KADA je u prvom stoljeću naše ere osnovana kršćanska skupština, odnosno zajednica, jedno od njenih istaknutih obilježja — usprkos različitostima među njenim pripadnicima — bilo je jedinstvo. Ti sluge pravog Boga potjecali su od naroda iz Azije, Europe i Afrike. Razlikovali su se po mnogočemu. Tako je među njima bilo svećenika, vojnika, robova, izbjeglica, trgovaca, visokoobrazovanih osoba i zanatlija. Neki su bili Židovi, a drugi iz ostalih naroda. Mnogi su prije bili preljubnici, homoseksualci, pijanice, kradljivci ili iznuđivači. Međutim, kada su postali kršćani, prestali su loše postupati, a njihova ih je vjera čvrsto ujedinila.

Kako je kršćanstvo prvog stoljeća moglo ujediniti sve te ljude? Kako to da su bili u miru jedni s drugima i sa svima ostalima? Zašto nisu sudjelovali u pobunama i sukobima? Zašto je prvobitno kršćanstvo bilo toliko drugačije od današnjih glavnih religija?

Glavni razlog jedinstva kršćana prvog stoljeća bila je ljubav prema Bogu. Ti su kršćani shvatili da im je najveća dužnost voljeti pravog Boga, Jehovu, svim srcem, dušom i  umom. Naprimjer, apostolu Petru, koji je bio Židov, rečeno je da posjeti dom čovjeka iz drugog naroda, nekoga s kime se inače ne bi družio. Glavni razlog zbog kojeg je poslušao taj nalog bila je ljubav prema Jehovi. Petar i drugi kršćani prvog stoljeća imali su blizak odnos s Bogom koji se temeljio na dobrom poznavanju njegove osobnosti te onoga što voli i što ne voli. S vremenom su svi prvi kršćani razumjeli da je Jehovina volja da budu “ujedinjeni istim mislima i istim pravcem razmišljanja” (1. Korinćanima 1:10; Matej 22:37; Djela apostolska 10:1-35).

Kršćane je također zbližavala njihova vjera u Isusa Krista. Htjeli su što više biti nalik njemu. On im je zapovjedio: “Ljubite jedan drugoga; kao što sam ja ljubio vas (...). Po tome će svi znati da ste moji učenici, ako budete imali ljubav među sobom” (Ivan 13:34, 35). Tu se ne radi o nekom površnom osjećaju, već o samopožrtvovnoj ljubavi. Što proizlazi iz takve ljubavi? Isus se u vezi s onima koji vjeruju u njega molio: “Molim (...) da svi budu jedno, kao što si ti, Oče, u zajedništvu sa mnom i ja u zajedništvu s tobom, da i oni budu u zajedništvu s nama” (Ivan 17:20, 21; 1. Petrova 2:21).

Jehova je na svoje prave sluge izlio svoj sveti duh, ili djelujuću silu. Taj je duh među njima promicao jedinstvo. Omogućio im je da razumiju biblijska učenja koja su prihvaćale sve skupštine. Obožavatelji Jehove propovijedali su istu poruku — posvećenje Jehovinog imena putem Božjeg Mesijanskog Kraljevstva, nebeske vlasti koja će vladati nad cijelim čovječanstvom. Prvi kršćani razumjeli su da ne smiju biti “dio ovog svijeta”. Zato kršćani ostaju neutralni u bilo kakvim pobunama ili vojnim sukobima. Oni sa svakim nastoje biti u miru (Ivan 14:26; 18:36; Matej 6:9, 10; Djela apostolska 2:1-4; Rimljanima 12:17-21).

Svaki je kršćanin ispunjavao svoj dio odgovornosti da unapređuje jedinstvo. Na koji način? Tako što je pazio da njegovo ponašanje bude u skladu s Biblijom. Zato je apostol Pavao kršćanima napisao: “Trebate skinuti staru osobnost koja odgovara vašem prijašnjem načinu vladanja (...) i obući novu osobnost” (Efežanima 4:22-32).

Naravno, i kršćani u prvom stoljeću bili su nesavršeni te je bilo situacija koje su njihovo jedinstvo stavile na kušnju. Naprimjer, u Djelima apostolskim 6:1-6 govori se o sporu koji je nastao između židovskih kršćana koji su govorili grčki i onih koji su govorili hebrejski zato što su oni prvi smatrali da ih se diskriminira. No, kada su apostoli za to saznali, problem je riješen brzo i pravedno. Kasnije je jedno doktrinarno pitanje uzrokovalo neslaganja o tome koje su dužnosti ne-Židova unutar kršćanske skupštine. Odluka koja je donesena temeljila se na biblijskim načelima i svi u skupštinama su je prihvatili (Djela apostolska 15:1-29).

Ovi primjeri pokazuju da u kršćanskoj skupštini prvog stoljeća neslaganja nisu dovela do nacionalne netrpeljivosti ili stalnog nejedinstva u pogledu vjerskih učenja. Zašto? Zato što su činitelji koji su ih  ujedinjavali — ljubav prema Jehovi, vjera u Isusa Krista, samopožrtvovna međusobna ljubav, prihvaćanje vodstva svetog duha, ista biblijska učenja i spremnost na promjene — bili dovoljno snažni da očuvaju jedinstvo i mir u ranokršćanskoj skupštini.

Može li se jedinstvo danas postići na isti način? Mogu li isti činitelji još uvijek ujedinjavati pripadnike iste vjere i omogućiti im da budu u miru s ljudima svih rasa i naroda gdje god na svijetu živjeli? Da, mogu! Jehovini svjedoci ujedinjeni su i sačinjavaju međunarodno bratstvo koje se proteže na preko 230 zemalja svijeta. Oni su ujedinjeni iz istih razloga kao i kršćani u prvom stoljeću.

Ono što Jehovine svjedoke najviše ujedinjuje njihova je odanost Jehovi Bogu. To znači da se oni trude biti mu vjerni pod svim okolnostima. Jehovini svjedoci također vjeruju u Isusa Krista i ono što je naučavao. Ti kršćani svojim suvjernicima pokazuju samopožrtvovnu ljubav i svagdje propovijedaju istu dobru vijest o Božjem Kraljevstvu. Oni rado govore o tom Kraljevstvu s ljudima svih vjera, rasa, nacionalnosti i društvenih slojeva. Osim toga, Jehovini svjedoci su neutralni što se tiče raznih zbivanja u ovom svijetu, a to im pomaže da se odupru političkim, kulturnim, društvenim i ekonomskim pritiscima koji stvaraju toliko podjela među ljudima. Svi Jehovini svjedoci gledaju na promicanje jedinstva kao na svoju dužnost, a to pokazuju time što žive u skladu s biblijskim mjerilima ponašanja.

Takvo jedinstvo često potiče zanimanje osoba koje nisu Jehovini svjedoci. Primjerice, Ilse je nekada kao opatica živjela u jednom katoličkom samostanu u Njemačkoj. * Što ju je privuklo Jehovinim svjedocima? Ilse je rekla: “Oni su najbolji ljudi koje sam ikada srela. Ne idu u rat i nikome ne čine zlo. Oni žele pomoći ljudima da žive sretno na rajskoj Zemlji pod vlašću Božjeg Kraljevstva.”

Tu je i Günther, koji je kao njemački vojnik za vrijeme Drugog svjetskog rata poslan u Francusku. Jednom je neki protestantski svećenik služio misu za vojnike u Güntherovoj jedinici. Svećenik se molio za blagoslov, zaštitu i pobjedu. Nakon mise Günther je otišao na stražu. Dvogledom je promatrao neprijateljske vojnike na drugoj strani bojišnice koji su također prisustvovali misi i slušali svećenika. Günther je kasnije rekao: “Sigurno se i taj svećenik molio za blagoslov, zaštitu i pobjedu. Pitao sam se kako je moguće da u istom ratu kršćanske crkve budu na suprotnim stranama.” Günther to nikako nije mogao zaboraviti. Kada je kasnije sreo Jehovine svjedoke, koji ne idu u rat, pridružio se njihovom međunarodnom bratstvu.

Ashok i Feema bili su pripadnici jedne istočnjačke religije. U svom su domu imali oltar posvećen bogu kojeg su štovali. Kada se jedan član njihove obitelji teško razbolio, to ih je navelo da preispitaju svoju religiju. Tijekom razgovora koje su vodili s Jehovinim svjedocima, biblijska učenja i njihova međusobna ljubav ostavili su na Ashoka i Feemu dubok dojam. Oni sada revno objavljuju dobru vijest o Jehovinom Kraljevstvu.

Ilse, Günther, Ashok i Feema dio su ujedinjenog svjetskog bratstva koje sačinjavaju milijuni Jehovinih svjedoka. Oni vjeruju biblijskom obećanju da će isti činitelji koji njih danas ujedinjuju u vjeri uskoro ujediniti sve ljude poslušne Bogu. Tada više neće biti krvoprolića, nejedinstva i podjela u ime religije. Cijeli će svijet ujedinjeno obožavati pravog Boga, Jehovu (Otkrivenje 21:4, 5).