ROĐEN sam 1933. godine na Filipinima. U obitelji nas je bilo 14 i svi smo bili pripadnici Filipinske nezavisne crkve. Kad sam imao oko 12 godina, molio sam se Bogu da mi pomogne pronaći pravu religiju. Jedan me učitelj upisao na vjeronauk, tako da sam postao revan katolik. Svake sam subote išao na ispovijed i nisam propustio nijednu nedjeljnu misu. Pa ipak, nakon nekog vremena pojavile su mi se sumnje i više nisam bio zadovoljan svojom religijom. Mučila su me pitanja u vezi sa stanjem mrtvih, paklom i Trojstvom. Odgovori koje sam dobio od vjeroučitelja nisu mi imali smisla i nisam bio zadovoljan njima.

Dok sam išao na fakultet, bio sam u jednom studentskom udruženju, zbog čega sam sudjelovao u tučnjavama, kockao, pušio i činio druge loše stvari. Jedne večeri upoznao sam majku jednog studenta. Ona je bila Jehovin svjedok. Postavio sam joj ista pitanja o kojima sam razgovarao i s vjeroučiteljima. Na sva mi je pitanja odgovorila  pomoću Biblije i bio sam uvjeren da je ono što je govorila istina.

Kupio sam Bibliju i počeo je proučavati s Jehovinim svjedocima. Ubrzo sam išao na sve njihove sastanke. Poslušao sam mudar biblijski savjet da “loše društvo kvari korisne navike” i prestao se družiti s nemoralnim prijateljima (1. Korinćanima 15:33). Zahvaljujući tome dobro sam napredovao u proučavanju Biblije te sam se nakon nekog vremena predao Jehovi. Krstio sam se 1951. i kasnije postao pionir (propovjednik koji mnogo vremena posvećuje propovijedanju). U prosincu 1953. oženio sam se s Aureom Mendoza Cruz, koja mi je postala životna suputnica i vjerna suradnica u službi.

Jako smo željeli biti pioniri. Želja da u većoj mjeri služimo Jehovi nije nam se odmah ispunila. No nismo se prestali moliti Jehovi da nam otvori mogućnost da mu više služimo. Teško smo živjeli. Unatoč tome, i dalje smo težili duhovnim ciljevima. Kad sam imao 25 godina, postao sam sluga skupštine, odnosno predsjedavajući nadglednik u skupštini Jehovinih svjedoka.

Što sam više proučavao Bibliju i bolje razumio Jehovina načela, jasnije sam shvaćao da zbog kršćanske neutralnosti ne mogu mirne savjesti i dalje raditi svoj posao (Izaija 2:2-4). Stoga sam dao otkaz. Bila je to prilika da dokažemo svoju vjeru. Kako ću se brinuti za obitelj? Ponovno smo molili Jehovu Boga za vodstvo (Psalam 65:2). Rekli smo mu za svoje brige i strahove, ali i da bismo voljeli služiti gdje je veća potreba za propovjednicima Kraljevstva (Filipljanima 4:6, 7). Nismo ni slutili kakve će nam se prilike za služenje Jehovi pružiti.

U travnju 1965. dobio sam posao u međunarodnoj zračnoj luci u Vientianeu, u Laosu, pa smo se preselili u tu zemlju. Radio sam kao stručni savjetnik za protupožarnu zaštitu i operacije spašavanja u slučaju nesreće. U Vientianeu je bilo 24 Jehovinih svjedoka i imali smo prilike propovijedati s misionarima te nekolicinom tamošnje braće. Kasnije sam bio prebačen u Tajland, u zračnu luku u Udon Thaniu. U tom gradu nije bilo Jehovinih svjedoka, stoga smo kao obitelj sami održavali sve tjedne sastanke. Propovijedali smo od kuće do kuće, vršili ponovne posjete i uspostavljali biblijske studije.

Znali smo da je Isus poticao svoje učenike neka ‘donose mnogo ploda’ (Ivan 15:8). Stoga smo uvijek nastojali slijediti njihov primjer i nastavili smo propovijedati dobru vijest. Ubrzo su se vidjeli i rezultati. Jedna je Tajlanđanka prihvatila istinu i postala naša duhovna sestra. Istinu su prihvatila i dva čovjeka porijeklom iz Sjeverne Amerike te su s vremenom postali kršćanski starješine. Na sjeveru Tajlanda ustrajno smo propovijedali dobru vijest više od deset godina. Presretni smo što danas u Udon Thaniu postoji skupština. Sjeme istine koje smo posijali još uvijek donosi plodove!

No nažalost, trebali smo se ponovno preseliti, stoga smo molili “Gospodara žetve” da nam pomogne da nastavimo propovijedati (Matej 9:38). Prebačen sam u Teheran, glavni grad Irana. U to su vrijeme još vladali šahovi.

Ubrzo nakon što smo stigli u Teheran, pronašli smo svoju duhovnu braću. Povezali smo se s malom grupom Jehovinih svjedoka, koji su bili 13 različitih narodnosti. U Iranu nismo mogli propovijedati dobru vijest na uobičajen način. Nismo naišli na otvoreno protivljenje, no trebali smo biti oprezni.

 Ponekad smo sa zainteresiranim osobama proučavali Bibliju od ponoći ili kasnije pa sve do rano ujutro, budući da drugačije nisu mogle zbog radnog vremena. No bili smo presretni kad smo vidjeli da je naš trud urodio plodom! Neke obitelji Filipinaca i Korejaca prihvatile su istinu i predale se Jehovi.

Posao me nadalje odveo u Dhaku u Bangladešu, kamo smo stigli u prosincu 1977. Propovijedanje je i u toj zemlji bilo otežano. No uvijek smo imali na umu da moramo nastaviti propovijedati. Zahvaljujući vodstvu Jehovinog duha uspjeli smo pronaći mnoge obitelji kršćanske vjeroispovijedi. Neke su bile žedne osvježavajuće vode istine koja se nalazi u Svetom pismu (Izaija 55:1). Tako smo započeli mnogo biblijskih studija.

Uvijek smo imali na umu da je Božja volja da se “sve vrste ljudi spase” (1. Timoteju 2:4). Bili smo sretni što nam nitko nije stvarao probleme. Kako bismo nadvladali predrasude ljudi, uvijek smo im pristupali prijateljski. Oponašajući apostola Pavla, nastojali smo ‘ljudima svih vrsta postati sve’ (1. Korinćanima 9:22). Kada bi nas ljudi pitali zašto smo došli, ljubazno bismo im objasnili svrhu našeg posjeta, i mnogi su bili srdačni prema nama.

U Dhaki smo upoznali samo jednu duhovnu sestru, pa smo je pozvali da s nama održava kršćanske sastanke te da zajedno propovijedamo. Moja je supruga počela proučavati Bibliju s jednom obitelji te ju je pozvala da nam se pridruži kad održavamo sastanke. Zbog Jehovine dobrote cijela je obitelj prihvatila istinu. Kasnije su dvije kćerke iz te obitelji pomagale u prevođenju biblijske literature na bengalski jezik, a i mnogi njihovi rođaci upoznali su Jehovu. I brojne druge osobe s kojima smo proučavali Bibliju prihvatile su istinu. Mnogi od njih danas služe kao starješine ili pioniri.

Budući da Dhaka ima mnogo stanovnika, pozvali smo neke rođake da nam pomognu u propovijedanju. Neki su nam se pridružili. Doista smo sretni i zahvalni Jehovi što smo imali prilike propovijedati dobru vijest u Bangladešu. Ispočetka je u Bangladešu tek jedna osoba bila Jehovin svjedok, a danas su tamo dvije skupštine.

U srpnju 1982. morali smo otići iz Bangladeša. Sa suzama u očima oprostili smo se od naše braće. Ubrzo nakon toga počeo sam raditi u međunarodnoj zračnoj luci u Entebbeu, u Ugandi, gdje smo ostali četiri godine i sedam mjeseci. Kako smo u toj zemlji slavili Jehovino veliko ime?

Kad smo supruga i ja stigli u međunarodnu zračnu luku u Entebbeu, dočekao nas je vozač koji nas je trebao odvesti tamo gdje nam je bio pripremljen smještaj. Kad smo krenuli, počeo sam mu govoriti o Božjem Kraljevstvu. Vozač me upitao: “Jeste li vi Jehovin svjedok?” Budući da sam odgovorio da jesam, vozač je rekao: “Jedan vaš brat radi na kontroli leta.” Zamolio sam vozača da nas odmah odvede k njemu. Bratu je bilo jako drago da smo se upoznali s njim. Dogovorili smo se da zajedno održavamo sastanke i idemo u službu propovijedanja.

 U to je vrijeme u Ugandi bilo svega 228 objavitelja Kraljevstva. Prvih godinu dana supruga i ja te dvojica braće iz Entebbea sami smo sijali sjeme istine. Budući da ljudi tamo vole čitati, mogli smo podijeliti stotine časopisa i mnogo druge literature. Pozvali smo braću iz glavnog grada Kampale da nam vikendom pomažu u propovijedanju na području Entebbea. Mom prvom javnom predavanju prisustvovalo je pet osoba — kad ubrojim i sebe.

Tijekom sljedeće tri godine doživjeli smo neke od najsretnijih trenutaka u svom životu dok smo promatrali kako osobe s kojima smo proučavali prihvaćaju ono što uče i brzo napreduju (3. Ivanova 4). Na jednom pokrajinskom sastanku krstilo se šest osoba s kojima smo vodili biblijski studij. Mnogi s kojima smo proučavali rekli su da smo ih supruga i ja potaknuli na pionirsku službu budući da smo radili puno radno vrijeme i usto bili pioniri.

Pokazalo se da je i naše radno mjesto plodno područje za propovijedanje. Jednom sam započeo razgovor s čovjekom koji je radio u vatrogasnoj službi na aerodromu i ukazao mu na biblijsku nadu u život na rajskoj Zemlji. Pokazao sam mu u njegovoj Bibliji da će poslušni ljudi živjeti u miru i jedinstvu, da više neće biti siromaštva, stambenih problema, ratova, bolesti ni smrti (Psalam 46:9; Izaija 33:24; 65:21, 22; Otkrivenje 21:3, 4). Zainteresirao se kad je vidio da sam to pročitao iz njegove Biblije. Odmah sam s njim započeo biblijski studij. Dolazio je na sve sastanke. Nakon kraćeg vremena predao se Jehovi i krstio. S vremenom nam se pridružio u pionirskoj službi.

Dok smo bili u Ugandi, dvaput su izbili politički nemiri, no to nije zaustavilo naše duhovne aktivnosti. Obitelji djelatnika koji su radili za međunarodne organizacije bile su na šest mjeseci preseljene u Nairobi, u Keniju. Mi smo ostali u Ugandi te smo i dalje održavali kršćanske sastanke i propovijedali, no morali smo biti oprezni.

U travnju 1988. završio sam s poslom u Ugandi i ponovno smo se trebali preseliti. Budući da je skupština u Entebbeu dobro duhovno napredovala do vremena kad smo morali otići, osjećali smo duboko zadovoljstvo. U srpnju 1997. ponovno smo imali priliku posjetiti Entebbe. Neki s kojima smo nekada proučavali tada su bili starješine. Sastanku za javnost prisustvovalo je 106 osoba, što nas je doista obradovalo.

Hoće li nam se otvoriti vrata koja vode u daljnju aktivnost? Da, hoće. Novi me posao čekao u Somaliji, u međunarodnoj zračnoj luci u Mogadishu. Supruzi i meni pružila se prilika da propovijedamo na području na kojem nitko nije propovijedao i mi smo je iskoristili.

Naše propovijedanje uglavnom je bilo ograničeno na osoblje ambasade, radnike filipinskog porijekla i druge strance. Često smo ih susretali na tržnici. Znali smo ih posjetiti kod kuće. Zahvaljujući domišljatosti, snalažljivosti, opreznosti i potpunom oslanjanju na  Jehovu mogli smo prenijeti biblijske istine ljudima različitih narodnosti i imali smo uspjeha. U Mogadishu smo proveli dvije godine, a ubrzo nakon što smo otišli izbio je rat.

Međunarodna organizacija za civilno zrakoplovstvo zatim me poslala u Yangon u Mianmi. I tamo smo mogli pomagati osobama iskrenog srca da saznaju što je Božji naum. Iz Mianme smo otputovali u Tanzaniju, u Dar es Salaam. Budući da su u tom gradu mnogi govorili engleski, bilo nam je mnogo lakše propovijedati od kuće do kuće.

Premda je u više zemalja gdje smo radili djelovanje Jehovinih svjedoka bilo zakonski ograničeno, imali smo vrlo malo problema u službi propovijedanja. Budući da sam obično poslovno surađivao s vlastima i međunarodnim organizacijama, ljudi nas nisu smatrali sumnjivima zbog naših aktivnosti.

Supruga i ja smo zbog mog posla trideset godina živjeli poput nomada. No znali smo da tako možemo ostvariti svoj cilj. Oduvijek smo željeli služiti Božjem Kraljevstvu. Zahvalni smo Jehovi što nam je pomogao da dobro iskoristimo svoje životne okolnosti i doživimo radost koju smo iskusili prenoseći dobru vijest u dalekim zemljama.

Kad sam imao 58 godina, odlučio sam otići u prijevremenu mirovinu i vratiti se na Filipine. Nakon što smo se vratili, molili smo Jehovu za daljnje vodstvo. Počeli smo služiti u skupštini u gradu Trece Martires, koji se nalazi u pokrajini Cavite. Kad smo stigli, skupština je imala svega 19 objavitelja Božjeg Kraljevstva. Svaki dan smo organizirali propovijedanje i uspostavljeno je mnogo biblijskih studija. Skupština je počela rasti. Moja je supruga jedno vrijeme vodila čak 19 biblijskih studija, a ja 14.

Dvorana Kraljevstva ubrzo nam je postala premala. Molili smo se Jehovi u vezi s time. Jedan brat i njegova supruga poklonili su zemljište za novu Dvoranu Kraljevstva i podružnica je odobrila gradnju. Zahvaljujući novoj dvorani imali smo više uspjeha u propovijedanju, tako da je na sastancima iz tjedna u tjedan bio sve veći broj prisutnih. Danas pomažemo jednoj skupštini od 17 objavitelja do koje putujemo više od jednog sata u svakom smjeru.

Supruga i ja veoma smo sretni što smo imali prilike propovijedati u toliko mnogo zemalja. Kad se osvrnemo na svoj “nomadski” život, sa zadovoljstvom možemo reći da smo ga iskoristili na najbolji mogući način — pomažući drugima da uče o Jehovi.