1. Kakav stav mnogi ljudi imaju prema religiji?

“APATEIZAM.” Tu je riječ nedavno upotrijebio jedan komentator vjerskih zbivanja da bi opisao kakav stav mnogi ljudi imaju prema svojoj religiji. Objasnio je: “Najveća promjena u suvremenoj religiji nije u samoj religiji, nego u stavu prema njoj, koji se najbolje može opisati kao ‘apateizam’.” * Nakon opširnijeg objašnjenja rekao je da je apateizam “sklonost ljudi da ne mare previše za svoju religiju”. Rekao je da mnogi “vjeruju u Boga (...), ali im nije baš stalo do njega”.

2. (a) Zašto ne iznenađuje što su ljudi postali ravnodušni prema duhovnim stvarima? (b) Zašto je nezainteresiranost opasna za prave kršćane?

² Osobe koje proučavaju Bibliju ne iznenađuje što dolazi do takve ravnodušnosti (Luka 18:8). A kad je riječ o nezainteresiranosti za religiju, to nije nešto neočekivano. Kriva religija već dugo zavodi i razočarava ljude (Otkrivenje 17:15, 16). Međutim, sve veći gubitak oduševljenja i gorljivosti predstavlja opasnost za prave kršćane. Za nas ne bi bilo dobro da smo ravnodušni prema svojoj religiji te da izgubimo gorljivost za služenje Bogu i biblijsku istinu. Isus je upozorio na takvu mlakost kad je opomenuo kršćane iz prvog stoljeća koji su živjeli u Laodiceji: ‘Niste ni hladni ni vrući. Kad biste barem bili ili hladni ili vrući. No vi ste mlaki’ (Otkrivenje 3:15-18).

3. Na koja obilježja nas kao pravih kršćana možemo biti ponosni?

³ Da kršćani ne bi postali ravnodušni prema duhovnim stvarima, trebaju razumjeti tko su i u razumnoj mjeri biti ponosni na to. Kao Jehovini sluge i Kristovi učenici, mi iz Biblije saznajemo tko smo. Mi smo “svjedoci” Jehove, “Božji suradnici”, jer prenosimo ‘dobru vijest’ drugima (Izaija 43:10; 1. Korinćanima 3:9; Matej 24:14). Mi smo ljudi koji ‘ljube jedni druge’ (Ivan 13:34). Pravi kršćani su osobe čija je “moć zapažanja upotrebom uvježbana da razlikuju i ispravno i neispravno” (Hebrejima 5:14). Mi smo “svjetlila u svijetu” (Filipljanima 2:15). Mi nastojimo ‘zadržati dobro vladanje među nacijama’ (1. Petrova 2:12; 2. Petrova 3:11, 14).

4. Kako Jehovin sluga može znati što nije?

⁴ Jehovini sluge također znaju što nisu. “Oni nisu dio svijeta”, kao što ni njihov Vođa, Isus Krist, nije bio dio svijeta (Ivan 17:16). Oni ostaju odijeljeni od ‘nacija koje su umom u tami, i otuđene su od života koji pripada Bogu’ (Efežanima 4:17, 18). Zbog toga se Isusovi sljedbenici ‘odriču bezbožnosti  i svjetovnih želja i žive sa zdravim mislima i pravednošću i odanošću Bogu usred ovog sadašnjeg sustava stvari’ (Titu 2:12).

5. Što znači savjet da se ‘hvalimo u Jehovi’?

⁵ Kad jasno znamo tko smo i kakav treba biti naš odnos sa Svevišnjim Vladarem svemira, to nas potiče da se ‘hvalimo u Jehovi’ (1. Korinćanima 1:31). U kom se smislu hvalimo? Kao pravi kršćani ponosni smo što je Jehova naš Bog. Mi uvažavamo savjet: “Tko se hvali, neka se hvali tim što razumije i poznaje mene da sam ja Jehova koji činim milosti i sud i pravdu na zemlji” (Jeremija 9:24). Mi se “hvalimo” time što smo imali čast upoznati Boga i što on preko nas pomaže drugima.

6. Zašto je nekima teško sačuvati uvjerenje da su na pravom putu?

⁶ Istina, nije uvijek lako sačuvati uvjerenje da smo na pravom putu. Jedan mladić koji je odgajan kao kršćanin prisjeća se da je jedno vrijeme bio duhovno slab: “Ponekad nisam znao zašto sam uopće Jehovin svjedok. Odrastao sam u istini. Katkad sam imao osjećaj da je to samo još jedna uvriježena, priznata religija.” Drugi su možda dozvolili da ih oblikuju svijet zabave, mediji i životni nazori koji nisu u skladu s Božjim mjerilima (Efežanima 2:2, 3). Možda neki kršćani ponekad nisu sigurni jesu li na pravom putu te preispituju svoje vrijednosti i ciljeve.

7. (a) Kakvo je samoispitivanje na mjestu za Božje sluge? (b) U čemu se krije opasnost?

⁷ Ima li što loše u tome da se povremeno dobro preispitamo? Nema. Možda se sjećaš da je apostol Pavao savjetovao kršćane da preispituju sami sebe: “Ispitujte jeste li u vjeri, provjeravajte sami sebe” (2. Korinćanima 13:5). Apostol Pavao ih je time poticao da ulože odgovarajući trud i utvrde jesu li se kod njih možda pojavile neke duhovne slabosti te da potom poduzmu potrebne korake kako bi ih ispravili. Kad kršćanin ispituje je li u vjeri, on mora procijeniti jesu li njegove riječi i djela u skladu s onim u što tvrdi da vjeruje. Međutim, ako je samoispitivanje pogrešno usmjereno, pa se dok tražimo sebe ili odgovore na neka svoja pitanja ne oslanjamo na svoj odnos s Jehovom ili na kršćansku skupštinu, ono gubi smisao i za nas može biti kobno u duhovnom pogledu. * Nikada nemojmo dozvoliti da ‘doživimo brodolom vjere’! (1. Timoteju 1:19).

8, 9. (a) Po kojim se Mojsijevim riječima vidi da nije bio siguran u sebe? (b) Kako je Jehova reagirao na to kako se Mojsije osjećao? (c) Kako na tebe utječu Jehovina obećanja?

⁸ Trebaju li kršćani koji ponekad nisu sigurni u sebe i u to jesu li na pravom putu misliti da su zakazali? Naravno da ne trebaju! Oni mogu pronaći utjehu u činjenici da takvi osjećaji nisu nešto novo. I vjerni Božji svjedoci u prošlosti tako su se osjećali. Uzmimo za primjer Mojsija, koji je pokazao izvanrednu vjeru, nepokolebljivost i odanost. Kad je dobio zadatak koji mu se činio preteškim, Mojsije je, nesiguran u sebe, zapitao: “Tko sam ja?” (2. Mojsijeva 3:11). Odgovor koji je tada očito imao na umu bio je: ‘Ja sam nitko i ništa!’ ili ‘Ja nisam sposoban za to!’ Možda se Mojsije osjećao nedoraslim tom zadatku zbog nekoliko činilaca vezanih uz njegov život: Pripadnici njegovog naroda bili su robovi. Izraelci su ga odbacili. Nije bio rječit govornik  (2. Mojsijeva 1:13, 14; 2:11-14; 4:10). Bio je pastir, a Egipćani su prezirali taj posao (1. Mojsijeva 46:34). Nimalo ne iznenađuje što je smatrao da nije sposoban postati osloboditelj Božjeg zarobljenog naroda!

⁹ Jehova je uvjerio Mojsija da će moći izvršiti taj zadatak tako što mu je dao dva snažna obećanja: “Ja ću biti s tobom, i ovo neka ti bude znak da sam te ja poslao: kad izvedeš narod iz Egipta, služićete Bogu na ovoj gori” (2. Mojsijeva 3:12). Bog je svom nesigurnom sluzi rekao da će stalno biti s njim. Osim toga, Jehova je ukazao na to da će sasvim sigurno izbaviti svoj narod. Tokom stoljeća Bog je davao slična obećanja o podršci. Naprimjer, kad je izraelski narod trebao ući u Obećanu zemlju, preko Mojsija im je rekao: ‘Budite slobodni i hrabri, Jehova Bog vaš ide s vama, neće odstupiti od vas, niti će vas ostaviti’ (5. Mojsijeva 31:6). Jehova je i Jozui obećao: “Nitko se neće održati pred tobom svega vijeka tvojega; s tobom ću biti (...), neću odstupiti od tebe niti ću te ostaviti” (Jozua 1:5). A kršćanima obećava: ‘Nikako vas neću ostaviti i nipošto vas neću napustiti’ (Hebrejima 13:5). Kad imamo takvu snažnu podršku, doista trebamo biti ponosni što smo pravi kršćani!

10, 11. Što je levitu Azafu pomoglo da sačuva ispravan stav o tome koliko vrijedi služiti Jehovi?

¹⁰ Oko petsto godina nakon Mojsija vjerni levit imenom Azaf otvoreno je pisao o svojim sumnjama u to vrijedi li postupati čestito. Dok se trudio služiti Bogu unatoč kušnjama i poteškoćama, vidio je kako neki koji su se ismijavali Bogu postaju sve moćniji i bogatiji. Kako je to utjecalo na njega? “Noge moje umalo ne zađoše”, priznao je. “Umalo ne popuznuše stopala moja, jer se rasrdih na bezumnike videći kako bezbožnici dobro žive.” Počeo je sumnjati isplati li se obožavati Jehovu. “Zar dakle uzalud čistim srce svoje, i umivam bezazlenošću ruke svoje”, razmišljao je Azaf. “Dopadam rana svaki dan” (Psalam 73:2, 3, 13, 14).

¹¹ Kako je Azaf izašao na kraj s tim uznemiravajućim osjećajima? Je li ih prešutio? Nije. Spomenuo ih je u molitvi Bogu, kao što vidimo iz 73. psalma. Prekretnica u Azafovom životu bio je posjet hramskom svetištu. Tamo je shvatio da nema boljeg načina života od onog koji donosi odanost Bogu. Nakon što je ponovno počeo cijeniti duhovne stvari, shvatio je da Jehova mrzi zloću i da će zli biti kažnjeni kad dođe vrijeme za to (Psalam 73:17-19). Isto tako, Azaf je ojačao svoje uvjerenje u to da je čast služiti Jehovi. Bogu je rekao: “Ali sam svagda kod tebe, ti me držiš za desnu ruku. Po svojoj volji vodiš me, i poslije ćeš me odvesti u slavu” (Psalam 73:23, 24). Ponovno je postao ponosan na svog Boga (Psalam 34:2).

12, 13. O kojim osobama koje su bile ponosne na svoj odnos s Bogom izvještava Biblija?

¹² Jedan od načina kako još više cijeniti to što smo pravi kršćani je da istražimo i oponašamo vjeru Božjih odanih slugu, koji su unatoč poteškoćama bili ponosni na svoj odnos s Bogom. Uzmimo za primjer Jakovljevog sina Josipa. Kao vrlo mlad podmuklo je prodan u roblje i odveden u Egipat. Bio je stotine kilometara daleko od svog bogobojaznog oca i odvojen od tople atmosfere svog doma u kojem je imao podršku bližnjih. U Egiptu se nikome od ljudi nije mogao obratiti za božanski savjet, a morao se suočavati s izazovnim situacijama u kojima su njegove moralne vrijednosti i pouzdanje u Boga stavljeni na kušnju. Pa ipak, on se svojski trudio uvijek misliti na to da je Božji sluga i vjerno je činio ono što je znao da je ispravno. Čak je i u neprijateljski raspoloženoj okolini bio ponosan na to što obožava Jehovu i nije se bojao reći što misli (1. Mojsijeva 39:7-10).

¹³ Oko osamsto godina kasnije jedna zarobljena izraelska djevojčica koja je služila u domu sirijskog vojskovođe Namana nije zaboravila da je njezin Bog Jehova. Kad se pojavila prilika za to, hrabro je dala izvrsno svjedočanstvo o Jehovi tako što je rekla da je Elizej prorok pravog Boga (2. Kraljevima 5:1-19). Godinama nakon toga mladi je kralj Jozija, premda se nalazio u iskvarenoj  sredini, započeo opsežnu vjersku reformu, obnovio Božji hram i potaknuo narod da se vrati obožavanju Jehove. Bio je ponosan na svoju religiju i na Boga kojem je služio (2. Dnevnika 34, 35. poglavlje). Dok su bili u Babilonu, Danijel i njegova tri hebrejska druga nikada nisu zaboravili da su Jehovini sluge te su unatoč pritiscima i iskušenjima ostali vjerni. I oni su bili ponosni što su Jehovini sluge (Danijel 1:8-20).

14, 15. Što znači da trebamo biti ponosni na to što smo pravi kršćani?

¹⁴ Ti Božji sluge bili su uspješni jer su sačuvali zdrav ponos na svoj odnos s Bogom. Kako je s nama danas? Što znači da trebamo biti ponosni na to što smo pravi kršćani?

¹⁵ Prije svega, to uključuje duboku zahvalnost za to što smo pripadnici naroda koji nosi Jehovino ime, što imamo njegov blagoslov i odobravanje. Bog nema dvojbi u vezi s tim tko mu pripada. Apostol Pavao, koji je živio u periodu velike vjerske pomutnje, napisao je: “Jehova pozna one koji mu pripadaju” (2. Timoteju 2:19; 4. Mojsijeva 16:5). Jehova je ponosan na one “koji mu pripadaju”. On kaže: “Tko tiče u vas, tiče u zjenicu oka mojega” (Zaharija 2:8). Sasvim je jasno da nas Jehova voli. Zato bi se i naš odnos s njim trebao temeljiti na dubokoj ljubavi prema njemu. Pavao je rekao: “Ako tko ljubi Boga, njega Bog poznaje” (1. Korinćanima 8:3).

16, 17. Zašto kršćani, kako mladi tako i stari, mogu biti ponosni na svoje duhovno nasljeđe?

¹⁶ Mladi koji su odgojeni kao Jehovini svjedoci trebaju ispitati produbljuju li svoje vjersko uvjerenje razvijajući sve jači odnos s Bogom. Oni ne mogu samo ovisiti o vjeri svojih roditelja. Pavao je za svakog Božjeg slugu napisao: “On svome gospodaru stoji ili pada.” Stoga nastavlja: “Svatko će od nas položiti Bogu račun za sebe” (Rimljanima 14:4, 12). Očito je da osoba ne može doći do prisnog, trajnog odnosa s Jehovom kad tek reda radi nastavlja obiteljsku tradiciju.

¹⁷ Tokom povijesti živjelo je jako mnogo svjedoka Jehove, počevši od vjernog Abela — koji je živio prije oko 6 000 godina — preko ‘velikog mnoštva’ Jehovinih svjedoka u suvremeno doba pa sve do velikog broja obožavatelja Jehove koje čeka beskrajna budućnost (Otkrivenje 7:9; Hebrejima 11:4). Mi smo među zadnjima u tom dugom nizu vjernih Božjih slugu. Kakvo samo bogato duhovno nasljeđe imamo!

18. Kako nas naše vrijednosti i mjerila čine drugačijima od svijeta?

¹⁸ Nas se kao prave kršćane prepoznaje i po vrijednostima, svojstvima i mjerilima koja nas čine drugačijima. To je ‘Put’, jedini ispravan životni put kojim ujedno ugađamo Bogu (Djela apostolska 9:2; Efežanima 4:22-24). Kršćani se ‘uvjeravaju u pogledu svega’ te se ‘čvrsto drže onoga što je dobro’ (1. Solunjanima 5:21). Jasno vidimo ogromnu razliku između kršćanstva i svijeta koji je otuđen od Boga. Jehova razliku između prave i krive religije čini posve jasnom. Preko svog proroka Malahije rekao je: ‘Obratit ćete se i vidjeti razliku između pravednika i bezbožnika, između onoga koji služi Bogu i onoga koji mu ne služi’ (Malahija 3:18).

19. Što pravi kršćani nikada neće postati?

 ¹⁹ Budući da je u ovom smetenom i dezorijentiranom svijetu toliko važno hvaliti se u Jehovi, što nam može pomoći da u razumnoj mjeri budemo ponosni na našeg Boga i sačuvamo snažno uvjerenje u to da smo pravi kršćani? Korisni prijedlozi nalaze se u sljedećem članku. Dok ih budeš analizirao, budi uvjeren da pravi kršćani nikada neće postati žrtve “apateizma”!