TKO ne poznaje nekoga tko je zgodniji i simpatičniji od nas, tko brže shvaća ili je pak bolji učenik? Drugi su možda boljeg zdravlja ili imaju zanimljiviji posao, uspješniji su ili izgleda da imaju više prijatelja. Možda posjeduju više, imaju više novca, noviji automobil ili su naizgled sretniji. Uspoređujemo li se u tim stvarima s drugima? Je li uspoređivanje neizbježno? Zašto bi kršćanin mogao smatrati da nije dobro uspoređivati se s drugima? Kako možemo biti zadovoljni sobom, a da se ne uspoređujemo s drugima?

Neki smatraju da se ljudi uspoređuju s drugima zato da bi stekli veće samopoštovanje ili ga zadržali. Ljudi su obično zadovoljni kad vide da su jednako uspješni kao i njihovi znanci. Drugi pak smatraju da se uspoređujemo s drugima zato da bismo bili manje nesigurni u sebe te zato da bismo ustanovili za što jesmo sposobni, a za što nismo. Zanima nas što su drugi postigli. Ako su u mnogočemu slični nama i ostvarili su određene ciljeve, onda osjećamo da smo i mi u stanju ostvariti to isto.

Ljudi se najčešće uspoređuju s osobama koje poznaju i koje su im slične — s osobama istog spola, približno istih godina i sličnog društvenog statusa. Manja je vjerojatnost da ćemo se uspoređivati s nekim tko je posve drugačiji od nas. Naprimjer, prosječna tinejdžerka prije će se uspoređivati sa svojim školskim kolegicama nego s nekim top-modelom, a manekenka se sigurno neće uspoređivati s tinejdžerkama.

Što su ljudi skloni uspoređivati? Sve za što društvo smatra da ima materijalnu ili nematerijalnu vrijednost, kao što je naprimjer inteligencija, ljepota, bogatstvo i odjeća. No skloni smo uspoređivati se u onome što nas interesira. Naprimjer, vjerojatno nećemo zavidjeti nekom poznaniku na velikoj zbirci poštanskih maraka ako nas filatelija posebno ne zanima.

Uspoređivanje može izazvati čitav niz reakcija koje variraju od osjećaja zadovoljstva do depresije te od divljenja i želje za oponašanjem do tjeskobe i suparništva. Neke od tih emocija štetne su i ne smiju biti dio kršćanske osobnosti.

Mnogi koji žele “pobijediti” one s kojima se uspoređuju pokazuju nezdrav natjecateljski duh. Žele biti bolji od drugih i nezadovoljni su sve dok nisu uvjereni da su to postigli. Nije ugodno biti s takvim osobama. Takvi su ljudi u zategnutim odnosima s prijateljima i drugima. Oni ne samo da nisu ponizni nego obično i ne žive po biblijskom načelu da ljube svoje bližnje jer svojim ponašanjem navode druge da se osjećaju manje vrijednima i poniženima (Matej 18:1-5; Ivan 13:34, 35).

Ljude jako pogađa kad se zbog ponašanja drugih osjećaju kao gubitnici. Jedna spisateljica kaže: “Vlastiti neuspjesi još nas više bole kad vidimo da su drugi koji su u istoj situaciji kao i mi stekli ono što smo mi željeli.” Nezdrav natjecateljski duh potiče zavist, ogorčenost i netrpeljivost prema drugome zbog onoga što posjeduje, zbog njegovog uspjeha, položaja, ugleda, zbog toga što je bolji u nečemu ili zbog drugih razloga. To pak dovodi do daljnjeg natjecanja i tako nastaje začarani krug. No Biblija osuđuje da se druge ‘potiče na natjecanje’ (Galaćanima 5:26).

Zavidne osobe umanjuju postignuća onih s kojima se natječu jer tako nastoje sačuvati narušeno samopouzdanje. Takva reakcija možda djeluje bezazleno, no ukoliko osoba nije svjesna da to čini i ne obuzdava se, mogla bi napakostiti drugima. Osvrnimo se na dva biblijska izvještaja u kojima je zavist dovela do pakosnih postupaka.

Dok je živio među Filistejcima, Izak je imao velika stada “ovaca i goveda i mnogo sluga; a Filisteji mu zaviđahu”. Filistejci su zbog toga zatrpali bunare koje je iskopao Izakov otac Abraham, a filistejski kralj tražio je od Izaka da ode iz njihove zemlje (1. Mojsijeva 26:1-3, 12-16). Zbog toga što su bili zavidni, Filistejci su postali pakosni i radili su zlo. Jednostavno više nisu mogli podnijeti da Izak uživa u blagostanju.

Stoljećima kasnije živio je David, istaknuti ratnik. Izraelke su slavile njegove pobjede pjevajući: “Saul pobi svoju tisuću, ali David svojih deset tisuća.” Premda je tom pjesmom Saulu iskazana izvjesna čast, osjećao se poniženim zbog takvog uspoređivanja i postao je zavidan. Otada je Davida počeo smatrati neprijateljem. Ubrzo ga je pokušao ubiti, a kasnije je to učinio još nekoliko puta. Da, zavist može navesti osobu da čini jako zle stvari (1. Samuelova 18:6-11).

Dakle, ako se uspoređujemo s drugima gledajući što su postigli i u čemu su bolji, pa im počnemo zavidjeti ili ih želimo nadmašiti, to doista može biti opasno. To su negativne emocije koje se Bogu ne dopadaju. No prije nego saznamo kako se možemo boriti protiv njih, pogledajmo što nas još može potaknuti da se uspoređujemo s drugima.

‘Jesam li pametan, lijep, sposoban, u dobroj formi, autoritativan, simpatičan? U kojoj mjeri?’ Rijetko kad stanemo pred ogledalo i razmišljamo o tim pitanjima. Pa ipak, “takva se pitanja spontano javljaju u našim mislima i prešutno izmamljuju odgovore s kojima smo više ili manje zadovoljni”, kaže jedna spisateljica. Netko tko nije siguran je li u stanju nešto postići možda razmišlja o tome, no to ne mora značiti da se natječe s drugima ili da im zavidi. On jednostavno procjenjuje svoje sposobnosti.  U tome nema ništa loše. No, uspoređivanje s drugima nije pravi način da procijenimo sebe.

Nemamo svi iste sposobnosti, budući da to ovisi o različitim čimbenicima. Netko će u nečemu uvijek biti bolji od nas. Stoga, umjesto da zavidimo drugima, procijenimo ono što radimo prema Božjim pravednim mjerilima, pomoću kojih pouzdano možemo utvrditi što je dobro i ispravno. Jehovu zanima kakvi smo kao pojedinci. Ne treba nas uspoređivati s drugima. Apostol Pavao nas savjetuje: “Neka svatko dokaže kakvo je njegovo vlastito djelo, i onda će u samom sebi imati razlog za veliku radost, a ne u usporedbi s nekim drugim” (Galaćanima 6:4).

Budući da su svi ljudi nesavršeni, borba protiv zavisti može biti teška i duga. Jedno je znati da u Bibliji piše: “Prednjačite u pokazivanju časti jedan drugome”, no postupati tako nešto je sasvim drugo. Pavao je i kod sebe primijetio da je sklon grijehu. Morao je ‘biti svoje tijelo i voditi ga kao roba’ da bi nadvladao grešne sklonosti (Rimljanima 12:10; 1. Korinćanima 9:27). U našem slučaju to može značiti da se prestanemo uspoređivati s drugima, a da razmišljamo o pozitivnim stvarima. Trebamo moliti Jehovu da nam pomogne da ‘ne mislimo o sebi više nego što trebamo misliti’ (Rimljanima 12:3).

Proučavanje Biblije i duboko razmišljanje također nam mogu pomoći. Naprimjer, možeš razmišljati o Raju koji je Bog obećao. Tada će svi živjeti u miru, bit će zdravi, imat će obilje hrane, udoban dom i smislen posao (Psalam 46:8, 9; 72:7, 8, 16; Izaija 65:21-23). Hoće li itko imati potrebu uspoređivati se s drugima? Ne bi se baš moglo reći. Neće biti razloga za to. Istina, Jehova nije otkrio sve pojedinosti o životu u Raju, no razumno je pretpostaviti da će svi moći raditi ono što vole i stjecati vještine koje žele. Netko će se možda baviti astronomijom, a netko drugi izrađivati prekrasne tkanine. Zašto bi jedan trebao biti ljubomoran na drugoga? Ono što će drugi postizati nama će biti poticaj za daljnja ostvarenja, a ne razlog da na njih budemo ogorčeni. Nadmetanje će biti stvar prošlosti.

Budući da želimo živjeti u takvom svijetu, zašto već danas ne bismo gajili takav stav? Mi se već nalazimo u duhovnom raju i pošteđeni smo mnogih problema koje ima svijet oko nas. U Božjem novom svijetu neće biti natjecateljskog duha, pa ga stoga ni danas ne bismo trebali pokazivati.

Znači li to da je pogrešno uspoređivati se s drugima? Je li u nekim slučajevima ispravno uspoređivati se s drugima?

Uspoređivanje često izaziva ogorčenost i potištenost, no to ne mora uvijek biti slučaj. Zapazi da je apostol Pavao savjetovao: ‘Oponašajte one koji vjerom i strpljivošću nasljeđuju obećanja’ (Hebrejima 6:12). Korisno je razvijati osobine koje su pokazivali Jehovini vjerni sluge u drevno doba. Istina,  da bismo to mogli, trebamo se usporediti s njima. No, to nam može pomoći da ih oponašamo i uvidimo u čemu se trebamo popraviti.

Razmotrimo primjer Jonatana. On je imao razloga biti zavidan. Bio je najstariji sin izraelskog kralja Saula i možda je očekivao da će on postati kralj nakon njega. No Jehova je za kralja izabrao Davida, čovjeka koji je bio oko 30 godina mlađi od Jonatana. Jonatan nije gajio zavist, već je postao Davidov nesebičan prijatelj i podupirao ga kao kralja kojeg je Jehova izabrao. Jonatan je bio doista duhovna osoba (1. Samuelova 19:1-4). Za razliku od svog oca koji je Davida smatrao suparnikom, Jonatan je vidio da Jehova vodi stvari i podložio se Njegovoj volji. Nije se uspoređivao s Davidom razmišljajući: ‘Zašto David, a ne ja?’

Među kršćanima se nikada ne bismo trebali osjećati ugroženima, kao da nas pokušavaju nadmašiti ili doći na naše mjesto. Neispravno je razvijati suparništvo. Zreli kršćani surađuju, ujedinjeni su i pokazuju ljubav, a ne suparništvo. “Ljubav je zavisti najveći neprijatelj”, kaže sociolog Francesco Alberoni. “Ako nekoga volimo, želimo mu dobro i radujemo se što je uspješan i sretan.” Stoga, ako netko drugi dobije neko zaduženje u kršćanskoj skupštini, ljubav će nas potaknuti da budemo sretni zbog toga. Jonatan je u takvoj situaciji bio sretan. I mi ćemo poput njega biti nagrađeni ako podupiremo one koji vjerno ispunjavaju odgovornosti koje imaju u Jehovinoj organizaciji.

S pravom se možemo diviti uzornim sukršćanima. Primjereno i zdravo uspoređivanje s njima može nas potaknuti da oponašamo njihovu vjeru (Hebrejima 13:7). No ako nismo oprezni, oponašanje bi se moglo pretvoriti u nadmetanje. Ako smatramo da je onaj kome se divimo bolji od nas, pa ga nastojimo ocrniti ili ga kritiziramo, tada ga ne oponašamo, nego smo mu zavidni.

Nijedan nesavršeni čovjek ne može drugima biti savršen uzor. Stoga u Bibliji stoji: “Oponašajte Boga, kao ljubljena djeca.” U njoj također piše: ‘Krist je trpio za vas, ostavivši vam uzor da točno slijedite njegove stope’ (Efežanima 5:1, 2; 1. Petrova 2:21). Nastojmo oponašati Jehovine i Isusove osobine — njihovu ljubav, srdačnost, suosjećajnost i poniznost. Trebamo odvajati vrijeme kako bismo njihove osobine, ciljeve i postupanje usporedili sa svojima. Takvo će nam uspoređivanje obogatiti život, pružiti nam pouzdano vodstvo, stabilnost i sigurnost te će nam pomoći da postanemo zreli kršćani i kršćanke (Efežanima 4:13). Ako se doista trudimo oponašati njihov savršeni primjer, sigurno ćemo biti manje skloni uspoređivati se s ljudima.