STOTNIK je bio uvjeren da Isus može izliječiti njegovog roba koji je bio uzet. Međutim, nije Isusa pozvao u svoj dom — možda zato što se osjećao nedostojnim ili zato što nije bio Židov. No zato je Isusu poslao neke židovske starješine s porukom: “Gospodine, nisam dostojan da uđeš pod moj krov, ali samo reci riječ i moj će sluga ozdraviti.” Kad je Isus uvidio da taj stotnik vjeruje da on može liječiti bolesne čak i kad nije u blizini, rekao je mnoštvu koje ga je slijedilo: “Istinu vam kažem: Ni kod koga u Izraelu nisam našao tako veliku vjeru” (Matej 8:5-10; Luka 7:1-10).

Taj nam događaj može pomoći da obratimo pažnju jednom vrlo bitnom svojstvu vjere. Prava vjera nije pasivno vjerovanje. Ona je popraćena djelima. Biblijski pisac Jakov objasnio je: “Vjera, ako nema djela, mrtva je u sebi” (Jakov 2:17). To ćemo još bolje razumjeti kada razmotrimo jedan stvaran primjer koji pokazuje što se može dogoditi kada vjera postane pasivna.

Godine 1513. pr. n. e. Izraelci su putem saveza Zakona postali narod Jehove Boga. Kao posrednik tog saveza, Mojsije je Izraelcima prenio Božje riječi: “Ako dobro uzaslušate glas moj i uščuvate savez moj,  bićete (...) narod svet” (2. Mojsijeva 19:3-6). Da, svetost izraelskog naroda ovisila je o poslušnosti.

Mnogo stoljeća kasnije Židovi su počeli više pažnje pridavati izučavanju Zakona nego primjenjivanju njegovih načela. U svojoj knjizi The Life and Times of Jesus the Messiah Alfred Edersheim napisao je: “[Rabini], ‘veliki ljudi ovoga svijeta’, davno su odredili da je proučavanje važnije od djela.”

Istina, u drevno doba Izraelci su dobili zapovijed da marljivo istražuju Božje zakone. Sam Bog je rekao: “Neka ove riječi koje ti ja zapovijedam danas budu u srcu tvom. I često ih napominji sinovima svojim, i govori o njima kad sjediš u kući svojoj i kad ideš putem, kad liježeš i kad ustaješ” (5. Mojsijeva 6:6, 7). No je li Jehova ikada želio da proučavanje Zakona postane važnije od postupanja po njemu? Razmotrimo to pitanje.

Izraelci su stavljanje velikog naglaska na proučavanje Zakona mogli smatrati razumnim, budući da je, prema jednoj židovskoj predaji, sam Bog svakoga dana tri sata proučavao Zakon. Sada sigurno shvaćaš zašto su neki Židovi mogli reći: ‘Ako Bog redovito proučava Zakon, zar se njegova zemaljska stvorenja ne bi trebala još više zaokupiti njime?’

Do prvog stoljeća n. e. rabinska opsjednutost raščlanjivanjem i tumačenjem Zakona potpuno je iskrivila njihovo razmišljanje. “Pismoznalci i farizeji (...) govore, a ne čine”, rekao je Isus. “Vežu teške terete  i stavljaju ih ljudima na pleća, a sami nisu spremni pomaknuti ih svojim prstom” (Matej 23:2-4). Ti vjerski vođe opterećivali su običan narod bezbrojnim pravilima i propisima, a sami su licemjerno pronalazili izgovore da se ne bi morali držati tih istih zakona. Pored toga, ti ljudi toliko zaokupljeni učenošću ‘zanemarili su ono što je važnije u Zakonu, naime pravdu i milosrđe i vjernost’ (Matej 23:16-24).

Nije li ironično što su pismoznalci i farizeji u svojoj težnji da se pokažu pravednima kršili Zakon za koji su tvrdili da ga se drže? Stotine godina rasprava o riječima i sitnicama u Zakonu nisu ih približile Bogu. Posljedica toga bila je slična zastranjenju koje je nastalo zbog onoga što je apostol Pavao nazvao ‘ispraznim govorom’, ‘proturječjima’ i lažnom “spoznajom” (1. Timoteju 6:20, 21). No još jedan ozbiljan problem bio je utjecaj koji je beskrajno istraživanje imalo na njih. Oni nisu razvili vjeru koja bi ih poticala na ispravno postupanje.

Koliko je samo razmišljanje židovskih vjerskih vođa bilo drugačije od Božjeg! Kratko prije nego što su Izraelci ušli u Obećanu zemlju, Mojsije im je rekao: “Privijte srce svoje k svim riječima koje vam ja danas zasvjedočavam, i kazujte ih sinovima svojim da bi držali sve riječi ovoga zakona i tvorili ih” (5. Mojsijeva 32:46). Očito je da Božji narod nije trebao samo proučavati Zakon već ga i izvršavati.

Međutim, Izraelci su puno puta bili nevjerni Jehovi. Umjesto da su činili dobro, Izraelci ‘mu nisu vjerovali i nisu slušali njegov glas’ (5. Mojsijeva 9:23; Suci 2:15, 16; 2. Dnevnika 24:18, 19; Jeremija 25:4-7). Konačno, njihova je nevjernost dostigla vrhunac kada su odbacili Isusa kao Mesiju (Ivan 19:14-16). Zato je Jehova Bog odbacio Izraela i usmjerio svoju pažnju na druge narode (Djela apostolska 13:46).

Moramo biti oprezni kako ne bismo upali u istu zamku, misleći da Bogu možemo služiti umom punim znanja, ali srcem bez vjere. Drugim riječima, naše proučavanje Biblije ne smije se svoditi samo na sakupljanje znanja. Istina o pravom Bogu mora doprijeti do našeg srca kako bi mogla pozitivno utjecati na naš život. Od kakve je koristi proučiti sve o sađenju povrtnjaka, a nikada ništa ne posaditi? Istina, možda ćemo puno naučiti o obrađivanju vrta, ali nikada nećemo ubrati nijedan plod! Slično tome, ljudi koji proučavajući Bibliju uče o Božjim zahtjevima moraju dopustiti da sjeme istine dopre do njihovog srca kako bi moglo niknuti i potaknuti ih na djelovanje (Matej 13:3-9, 19-23).

Apostol Pavao je rekao da “vjera dolazi od onog što se čuje” (Rimljanima 10:17). Taj prirodan tijek događaja od časa kada čujemo poruku iz Božje Riječi do trenutka kada počnemo pokazivati vjeru u njegovog Sina, Isusa Krista, dovodi do vječnog života. Da, potrebno je više nego samo reći: ‘Ja vjerujem u Boga i Krista.’

Isus je svoje sljedbenike poticao da razviju vjeru koja će ih motivirati na djela: “Ovime se moj Otac proslavljuje: da donosite mnogo ploda i da pokažete da ste moji učenici” (Ivan 15:8). Kasnije je Isusov polubrat Jakov napisao: “Budite izvršitelji riječi, a ne samo slušači” (Jakov 1:22). No kako možemo znati što trebamo činiti? Isus je riječima i primjerom pokazao što trebamo raditi da bismo ugodili Bogu.

 Dok je bio na Zemlji, Isus je marljivo zastupao Božje Kraljevstvo i slavio Očevo ime (Ivan 17:4-8). Kako je to činio? Mnogi će možda pomisliti na to kako je Isus čudotvorno liječio bolesne i sakate. No Matejevo Evanđelje jasno otkriva njegov glavni cilj: “Isus je počeo obilaziti sve gradove i sela, poučavajući u njihovim sinagogama i propovijedajući dobru vijest o kraljevstvu.” Vrijedno je zapaziti da Isus nije samo povremeno propovijedao nekolicini prijatelja i poznanika ili onima koji su živjeli u njegovoj blizini. Ne, on se snažno naprezao i koristio sva sredstva koja su mu bila na raspolaganju kako bi obišao ljude “po cijeloj Galileji” (Matej 4:23, 24; 9:35).

Isus je svojim sljedbenicima također rekao da trebaju činiti učenike. On im je u tome pružio savršen primjer (1. Petrova 2:21). Svojim vjernim učenicima Isus je rekao: “Idite dakle i načinite učenike od ljudi iz svih naroda, krsteći ih u ime Oca i Sina i svetog duha, učeći ih da drže sve što sam vam zapovjedio” (Matej 28:19, 20).

Mora se priznati da propovijedanje predstavlja veliki izazov. Sam je Isus rekao: “Evo, šaljem vas kao jaganjce među vukove” (Luka 10:3). Kada naiđemo na protivljenje, prirodno je da se želimo povući kako bismo se poštedili nepotrebne boli i tjeskobe. Upravo se to dogodilo u noći kada je Isus uhapšen. Apostole je svladao strah te su se razbježali. Kasnije tijekom te večeri Petar je tri puta zanijekao da poznaje Isusa (Matej 26:56, 69-75).

Osim toga, možda će te iznenaditi da je čak i apostol Pavao rekao da mu nije bilo lako propovijedati dobru vijest. Skupštini u Solunu napisao je: “Uz pomoć našeg Boga skupili [smo] hrabrost da vam govorimo Božju dobru vijest s velikom borbom” (1. Solunjanima 2:1, 2).

Pavao i ostali apostoli uspjeli su pobijediti strah i govoriti drugima o Božjem Kraljevstvu. Dakle, i ti to možeš. Kako? Najvažnije je oslanjati se na Jehovu. Ako potpuno vjerujemo Jehovi, ta će nas vjera poticati na djela i tako ćemo moći vršiti njegovu volju (Djela apostolska 4:17-20; 5:18, 27-29).

Jehova vidi trud koji ulažemo da bismo mu služili. On zna kada smo bolesni ili iscrpljeni. Svjestan je naših strahova i naše nesigurnosti. Kada nas pritišću financijski problemi, kada imamo zdravstvenih ili emocionalnih problema, Jehova uvijek zna kako nam je (2. Dnevnika 16:9; 1. Petrova 3:12).

Kako li je Jehova samo sretan kada nas usprkos nesavršenosti i problemima vjera potiče na djela! Sklonost koju Jehova osjeća prema svojim vjernim slugama nije samo neki neodređeni osjećaj, ona je poduprta obećanjem. Pod Božjim nadahnućem apostol Pavao je napisao: “Bog nije nepravedan da zaboravi vaše djelo i ljubav koju ste pokazali prema njegovom imenu, time što ste služili svetima i što i dalje služite” (Hebrejima 6:10).

Biblija za Jehovu kaže da je ‘Bog vjeran, bez nepravde’ i da “nagrađuje one koji ga usrdno traže” (5. Mojsijeva 32:4; Hebrejima 11:6). U to možemo biti posve sigurni. Naprimjer, jedna žena iz Kalifornije prisjeća se: “Moj je otac deset godina proveo u punovremenoj službi prije nego što je osnovao obitelj. Jako sam voljela slušati kada bi pričao o tome kako se Jehova tada brinuo za njega. Puno puta davao je zadnji  dolar za gorivo kako bi mogao ići u službu propovijedanja. Kada se vraćao kući iz službe, često bi na vratima neočekivano zatekao namirnice.”

Osim materijalne pomoći, “Otac dubokog milosrđa i Bog svake utjehe” pruža nam pomoć u emocionalnom i duhovnom pogledu (2. Korinćanima 1:3). “Ugodno je oslanjati se na Jehovu”, kaže jedna naša sestra koja je tijekom godina podnijela mnoge kušnje. “To ti omogućava da stječeš pouzdanje u Jehovu te vidiš kako ti on pomaže.” Budući da Bog ‘sluša molitvu’, možeš mu ponizno pristupiti uvjeren u to da će obratiti pažnju onome što te zabrinjava (Psalam 65:2).

Oni koji sudjeluju u duhovnoj žetvi primaju mnoge blagoslove i nagrade (Matej 9:37, 38). Mnogi su otkrili da služba propovijedanja koristi njihovom zdravlju, a možda je to i kod tebe slučaj. Međutim, što je još važnije, svjedočenje drugima pomaže nam da ojačamo dobar odnos s Bogom (Jakov 2:23).

Božji sluga ne bi smio misliti da je razočarao Jehovu ukoliko mu zbog nemoćnosti ili starosti ne može služiti onoliko koliko bi želio. Isto se odnosi i na one koji imaju neka ograničenja uslijed slabog zdravlja, obiteljskih obaveza ili drugih okolnosti.

Sjeti se apostola Pavla koji se, kada je osjetio da ga sputava jedna poteškoća, ili smetnja, ‘tri puta molio Gospodinu da to ode’ od njega. Umjesto da izliječi Pavla kako bi mu mogao više služiti, Jehova je rekao: “Dovoljna ti je moja nezaslužena dobrohotnost; jer moja se snaga usavršuje u slabosti” (2. Korinćanima 12:7-10). Prema tome, budi siguran da, bez obzira na teške okolnosti u kojima se možda nalaziš, tvoj nebeski Otac cijeni sve što uspijevaš učiniti za njega (Hebrejima 13:15, 16).

Budući da nas voli, Stvoritelj ne traži od nas više nego što možemo dati. On jednostavno traži da imamo vjeru koja nas potiče na djela.