FERDINAND je rođen 1909. u njemačkom gradu Kielu, a ja sam se rodila 1907. također u Njemačkoj, u Dresdenu. Moja je obitelj došla u kontakt s Istraživačima Biblije, kako su se Jehovini svjedoci tada zvali, kad sam imala 12 godina. S 19 godina napustila sam Evangeličku crkvu i predala svoj život Jehovi.

Ferdinand je u to vrijeme završio pomorsku školu i postao pomorac. Na svojim je putovanjima mnogo razmišljao o postojanju Stvoritelja. Kad se vratio u Njemačku, posjetio je svog brata, koji je bio Istraživač Biblije. U razgovoru s njim uvjerio se da Biblija pruža odgovore na pitanja koja su ga mučila. Napustio je Luteransku crkvu i odlučio da više neće biti pomorac. Nakon što je prvi puta bio u službi propovijedanja, poželio je cijeli život posvetiti tom zadatku.  Navečer tog dana predao je svoj život Jehovi. Krstio se u kolovozu 1931.

Ferdinand je u studenome 1931. vlakom otputovao u Nizozemsku kako bi tamo pomagao braći u službi propovijedanja. Kada je brat koji je organizirao propovijedanje u toj zemlji saznao da je Ferdinand radio kao pomorac, radosno je rekao: “Trebamo baš takvog čovjeka!” Braća su unajmila brod za grupu pionira (osobe koje puno vremena posvećuju propovijedanju) koji su trebali propovijedati ljudima koji su živjeli duž plovnih kanala na sjeveru Nizozemske. Brod je imao peteročlanu posadu, ali nije imao kapetana. Tako je Ferdinand postao njegov kapetan.

Šest mjeseci kasnije Ferdinand je bio zamoljen da ode na jug Nizozemske, u Tilburg, gdje je trebao služiti kao pionir. Nekako u to vrijeme i ja sam došla u Tilburg kako bih služila kao pionir, pa sam upoznala Ferdinanda. No čim smo stigli, braća su nas zamolila da se preselimo na sjever Nizozemske, u Groningen. Tamo smo se vjenčali u listopadu 1932, a medeni mjesec proveli smo kod kuće s još nekoliko pionira koji su tamo živjeli te smo propovijedali.

Godine 1935. rodila nam se kćerka Esther. Premda smo živjeli od skromnih primanja, odlučili smo ostati u pionirskoj službi. Preselili smo se na selo, u malu kuću. Jedan dan bih ja ostala kod kuće s bebom, a suprug bi išao propovijedati. Sljedećeg bismo se dana zamijenili. Tako smo radili sve dok Esther nije bila dovoljno velika da ide s nama.

No ubrzo su se nad Europom nadvili crni oblaci. Čuli smo da se u Njemačkoj progoni braću i bili smo svjesni da će se to uskoro dogoditi i nama. Pitali smo se kako ćemo se mi nositi s teškim progonstvom. Godine 1938. nizozemske su vlasti zabranile strancima da nude svoju vjersku literaturu. Kako bi nam pomogla da nastavimo sa službom, braća u Nizozemskoj dala su nam popis ljudi koji su htjeli razgovarati s Jehovinim svjedocima i s nekima od njih čak smo proučavali Bibliju.

Bližilo se vrijeme kongresa Jehovinih svjedoka. Željeli smo prisustvovati kongresu, no nismo imali dovoljno novca za vlak. Tako smo krenuli na trodnevni put biciklima, a Esther smo stavili u sjedalicu na upravljaču. Noćili smo kod braće u mjestima kroz koja smo prolazili. Bili smo presretni jer smo prvi put prisustvovali kongresu koji je bio organiziran za cijelu zemlju! Program nas je ojačao za kušnje koje su bile pred nama. Istaknuo je koliko je važno da  se pouzdamo u Boga. Psalam 31:6, gdje stoji: “Ja se u Jehovu uzdam”, postao nam je životni moto.

U svibnju 1940. nacisti su napali Nizozemsku. Ubrzo nakon toga Gestapo (tajna policija) nam je upao u kuću dok smo sortirali pošiljku biblijske literature. Gestapo je odveo Ferdinanda u svoje sjedište. Esther i ja smo ga redovito posjećivale. Ponekad su ga ispitivali i tukli pred nama. Ferdinand je u prosincu neočekivano bio pušten, no kratko je bio na slobodi. Jedne večeri kad smo se vraćali kući zamijetili smo automobil Gestapa nedaleko od naše kuće. Ferdinand je pobjegao, a Esther i ja ušle smo u kuću. Gestapovci su nas već čekali. Tražili su Ferdinanda. Kada su otišli, došla je nizozemska policija i odvela me na ispitivanje. Sutradan smo Esther i ja otišle k obitelji Norder, novokrštenom bračnom paru koji nas je skrivao u svom domu.

Potkraj siječnja 1941. bračni par pionira koji je živio na brodu bio je uhapšen. Sutradan su pokrajinski nadglednik (putujući propovjednik) i moj suprug otišli na brod kako bi odnijeli stvari tog bračnog para, no iznenada su se pojavili ljudi koji su surađivali s Gestapom. Ferdinand im je uspio pobjeći na biciklu. No pokrajinski je nadglednik završio u zatvoru.

Odgovorna braća zamolila su Ferdinanda da zamijeni pokrajinskog nadglednika. To je značilo da mjesečno neće moći ostati kod kuće duže od tri dana. To nam je bio dodatni izazov, no ja sam nastavila služiti kao pionir. Gestapo je sve intenzivnije tražio Jehovine svjedoke, pa smo se stalno morali seliti. Esther i ja smo se 1942. tri puta selile. Na koncu smo se doselile u Rotterdam, što je bilo dosta daleko od područja na kojem je Ferdinand potajno služio. Bila sam u drugom stanju. Obitelj Kamp, čija su dva sina tek bila odvedena u koncentracioni logor, ljubazno nas je primila u svoj dom.

U srpnju 1943. rodila se Ruth, naša druga kćerka. Nakon njenog rođenja Ferdinand je proveo s nama tri dana, a onda je morao otići. Više ga nismo vidjele dugo vremena. Otprilike tri tjedna kasnije Ferdinand je bio uhapšen u Amsterdamu. Odveden je u postaju Gestapa, gdje su provjereni njegovi osobni podaci. Gestapo ga je često ispitivao ne bi li ga prisilio da oda informacije o našoj propovjedničkoj aktivnosti. No Ferdinand je samo odao da je Jehovin svjedok i da nije umiješan ni u kakve političke aktivnosti. Gestapovci su bili gnjevni što Ferdinand nije u vojsci, a Nijemac je, pa su mu prijetili da će ga pogubiti jer je izdajica.

Sljedećih je pet mjeseci u zatvoru neprestano slušao prijetnje da će biti izveden pred streljački vod. No ostao je vjeran Jehovi. Što mu je pomoglo da ostane duhovno jak? Božja Riječ, Biblija. Naravno, Jehovini svjedoci nisu smjeli imati Bibliju. No ostali su je zatvorenici mogli imati. Stoga je Ferdinand nagovorio zatvorenika koji je s njim bio u ćeliji neka kaže svojoj obitelji da mu pošalje Bibliju. Čovjek je to učinio. Godinama kasnije, kada bi Ferdinand pričao o tome, oči bi mu zasjale te bi rekao: “Biblija mi je bila prava utjeha!”

Početkom siječnja 1944. Ferdinand je neočekivano bio prebačen u koncentracioni logor u Vughtu u Nizozemskoj. To se pokazalo pravim blagoslovom za njega jer je u tom logoru bilo 46 Jehovinih svjedoka. Bila sam  presretna kad sam čula da je prebačen jer sam tako ujedno saznala da je živ!

Život u logoru bio je vrlo težak. Bilo je jako hladno, a logoraši su bili neishranjeni i nisu imali toplu odjeću. Ferdinand je dobio jaku upalu krajnika. Nakon duge prozivke vani na hladnoći otišao je u ambulantu. Bolesnici s tjelesnom temperaturom od 40 stupnjeva i više mogli su ostati u ambulanti. No Ferdinand je imao 39 stupnjeva, što nije bilo dovoljno da bi mogao ostati. Morao se vratiti na posao. No dobronamjerni logoraši pomagali su mu tako što bi ga nakratko sakrili na toplom. Bilo mu je lakše kad je došlo toplije vrijeme. Osim toga, kada bi netko od braće dobio paket s hranom, podijelio bi je s ostalima, što je pomoglo Ferdinandu da malo ojača.

Propovijedanje je imalo istaknuto mjesto u Ferdinandovom životu prije nego je bio zatvoren, stoga je i u logoru nastavio prenositi svoja uvjerenja. Stražari su mu često upućivali podrugljive primjedbe zbog ljubičastog trokuta koji je nosio kako bi ga se raspoznalo kao Jehovinog svjedoka. No Ferdinand bi na temelju tih primjedbi započeo razgovor. U početku su braća mogla propovijedati samo na ograničenom području — u barakama u kojima su većinom bili Jehovini svjedoci. Braća su se pitala kako bi mogla doći i do drugih logoraša. Problem je riješila uprava logora, a da toga nije bila ni svjesna. Što je učinila?

Braća su imala skrivenu zalihu biblijske literature i 12 Biblija. Stražari su pronašli dio literature, no nisu znali kome pripada. Stoga je uprava logora odlučila razdvojiti Jehovine svjedoke. Sva su braća za kaznu bila razmještena u barake u kojima nisu bili Jehovini svjedoci. Osim toga, braća su za vrijeme jela morala sjediti pored drugih logoraša. No ta je promjena braći išla na ruku. Sada su mogla raditi ono što su najviše željela — propovijedati što je moguće većem broju logoraša.

Za to vrijeme naše dvije kćerke i ja još uvijek smo živjele u Rotterdamu. Zima 1943/1944. bila je izrazito hladna. Iza kuće u kojoj smo živjele nalazila se protuavionska artiljerijska jedinica njemačke vojske. Ispred nas je bila luka Waal, glavna meta savezničkih bombardera. Ne bi se baš moglo reći da smo se nalazile na sigurnom! Osim toga, vladala je i nestašica hrane. Tada smo se kao nikada prije naučile potpuno oslanjati na Jehovu (Priče Salamunove 3:5, 6).

Esther je imala osam godina i pomagala mi je tako što je čekala u redu za hranu koja se dijelila u javnoj kuhinji. No kada bi došla na red, često više nije ostalo hrane. Jednom dok je išla nabaviti hranu, počeo je zračni napad. Kad sam čula eksplozije, uhvatila me panika, no moja briga ubrzo se pretvorila u suze radosnice jer se Esther neozlijeđena vratila, a čak je donijela i nekoliko šećernih repica. “Što se dogodilo?” bilo je prvo što sam je upitala. Smireno je odgovorila: “Kad su bombe počele padati, samo sam poslušala što mi je tata rekao — bacila sam se na zemlju, ostala ležati i molila se. I uspjelo je!”

Zbog mog njemačkog naglaska bilo je sigurnije da Esther odlazi kupiti ono što se još moglo nabaviti. Međutim, zapazili su je njemački vojnici, pa su je ispitivali. No ona im ništa nije odala. Poučavala sam Esther na temelju Biblije, a budući da nije mogla ići u školu, ja sam je kod kuće naučila čitati i pisati te neke druge stvari.

Esther mi je pomagala i u službi propovijedanja. Kad sam trebala ići na biblijski  studij, Esther bi krenula prije mene da vidi je li “zrak čist”. Provjerila bi “znakove” koje sam unaprijed dogovorila s osobama s kojima sam proučavala. Naprimjer, osoba kojoj sam trebala doći stavila bi ispred prozora teglu s cvijećem, i to u određenom položaju, što je bio znak da mogu ući. Dok bih ja bila kod osobe, Esther bi pred kućom vozila malu Ruth u kolicima i motrila na opasnosti.

Što je bilo s Ferdinandom? U rujnu 1944. on i ostali logoraši bili su odvedeni na željezničku stanicu, gdje su u grupama od po 80 osoba ukrcani u teretne vagone. U svakom vagonu nalazila se samo jedna kanta koja je služila za vršenje nužde te kanta s pitkom vodom. Putovanje je trajalo tri dana i noći, a u vagonima su imali mjesta jedino za stajanje! Bilo je strašno zagušljivo. Vagoni su bili zatvoreni i imali su samo pokoji otvor. Vrućina, glad i žeđ, a naročito smrad, bili su nesnosni.

Vlak se zaustavio u zloglasnom koncentracionom logoru Sachsenhausenu. Logorašima je bilo oduzeto sve što su imali — osim 12 malih Biblija koje su Jehovini svjedoci ponijeli sa sobom!

Ferdinand i osmorica braće poslani su u logor u Rathenowu, koji je bio pod upravom logora u Sachsenhausenu. Tamo su trebali raditi na proizvodnji ratne opreme. Oni su odbili raditi taj posao unatoč čestim prijetnjama da će biti pogubljeni. Kako bi se međusobno bodrili, ujutro su razgovarali o nekom biblijskom retku, naprimjer o Psalmu 18:2, i onda cijeli dan razmišljali o njemu. To im je pomoglo da ostanu usredotočeni na duhovne stvari.

Artiljerijska paljba navijestila je približavanje savezničke i ruske vojske. Rusi su prvi stigli u logor u kojem su se nalazili Ferdinand i ostala braća. Dali su logorašima nešto hrane i rekli im da napuste logor. Potkraj travnja 1945. ruska im je vojska dopustila da se vrate kućama.

Ferdinand je stigao u Nizozemsku 15. lipnja. Braća u Groningenu srdačno su ga dočekala. Ubrzo je saznao da smo kćerke i ja žive te da živimo negdje u zemlji, a mi smo pak čule da se on vratio. Činilo nam se da čitavu vječnost čekamo da stigne. A onda je jednog dana Ruth viknula: “Mama, pred vratima je neki čovjek!” To je bio naš voljeni suprug i otac!

Prije nego smo mogli nastaviti normalno živjeti kao obitelj, bilo je potrebno riješiti neke probleme. Nismo imali gdje živjeti, a veliki nam je problem bio i ponovno dobiti stalni boravak. Budući da smo porijeklom Nijemci, nizozemske su nas vlasti nekoliko godina tretirale kao izopćenike. Na koncu smo ipak mogli započeti normalan život i  živjeti onako kako smo dugo priželjkivali — služeći Jehovi zajedno kao obitelj.

Godinama kasnije, kad god bismo se našli s prijateljima koji su također proživjeli teške ratne godine, prisjetili bismo se kako nam je Jehova s puno ljubavi pomagao tijekom tog perioda (Psalam 7:1). Bili smo sretni što smo uz Jehovinu pomoć sve te godine mogli služiti za Kraljevstvo. Često smo znali reći da smo presretni što smo mladost proveli u Jehovinoj svetoj službi (Propovjednik 12:1).

Nakon što je završilo nacističko proganjanje, Ferdinand i ja nastavili smo daljnjih preko 50 godina zajedno služiti Jehovi, sve dok moj suprug nije završio svoj zemaljski život 20. prosinca 1995. Ja ću uskoro imati 98 godina. Svaki dan zahvaljujem Jehovi što su naša djeca bila razumna u onom teškom razdoblju i što još uvijek imam snage slaviti Jehovino ime u njegovoj službi. Zahvalna sam Jehovi za sve što je učinio za mene i svim srcem želim i dalje živjeti u skladu sa svojim životnim motom: ‘U Jehovu se uzdam’ (Psalam 31:6).