SJEME sukoba između Galilea i Katoličke crkve posijano je stoljećima prije nego što su se Kopernik i Galileo rodili. Stari Grci vjerovali su da je Zemlja središte svemira, a filozof Aristotel (384-322. pr. n. e.) te astronom i astrolog Ptolemej (drugo stoljeće n. e.) doprinijeli su tome da to gledište postane općepoznato. *

Aristotel je svoje poimanje svemira temeljio na razmišljanjima grčkog matematičara i filozofa Pitagore (šesto stoljeće pr. n. e.). Prihvativši Pitagorino gledište da su kružnica i sfera savršeni oblici, Aristotel je vjerovao da se nebo sastoji od niza sfera koje se nalaze jedna u drugoj, nešto poput slojeva crvenog luka. Svaki sloj načinjen je od kristala, a u središtu je Zemlja. Zvijezde se kreću po kružnicama, a njihovo kretanje omogućava najudaljenija sfera, u kojoj je koncentrirana Božja moć. Aristotel je također vjerovao da su Sunce i druga nebeska tijela savršeni, da na njima nema nikakvih mrlja i nepravilnosti te da nisu podložni promjenama.

Aristotelov veliki koncept nastao je kao rezultat filozofije, a ne znanosti. Za njega je pomisao da se Zemlja giba bila protiv zdravog razuma. Osim toga, budući da nije prihvaćao  zamisao o praznom prostoru, vjerovao je da bi na Zemljino gibanje utjecalo trenje i da bi se ona zaustavila bez neprestanog djelovanja sile. Budući da se Aristotelov koncept činio logičnim u okviru tada dostupnih spoznaja, u svom osnovnom obliku bio je prihvaćen skoro 2 000 godina. Naprimjer, iako je otada bilo prošlo mnogo vremena, u 16. je stoljeću francuski filozof Jean Bodin podržao to uvriježeno mišljenje riječima: “Nitko tko je zdravog razuma ni tko barem nešto zna o fizici nikada neće pomisliti da se Zemlja, teška i golema (...), okreće (...) oko sebe i Sunca, jer bismo i zbog najmanjeg kretanja Zemlje mogli vidjeti kako se urušavaju gradovi i tvrđave, sela i planine.”

Uzrok sukoba između Galilea i Crkve seže i u 13. stoljeće, a tiče se Tome Akvinskog (1225-1274), utjecajnog katoličkog teologa. On je izrazito cijenio Aristotela, kojeg je zvao Filozof. Toma Akvinski je pet godina naporno radio na tome da sjedini Aristotelovu filozofiju i crkveni nauk. Wade Rowland u svojoj knjizi Galileo’s Mistake kaže da je do Galileovog vremena “hibridna Aristotelova filozofija u teologiji Tome Akvinskog postala temelj za nauk Rimske crkve.” Osim toga, treba imati na umu da u to doba nije postojala neovisna znanstvena zajednica. Obrazovanje je uglavnom bilo u rukama Crkve. Na području vjere i znanosti ona je najčešće bila jedini autoritet.

To je bila pozadina sukoba između Crkve i Galilea. Još i prije nego što se počeo baviti astronomijom, Galileo je napisao raspravu o gibanju. Njome je osporio mnoge tvrdnje vrlo cijenjenog Aristotela. Međutim, ono što je Galilea dovelo pred inkvizicijski sud 1633. bilo je uporno zagovaranje heliocentričnog sustava i tvrdnja da je on u skladu s Biblijom.

Galileo je u svoju obranu potvrdio da čvrsto vjeruje da je Biblija nadahnuta Božja Riječ. Također je rekao da je Biblija napisana za obične ljude i da njene aluzije na kretanje Sunca ne treba doslovno shvaćati. No njegovo je dokazivanje bilo uzalud. Galileo je bio osuđen zato što nije prihvaćao tumačenje Biblije kroz prizmu grčke filozofije! Katolička crkva tek je 1992. službeno priznala da je suđenje Galileu bila pogreška.

Što možemo naučiti iz navedenih događaja? Kao prvo, Galileo nije imao ništa protiv Biblije. On se zapravo nije slagao s crkvenim učenjima. Jedan pisac koji se bavi vjerskim temama zapazio je: “Galileovo nas iskustvo zapravo ne uči da je Crkva preozbiljno shvaćala biblijske istine, već da ih nije shvaćala dovoljno ozbiljno.” Dopuštajući da grčka filozofija utječe na njenu teologiju, Crkva je prednost dala predajama, a ne biblijskim učenjima.

Sve to podsjeća na biblijsko upozorenje: “Pazite, netko bi vas mogao odvesti kao svoj plijen pomoću filozofije i prazne prijevare u skladu s ljudskom predajom, u skladu s elementarnim stvarima svijeta, a ne u skladu s Kristom” (Kološanima 2:8).

Čak i danas mnogi u svijetu kršćanstva prihvaćaju teorije i filozofije koje su u suprotnosti s Biblijom. Jedan primjer je prihvaćanje Darwinove teorije o evoluciji umjesto izvještaja o stvaranju koji se nalazi u Prvoj knjizi Mojsijevoj, odnosno Knjizi postanka. Takvom zamjenom crkve su  zapravo Darwina učinile suvremenim Aristotelom, a evoluciju člankom vjere. *

Sve što smo naveli nikoga ne bi trebalo odvratiti od znanosti. Zapravo, sama Biblija poziva da učimo od onoga što je Bog stvorio i da prepoznamo Božje predivne osobine u onome što vidimo (Izaija 40:26; Rimljanima 1:20). Dakako, Biblija nije knjiga koja podučava znanosti. Umjesto toga, ona govori o Božjim moralnim mjerilima, o obilježjima njegove osobnosti koja ne možemo otkriti iz djela stvaranja te o njegovom naumu s ljudima (Psalam 19:7-11; 2. Timoteju 3:16). Ipak, kada govori o prirodnim pojavama, Biblija je uvijek točna. Sam Galileo je rekao: “I Sveto pismo i priroda proizašli su iz Božje riječi. (...) Dvije istine nikada ne mogu proturječiti jedna drugoj.” Razmisli o sljedećim primjerima.

Još važnije od toga da se zvijezde i planeti gibaju jest činjenica da svom materijom u svemiru upravljaju zakoni, poput zakona gravitacije. Pitagora, koji je vjerovao da se svemir može opisati brojkama, bio je prvi poznati ne-biblijski pisac koji je ukazivao na fizikalne zakone. Nakon dvije tisuće godina Galileo, Kepler i Newton konačno su dokazali da materijom upravljaju logični zakoni.

U Bibliji se prirodni zakoni prvi put spominju u Knjizi o Jobu. Oko 1600. pr. n. e. Bog je upitao Joba: ‘Zar ti poznaješ zakone nebeske?’ (Job 38:33, St). Napisana u sedmom stoljeću pr. n. e., Jeremijina knjiga ukazuje na Jehovu kao na onoga koji je stvorio “uredbe mjesecu i zvijezdama” te “uredbe nebesima i zemlji” (Jeremija  31:35; 33:25). U vezi s ovim recima bibličar George Rawlinson kaže: “Posvemašnju prisutnost zakona u materijalnom svijetu jednako ističu i sveti pisci i suvremena znanost.”

S obzirom na Pitagoru, izjava iz Knjige o Jobu bila je oko tisuću godina ispred svog vremena. Ne zaboravi da Biblija nema za cilj samo otkriti činjenice o našem svijetu, već ona prvenstveno ističe da je Jehova Stvoritelj svega — onaj koji može stvoriti fizikalne zakone (Job 38:4, 12; 42:1, 2).

Drugi primjer je kruženje vode na Zemlji, što se zove kružni tok vode, ili hidrološki ciklus. Jednostavno rečeno, voda isparava iz mora, stvara oblake, pada na zemlju i na kraju se vraća u more. Najstariji dostupni ne-biblijski izvori koji ukazuju na taj kružni tok potječu iz četvrtog stoljeća pr. n. e. Međutim, Biblija je o tome govorila stotine godina prije. Naprimjer, u 11. stoljeću pr. n. e. izraelski kralj Salamun napisao je: “Sve rijeke teku u more, i more se ne prepunja; odakle teku rijeke, onamo se vraćaju da opet teku” (Propovjednik 1:7).

Isto tako, oko 800. pr. n. e. prorok Amos, skromni pastir i zemljoradnik, napisao je da Jehova “doziva vode morske i proljeva ih po zemlji” (Amos 5:8). Ni Salamun ni Amos nisu koristili složene, stručne riječi, ali su ipak točno opisali kružni tok vode, svaki iz malo drugačije perspektive.

Biblija također kaže da je Bog “zemlju objesio ni na čem”, odnosno “on čini da zemlja u praznini lebdi”, kako stoji u prijevodu Tona Smerdela (Job 26:7). S obzirom na spoznaje koje su ljudi imali 1600. pr. n. e., kada su otprilike te riječi bile izgovorene, onaj tko bi tvrdio da kruto tijelo može lebdjeti u praznom prostoru morao bi biti zaista poseban čovjek. Kao što smo već spomenuli, sam Aristotel nije vjerovao u zamisao o praznom prostoru, premda je živio više od 1 200 godina kasnije.

Ne čini li ti se čudesnim to što su biblijske izjave tako točne — usprkos pogrešnim, a naizgled logičnim mišljenjima koja su vladala u njeno doba? To je još jedan dokaz da je Bibliju nadahnuo Bog. Zato ćemo postupiti mudro ako ne dozvolimo da na nas olako utječe neko učenje ili teorija koja protuslovi Božjoj Riječi. Kao što povijest uvijek iznova pokazuje, ljudske filozofije, čak i one koje potječu od velikih umova, dolaze i prolaze, a “riječ Jehovina ostaje zauvijek” (1. Petrova 1:25).