoru odbile su raditi za vojsku. Za kaznu su morale stajati na hladnoći tri dana i tri noći, nakon čega su zaključane u mračne ćelije i izgladnjivane 40 dana. Zatim su ih tukli. Majka je umrla 31. siječnja 1942, tri tjedna nakon što je bila divljački pretučena.

Otac je premješten iz Dachaua u Mauthausen, u Austriji. U tom su logoru nacisti sustavno ubijali zatvorenike tako što su ih izgladnjivali i prisiljavali na težak fizički rad. No šest mjeseci nakon majčine smrti nacisti su ubili oca jednom drugačijom metodom — medicinskim eksperimentima. Logorski liječnici namjerno su bacilom tuberkuloze zarazili ljude koje su koristili kao pokusne kuniće. Kasnije su zatvorenicima ubrizgavali u srce smrtonosnu injekciju. U službenom izvještaju stoji da je otac umro zbog “slabog srčanog mišića”. Imao je 43 godine. Za ta brutalna ubojstva čula sam tek mjesecima kasnije. Još uvijek mi suze navru na oči kad se sjetim svojih voljenih roditelja. Međutim, tješila me i još uvijek me tješi spoznaja da su mama i tata, koji su imali nadu u nebeski život, sigurni u Jehovinim rukama.

Nakon Drugog svjetskog rata imala sam divnu priliku biti u 11. razredu Biblijske škole Gilead Društva Watchtower u New Yorku. Bio je pravi užitak pet mjeseci duboko istraživati Bibliju. Kad sam 1948. završila Gilead, poslana sam u Švicarsku kao misionar. Nedugo zatim upoznala sam Jamesa Turpina, vjernog brata koji je bio polaznik petog razreda Gileada. Služio je kao nadglednik podružnice  u Turskoj od samog njenog osnivanja. Vjenčali smo se u ožujku 1951, a ubrzo smo saznali da ćemo postati roditelji! Preselili smo se u Sjedinjene Države, a u prosincu nam se rodila kći Marlene.

Jim i ja proveli smo mnoge radosne godine u službi Jehovi. Rado se sjetim jedne mlade žene s kojom sam proučavala, Kineskinje Penny, koja je jako voljela proučavati Bibliju. Krstila se i kasnije udala za Guya Piercea, koji sada služi u Vodećem tijelu Jehovinih svjedoka. Takve drage osobe pomogle su mi ispuniti prazninu koju sam osjećala zbog gubitka roditelja.

Početkom 2004. u Lörrachu, rodnom gradu mojih roditelja, sagrađena je nova Dvorana Kraljevstva u Ulici Stich. U znak priznanja za ono što su Jehovini svjedoci napravili i u čast mojim roditeljima gradsko vijeće odlučilo je ulici dati novo ime — Denzstraße (Ulica Denz). U mjesnim novinama Badische Zeitung, pod naslovom “U spomen na ubijeni par Denz: Novo ime ulice”, stajalo je da su moji roditelji “tijekom Trećeg Reicha zbog svoje vjere ubijeni u koncentracionim logorima”. Za mene je ta gesta gradskog vijeća bila neočekivani, ali jako dirljiv obrat događaja.

Otac je znao reći da trebamo planirati tako kao da Harmagedon neće doći za našeg života, ali živjeti tako kao da će doći sutra — bio je to dragocjen savjet koji sam uvijek nastojala primjenjivati. Držati ravnotežu između strpljenja i željnog iščekivanja nije mi uvijek lako, osobito otkad sam zbog mukotrpnih staračkih tegoba vezana za kuću. No nikada nisam posumnjala u ono što je Jehova obećao svim svojim vjernim slugama: “Uzdaj se u Jehovu svim srcem svojim (...). Na svim putovima svojim imaj ga na umu, i on će upravljati staze tvoje” (Priče Salamunove 3:5, 6).